Scorsese o Dylanu – ovo nije hot take, to je svjesni elitizam

Martin Scorsese i Bob Dylan veliki su američki mitovi, ali i njihovi neumorni istražitelji. Njihov novi dokumentarac ”Rolling Thunder Revue: A Bob Dylan Story by Martin Scorsese” namjerno se poigrava rock mitologijom i njezinom percepcijom, bez prevelika truda da se gledatelje uključi u šalu. Sam film, kao i pripadajući box set ”The Rolling Thunder Revue: The 1975 Live Recordings”, prati istoimenu turneju smještenu u vremenu oko izlaska albuma ”Desire”. Upitan na početku filma o čemu je bila turneja, Dylan lakonski odgovori ”o ničemu”. Vrlo brzo ipak daje naslutiti glavni motiv filma dvama znakovitim rečenicama: ”Bit života nije da pronađeš sebe ili bilo što drugo. Bit života je u stvaranju seb” i možda još važnije ”čovjek s maskom najčešće će vam reći istinu, onaj bez nje baš i ne”.

Na toj turneji iz 1975. Dylan je istovremeno prigrlio teatralnost na tragu glam rock estetike, ali i povratak šezdesetima u vidu pratećih izvođača koje je poveo na turneju:  Joan Baez, Rogera McGuinna, Joni Mitchell i Ramblin’ Jacka Elliotta. Više od četrdeset godina kasnije, Scorsese te dvije ideje teatralnosti i komunalnosti pretvara u središnje teme filma.  S jedne strane, film je koncentriran na dinamiku između Dylana, tadašnje i današnje mitske figure unutar folk scene, i ostatka njegovih suvremenika. S druge, on istražuje odnos između stvarnosti i fikcije.

Unutar samog filma isprepliću se dijelovi Dylanova vlastita filma s turneje nazvanog ”Renaldo and Clara”, koji sadrži snimke nastupa, ali i autentične i lažne intervjue s pretpostavljenim protagonistima turneje. Taj polarizirajući mockumentary aspekt je ujedno i osnovna stvar koja će vam odrediti dojam o filmu. Premda neki detalji naslućuju o čemu je riječ, kao što je recimo razgovor s promotorom turneje koji se ponaša i govori kao bilo koji gangsterski lik iz Scorseseovih filmova, nigdje u filmu nije jasno dano do znanja o čemu je riječ.

No bila bi šteta da vam ta dosjetka pokvari ostatak. Sjajne snimke nastupa, kemija među  izvođačima i generalni prikaz atmosfere sredine sedamdesetih toliko su dobri da podsjećaju na legendarni Scorseseov dokumentarac o The Bandu ”The Last Waltz”. Naravno, pomaže činjenica, a to je još bolje dokumentirano na iscrpnom box setu, da je svirka na toj turneji bila fantastična. Dylana prati bend Guam, koji je među ostalima uključivao violinisticu Scarlet Riveru te gitariste T-Bonea Burnetta i Micka Ronsona. Uz tada novije pjesme s ”Blood on Tracks” i ”Desire”, bend je prolazio i kroz brojne Dylanove klasike iz šezdesetih elektrificirajući ih zavidnom protoamericana energijom zbog koje izvedbe zvuče iznimno fluidno i spontano.

Scorsese je često snimao filmove o rock ikonama, a o samom Dylanu je već snimio ”No Direction Home”, o čuvenom ”električnom” razdoblju koji je izazvao skanjivanje folk purista.  No, čini se da ovdje nije bio zainteresiran za vjeran prikaz stvarnih događaja ni za fikcijsku, megalomansku kanonizaciju rock kulture kao u propaloj seriji ”Vinyl”. Riječ je, prije svega, o dekonstrukciji mita o glazbenom geniju. Film, a posebice pojedinačni razgovori, uključujući i one sa samim Dylanom, voze neprekidni slalom između ideje o ”Dylanu geniju” i ”Dylanu običnom čovjeku”. Kao da time daju možda i najbolji odgovor –  zašto ne oboje?

Podijeljena mišljenja oko filma jasno naznačuju i neke trendove u modernoj filmskoj i glazbenoj industriji. Naime, iako je objavljen na masovnoj platformi poput Netflixa, nije namijenjen širokoj publici. Količina informacija, razgovora i raznih elemenata iz Dylanove karijere jednostavno nije za nekog s površnim poznavanjem opusa. Isključujući početnike, Scorsese je napravio svjesno elitistički potez na načelno populističkoj platformi. No, te su stvari naprosto nužne u entropičnom svijetu pop-kulture pa se razni proizvodi sve više obraćaju svojoj osnovnoj fanovskoj bazi, pa tek potom svima ostalima.

Stoga ako naletite na tekst koji film opisuje kao predug, pretenciozan, zbrkan, a niste neki veliki ljubitelj autorova opusa, slobodno mu povjerujte i preskočite gledanje. Ako ste pak usputni dylanofil, naći ćete bezbroj razloga za uživanje u filmu. Svjestan sam da objašnjenje zvuči samorazumljivo, ali u svijetu u kojem se pisanje o kulturnim događajima svodi na što brži i što direktniji hot take, mislim da je iznimno važno napomenuti da ”jedna veličina ne pristaje svima”.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...