prvo slovo kulture

SDP na mučilištu

Politička analiza Aleksandra Musića

Ne treba biti upućen u politiku da bi se primijetilo da je, sada već tek nominalno glavna oporbena stranka, u stanju poluraspada. Naime, promašeni istupi njezinih istaknutih imena na dnevnoj bazi, travestno grčenje na društvenim mrežama, eskapade destabilizacije u Saboru i, generalno, jedna ukupna operiranost od svakog realiteta – tu stranku udaljavaju od nemalog broja trenutnih i svih potencijalnih birača. Sve što “mali čovjek” u zadnje vrijeme čuje o SDP-u odnosi se na neku od Bernardićevih konsekutivnih blamaža, Marasovu ranjenu patetiku, Mrsićevo sektašenje, Komadininu ošamućenost, Grbinovo kalkuliranje, Glavaševićevo ‘tvitanje’ i slično.

Ovo katalizira nikad umiveniji, politički poslovično efektivniji i tradicionalno društveno-institucionalizirani HDZ u njegovu preuzimanju svih bitnijih poluga moći u društvu. Bez obzira na individualne preferencije, svakom građaninu (barem onom koji nije dio neke od brojnih postojećih klijentelističkih struktura) u najdirektnijem je interesu da ograničenje moći (i pripadajućih specijalnih interesa koji kroz nju djeluju) u društvu bude što veća, između ostaloga i kroz institut snažne političke konkurencije i rezultirajuće predstavničke uračunljivosti. Tu opozicija ima odgovornost gotovo jednaku odgovornosti pozicije. SDP tu odgovornost trenutno ne isporučuje.

SDP je direktno odgovoran za 70 milijardi kuna novog javnog duga i solidan dio od sveukupno 100 000 ubijenih radnih mjesta u privatnom sektoru od početka krize.

Kratka povijest stranke: od ’90.-ih do ekonocida

SDP je kroz cijele 1990-te funkcionirao kao jedna vrsta političke parije, maltene se ispričavajući što uopće postoji. Naime, HDZ je nosio brand stvoritelja države, pobjednika u ratu, imao apsolutnu vlast i de facto ideološki monopol u državi, pa je SDP redovito završavao sa stigmom Jugoslavije i komunizma (tim redoslijedom), ne usuđujući se snažnije istupiti ni u jednom pitanju. Tome je doprinosila i ponešto kunktatorska priroda Račanove političke osobe. Ono što je SDP bio kasnije, za Milanovića, objedinjenje lijevog i liberalnog – u 90.-ima je bio HSLS.

Dvije su stvari redovito vrijedile za SDP od stvaranja neovisne države naovamo – na vlast bi dolazio isključivo kada bi HDZ dobrano ‘zglajzao’ (2000. i 2011.), tj. više tuđom no svojom zaslugom, te bi u tom dolaženju na vlast redovito patio pod ogromnim ustupcima koalicijskim partnerima. U mandatu 2000. – 2003. SDP je istovremeno bio rastrgan koalicijskim kavgama (čak imao posla i s trojanskim konjem u trećesiječanjskoj koaliciji – HSS-om) i HDZ-ovim polu-pučističkim operacijama pod vještom palicom kancelara Sanadera, gdje je potonje svoj vrhunac imalo u ‘Splitskoj rivi’.

Milanović je pak cijelu stvar dignuo na neslućenu razinu – bio je i libertarijanac i tačerist tj. anglosaksonski desničar na čelu hrvatske stranke lijevog centra.

