Scorsese o Dylanu – ovo nije hot take, to je svjesni elitizam

Martin Scorsese i Bob Dylan veliki su američki mitovi, ali i njihovi neumorni istražitelji. Njihov novi dokumentarac ”Rolling Thunder Revue: A Bob Dylan Story by Martin Scorsese” namjerno se poigrava rock mitologijom i njezinom percepcijom, bez prevelika truda da se gledatelje uključi u šalu. Sam film, kao i pripadajući box set ”The Rolling Thunder Revue: The 1975 Live Recordings”, prati istoimenu turneju smještenu u vremenu oko izlaska albuma ”Desire”. Upitan na početku filma o čemu je bila turneja, Dylan lakonski odgovori ”o ničemu”. Vrlo brzo ipak daje naslutiti glavni motiv filma dvama znakovitim rečenicama: ”Bit života nije da pronađeš sebe ili bilo što drugo. Bit života je u stvaranju seb” i možda još važnije ”čovjek s maskom najčešće će vam reći istinu, onaj bez nje baš i ne”.

Na toj turneji iz 1975. Dylan je istovremeno prigrlio teatralnost na tragu glam rock estetike, ali i povratak šezdesetima u vidu pratećih izvođača koje je poveo na turneju:  Joan Baez, Rogera McGuinna, Joni Mitchell i Ramblin’ Jacka Elliotta. Više od četrdeset godina kasnije, Scorsese te dvije ideje teatralnosti i komunalnosti pretvara u središnje teme filma.  S jedne strane, film je koncentriran na dinamiku između Dylana, tadašnje i današnje mitske figure unutar folk scene, i ostatka njegovih suvremenika. S druge, on istražuje odnos između stvarnosti i fikcije.

Unutar samog filma isprepliću se dijelovi Dylanova vlastita filma s turneje nazvanog ”Renaldo and Clara”, koji sadrži snimke nastupa, ali i autentične i lažne intervjue s pretpostavljenim protagonistima turneje. Taj polarizirajući mockumentary aspekt je ujedno i osnovna stvar koja će vam odrediti dojam o filmu. Premda neki detalji naslućuju o čemu je riječ, kao što je recimo razgovor s promotorom turneje koji se ponaša i govori kao bilo koji gangsterski lik iz Scorseseovih filmova, nigdje u filmu nije jasno dano do znanja o čemu je riječ.

No bila bi šteta da vam ta dosjetka pokvari ostatak. Sjajne snimke nastupa, kemija među  izvođačima i generalni prikaz atmosfere sredine sedamdesetih toliko su dobri da podsjećaju na legendarni Scorseseov dokumentarac o The Bandu ”The Last Waltz”. Naravno, pomaže činjenica, a to je još bolje dokumentirano na iscrpnom box setu, da je svirka na toj turneji bila fantastična. Dylana prati bend Guam, koji je među ostalima uključivao violinisticu Scarlet Riveru te gitariste T-Bonea Burnetta i Micka Ronsona. Uz tada novije pjesme s ”Blood on Tracks” i ”Desire”, bend je prolazio i kroz brojne Dylanove klasike iz šezdesetih elektrificirajući ih zavidnom protoamericana energijom zbog koje izvedbe zvuče iznimno fluidno i spontano.

Scorsese je često snimao filmove o rock ikonama, a o samom Dylanu je već snimio ”No Direction Home”, o čuvenom ”električnom” razdoblju koji je izazvao skanjivanje folk purista.  No, čini se da ovdje nije bio zainteresiran za vjeran prikaz stvarnih događaja ni za fikcijsku, megalomansku kanonizaciju rock kulture kao u propaloj seriji ”Vinyl”. Riječ je, prije svega, o dekonstrukciji mita o glazbenom geniju. Film, a posebice pojedinačni razgovori, uključujući i one sa samim Dylanom, voze neprekidni slalom između ideje o ”Dylanu geniju” i ”Dylanu običnom čovjeku”. Kao da time daju možda i najbolji odgovor –  zašto ne oboje?

Podijeljena mišljenja oko filma jasno naznačuju i neke trendove u modernoj filmskoj i glazbenoj industriji. Naime, iako je objavljen na masovnoj platformi poput Netflixa, nije namijenjen širokoj publici. Količina informacija, razgovora i raznih elemenata iz Dylanove karijere jednostavno nije za nekog s površnim poznavanjem opusa. Isključujući početnike, Scorsese je napravio svjesno elitistički potez na načelno populističkoj platformi. No, te su stvari naprosto nužne u entropičnom svijetu pop-kulture pa se razni proizvodi sve više obraćaju svojoj osnovnoj fanovskoj bazi, pa tek potom svima ostalima.

Stoga ako naletite na tekst koji film opisuje kao predug, pretenciozan, zbrkan, a niste neki veliki ljubitelj autorova opusa, slobodno mu povjerujte i preskočite gledanje. Ako ste pak usputni dylanofil, naći ćete bezbroj razloga za uživanje u filmu. Svjestan sam da objašnjenje zvuči samorazumljivo, ali u svijetu u kojem se pisanje o kulturnim događajima svodi na što brži i što direktniji hot take, mislim da je iznimno važno napomenuti da ”jedna veličina ne pristaje svima”.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More