Tu SDP nije naučio lekciju svih lekcija, a ta je da je vlast – vlast, te ista nikad (pa ni tad) ne smije pristati igrati igru na ideološkom terenu političkog protivnika, (koji je uz to u danom trenutku glavna opozicijska stranka), pa se isto – ali u blažoj mjeri – ponovilo Milanovićevim i Matićevim lošim ophođenjem u ‘šatorskom događanju naroda’. Milanovićev je mandat rezultirao i jednom kobnom značajkom – SDP je s Linićem, Šegonom i predstečajnim nagodbama izgubio onu aureolu neuspješne, benigne ‘ali barem poštene’ stranke. Razdoblje od 2011. do 2015. za Hrvatsku je bilo razdoblje koje su pojeli skakavci – predstečajne nagodbe (de facto Pretvorba i privatizacija 2.0), 70 milijardi kuna novog javnog duga i solidan dio od 100 000 ubijenih radnih mjesta u privatnom sektoru, riječju – ekonocid.

Milanović je, istina, bio prvi (a možda i posljednji) SDP-ov lider koji je iz perspektive ljevice imao punokrvni gard prema HDZ-u, no gard sa, po socijaldemokraciju i socijaldemokratsku stranku toksičnim sadržajem. Rasipao je ‘svoje’ glasove, a pritom nije dobio (niti će ikad dobiti) ijedan ‘njihov’. Upravo je sadržaj prvi, iako ne i najveći problem SDP-a.

Zbrka u ideologiji i među biračima

Naivno bi bilo vjerovati da se političke stranke ranoga 21. stoljeća rukovode nekim ‘ideologijama’. Stranke su odvajkada labave interesne grupacije, no činjenica je da je ‘ideologije’ danas manje no ikad. Barem one purističke. Ipak, SDP i tu kaska. Pojmovi poput ‘moderne socijaldemokratske stranke’, koje SDP-ovci generički izbacuju – ne znače ništa. Danas postoje barem tri modela ‘moderne socijaldemokratske stranke’: korbinistička socijaldemokracija (ogoljeno od svega – zapadnoeuropski socijalizam), njemačka (SPD-ovska) socijaldemokracija i nordijska socijaldemokracija (bliska sada iščezlom blerizmu u Britaniji). Milanović je pak cijelu stvar dignuo na neslućenu razinu, jednom je bio ‘moderni socijaldemokrat (libertarijanac)’, tj. drveno željezo, a kasnije liberalni konzervativac (tačerist), tj. anglosaksonski desničar na čelu hrvatske stranke lijevog centra.

HDZ raspolaže cijelim nizom medijskih djelatnika i volontera, koji se u ključnom trenutku uvijek i nepogrešivo odazovu sirenskom zovu Zajednice, zadrhte na poziv upućen s Trga žrtava fašizma.

Da se ne zamara učenjem ideoloških kategorija, SDP, ako želi ikad ponovno pobijediti, naprosto mora dokučiti na koje skupine u društvu može računati te shodno njima onda krojiti pozicije, istupe i u konačnici – politike. HDZ je tu vrlo jasan, za vanjske potrebe demokršćanska stranka (‘naša europska obitelj pučkih stranaka’), za unutarnje pak potrebe drži određeni broj državnih i javnih poduzeća, vojsku, policiju, solidan dio državne uprave, lokalne i regionalne samouprave te branitelje. Tu se ne može ne primijetiti jedna mini-travestija – ako izuzmemo Rijeku, sjever države, dio Ministarstva kulture – SDP je od 2011. do 2015. svojim ekonomskim politikama, na kraju dana, u biti čuvao većinski-tuđa proračunska uporišta.

Prema mojoj procjeni, SDP bi možda mogao računati na urbaniju populaciju ljudi između 20. i 50. godine, solidan dio studentske populacije, solidan dio populacije osoba starije životne dobi te bi, ako pravilno odigra karte, mogao preoteti Živome zidu jedan ogromni bazen klasno-detroniziranih (blokirani, ovršeni, prekarijat). Postoji i manji bazen glasove ‘ljevije’ ljevice, što je uspjeh koalicije lijevih grupacija na lokalnim izborima u Zagrebu jasno pokazao. Ti glasovi nisu imali otpasti od ikoga osim od SDP-a. U kategoriji regija, SDP još uvijek može računati na Rijeku, dio Kvarnera, u jednoj mjeri Gorski kotar, Zagorje, Međimurje, dio Podravine. Najveći mu posao predstoji u Slavoniji i Zadarskoj županiji, gdje gotovo da i ne postoji, ali i u Dalmaciji gdje, nasuprot uvriježenoj predodžbi, postoji jedan bazen lijevih glasova koji dosad nije bio ni približno iskorištavan.

Jedno je braniti široku dostupnost obrazovanja za 19. stoljeće, tj. trošiti resurse, vrijeme i stvarati nesretne ljude napola uništenih života, a drugo obučavati ljude za 21. stoljeće i tako jačati društveno tkivo.

Iako su interesi gore nabrojanih skupina nerijetko međusobno ispriječeni, umješnost politike sastoji se u dobitnom omjeru pravih predizbornih signala odaslanih na prave adrese, u jednoj vrsti komunikacijske catch all sinergije. Primjerice, pažljivo plasiranom pričom o hrvatskom antifašizmu pridobiti starije lijevo-orijentirane, a istovremeno ne potonuti u neku jeftinu jugonostalgiju, pa udaljiti mlađe birače kojima je ta priča prije svega naporna. Ili ponuditi realno i ostvarivo pravno rješenje (ili barem rasterećenje) za one blokirane koji su uistinu egzistencijalno ugroženi, to rješenje kvalitetno komunicirati, a istovremeno ne licitirati nekim ekonomskim orgijanjem koje će u definiciji odbiti one koji su urbani, kulturološki ljevičari (i kao takvi izgubljeni za HDZ), ali istovremeno sami stvaraju svoj kruh, pa se logično gnušaju svake dodatne penalizacije rada i privređivanja.

SDP dosad nije pokazao ništa od ove umješnosti, svaki bi se istup uglavnom svodio na ono što bi pojedini SDP-ovac tog jutra (ili češće poslijepodneva) pročitao na kakvom portalu, pa onda prigodničarski promrmljao nešto o ‘Corbynu’, ‘neoliberalizmu’, ‘životu dostojnom čovjeka’, ‘građanima koji su dovedeni na rub’, ‘fašizaciji društva’. Neinventivno, bez strasti i bitnije – bez rezultata. Ili bi se radilo o generičkim, neutralnim i nedefiniranim, redovito patetičnim centralnim mjestima poput ‘obrazovanja’, umjesto o viziji precizno definirane, javno financirane proizvodnje konkretnih vještina, o zapošljivosti i pametnoj pripremi društva za tehnologijom uzrokovane šokove na tržištu rada koji slijede. Socijaldemokrat u definiciji mora braniti široku dostupnost javnih usluga, ali prije toga znati široku dostupnost čega točno brani. Jedno je braniti široku dostupnost obrazovanja za 19. stoljeće, tj. trošiti resurse, vrijeme i stvarati nesretne ljude napola uništenih života, a drugo obučavati ljude za 21. stoljeće i tako jačati društveno tkivo. ‘Obrazovanje’ kao pojam može značiti sve i – ništa.

U Dalmaciji postoji jedan bazen lijevih glasova koji dosad nije bio ni približno iskorišten.

Također, SDP bi mogao i morao razraditi poziciju pozitivnog, pristojnog odnos prema zajednici (domovini), ta prirodno je i poželjno, a da to istovremeno neće biti igranje na HDZ-ovu terenu i posljedično gubljenje vlastitih glasova – lijevi patriotizam kao opreka desnom domoljublju. Tu bi se poštedio nemalog dijela baraže koju u kontinuitetu prima od raznih desnih udarnika. No, za to je potrebna solidna količina znanja, suptilnost i oko za detalje.

Ozbiljni deficit svih kadrova

Od deficita (ijedne, a kamoli kvalitetne) ideologije, SDP ima još snažniji problem – ozbiljni, ozbiljni deficit kadrova. Političkih, profesionalnih, intelektualnih. Kadrova kao takvih.

Na razini političkih kadrova, trenutna SDP-ova vrhuška funkcionira kao neka vrsta sitno-birokratske gomilice koja je dobacila do svoga maksimuma i koja se, budimo iskreni, ni ne trudi osvojiti vlast. Naime, vlast treba željeti. Uz ovu pak razinu primanja, a bez odgovornosti i realnih tjelesnih i psihičkih napora koje izvršna vlast nosi sa sobom – mnogima iz vrha SDP-a ovo je optimalna pozicija, svojevrsna premija. Stoga stranka, posljedično i hrvatska ljevica, a onda u posljednjoj instanci i društvo kao takvo – postaju svojevrsnim taocem osobne komocije jednog užeg broja ljudi. S druge strane, HDZ u opoziciji redovito mobilizira sve živo i neživo u svrhu dolaska na vlast, časka ne časi ni u Saboru, ni u javnosti.

Postoji li danas SDP-ov intelektualac? Ne neko logoreično lijevo intelektualiziralo općeg usmjerenja, nego intelektualac lojalan baš SDP-u.

A kada se i pojavi neka snažnija, ambicioznija politička individua unutar SDP-a, Aleksandra Kolarić primjerice, kojoj svatko može barem priznati da posjeduje više energije nego cijelo predsjedništvo SDP-a, takvu se individuu krene minirati na svakom koraku, u nekom očajničkom grču zaštite skromnog statusa quo koji će, uz takvo ponašanje, ionako uskoro biti izborno pometen.

SDP-u kronično nedostaje profesionalaca iz svih domena. Stranački mu savjeti nerijetko postoje tek na papiru, proces regrutacije profesionalaca ne postoji. Nije se bez razloga događalo da SDP, po osvajanju vlasti, ima problema s popunjavanjem pozicija već u rangu ministra i pomoćnika ministra, a kamoli s onima na nižim razinama. HDZ će uvijek iznaći nekog Zdravka Marića, neku Mariju Pejčinović-Burić, a gdje su SDP-ovi karijerni ekvivalenti? Drži li se Zvonimira Mršića u zapećku njegovom voljom, ili iz drugih razloga?

Tko je SDP-ov Milijan Brkić? Može li se u ijednom svemiru Marasom, Dragovanom i Karolinom Leaković ići na Brkića, Šeksa i Matu Radeljića?

Postoji li danas nešto što se zove SDP-ov intelektualac? Ne neko logoreično lijevo intelektualiziralo općeg usmjerenja, toga je uvijek u suvišku, nego intelektualac lojalan baš SDP-u. Tek je nekoliko imena dosad istupalo u tom svojstvu, a bilo bi bolje da uopće nisu istupala. S druge strane, Josip Tica, koji je nekoliko puta istupao u ime SDP-a, jest čovjek koji posjeduje neko znanje i ekspertizu, ali se nitko iz te stranke nije sjetio obučiti ga za javni nastup koji mu je trenutno, najblaže rečeno, loš.

Ima li SDP kakvu političku akademiju? Ako ima, je li joj cilj proizvesti buduće nosive stupove te stranke, ili tek dati neku nominalnu potvrdu postojećim članovima Foruma mladih, koji ionako ciljaju na zagrebačku Gradsku skupštinu, eventualno neko niže uhljebljenje u kakvom ministarstvu u slučaju da se SDP ikad ponovno vrati na vlast što se, kako je krenulo, neće dogoditi?

Na koncu: Tko razvija i razvija li itko SDP-ov novi vizualni kod? Hoće li se ponoviti neki otužno-narančasti ‘Plan 21’, Josipovićev ‘To je pravi put’ i slični dizajnerski zločini?

Rastočena i sustavno zanemarena infrastruktura

Najozbiljniji problem s kojim se SDP suočava jest ono što je, u biti, krvotok svake stranke – infrastruktura. SDP-ova infrastruktura ne da je u rasulu, nego je pitanje postoji li uopće. Ovo već vrijedi za Zagreb i pojedine zagrebačke mjesne organizacije, tj. dio države koji bi trebao biti SDP-ova ultimativna utvrda, a kamoli onda za Split, sjevernu Dalmaciju, Liku, istok Hrvatske… Insajderi kažu da je infrastruktura sustavno zanemarivana (ako ne i rastakana) za Milanovićeva mandata. Tko su SDP-ovi organizatori, tko je SDP-ov Milijan Brkić? Može li se u ijednom svemiru Marasom, Dragovanom i Karolinom Leaković ići na Brkića, Šeksa i Matu Radeljića?

Ono o čemu se rijeko priča naglas, jer je malo nepristojno i nemalo kontroverzno, a u politici itekako bitno – jest medijska infrastruktura. HDZ raspolaže cijelim nizom kako medijskih djelatnika, tako i medijskih volontera, koji se u ključnom trenutku uvijek i nepogrešivo odazovu sirenskom zovu Zajednice, zadrhte na poziv upućen s Trga žrtava fašizma. SDP ne posjeduje nešto slično. Milanović je imao par svojih ‘osobnih novinara’, no njegova stranka kao takva nije. Nešto se probalo stvoriti u okrilju Ministarstva kulture u mandatu Andree Zlatar-Violić, no kako to obično biva s izvaninstitucionalnom intelektualnom ljevicom – praktično je politički uvijek granično beskorisna, ako ne i kontraproduktivna; ti su isti ljudi SDP i dalje uredno napadali kao ‘lažno-ljevičarski’, ‘neoliberalan’, ukratko – grizli ruku koja ih hrani. HDZ nema tih problema, njegovi se suradnici učas postroje i ne muče muku s ideologijom, jedni su tu da misle, drugi da rade.

Ne treba smetnuti s uma i da SDP trenutno grca u dugovima, a istovremeno mu se ‘uposlenici’ visoko-upitnog outputa – organiziraju u sindikat. Sindikat u političkoj stranci, u tijelu koje je samo po sebi de facto sindikat. Sindikat unutar sindikata, neka vrst Inceptiona. Tek jedan u moru detalja koji dopiru do širih masa i izazivaju podsmijeh. A za političku je stranku najgore kada joj se smiju, umjesto da je se boje.

Nisam bez razloga u toku ovoga upisa SDP sustavno uspoređivao s HDZ-om. Iako se u HDZ u ‘urbanijim’, ‘intelektualnijim’ krugovima nerijetko ismijava, od njega se u političkom, realpolitičkom, političko-marketinškom i subliminalno-političkom pogledu može samo – učiti.

Pitanje je posjeduje li SDP regeneracijski potencijal, ili akcelerira na nepovratno silaznoj putanji. Kako stvari stoje – prije je na snazi potonje. Politička stranka koja se nalazi na dnu ima samo dva izlaza – mijenjanje stvari iz temelja, ma koliko boljelo, ili okončanje agonije. Ne bi iznenadilo da u sadašnjem rasporedu unutarstranačkih odnosa, SDP inovira i – agoniju bez skorijeg kraja. To ne znači da bi tada sadašnji SDP-ovi glasovi propadali, vjerojatnije je da će to biti agonija u anonimnosti. Kao što u mnogim domenama ljudskoga života postoji tržište, tj. potražnja koja stvara ponudu, ono (itekako) postoji i u politici. Živi zid i ljevija ljevica će (s nešto drugačijih pozicija) uzimati sve više anti-sistemskih glasova, umjereniji pak, građanski glasovi čekaju neki novi liberalni centar, ili lijevog lidera koji će u sebi objediniti gard, supstancu i operativu.

Politika vječna mijena jest, i dobro je da je tomu tako.

Aleksandar Musić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...