Schmittovo pisanje zagrijava srce kao najtoplija vatra dnevni boravak

Tko si ti? Ako te nema u medicinskom rječniku, znači da nisi bolest, a to je dobar znak. Ako i dalje ne znaš odgovor na pitanje, može ti biti utjeha to što samo najzanimljivija pitanja ostaju pitanja. Iako sam Eric-Emmanuel Schmitt ne zna odgovor, znamo da je francuski pisac, filozof, dramatičar, filmski redatelj i jedan od najčitanijih suvremenih autora. Doktorirao je filozofiju na temu Diderota i metafizike. Njegovi kazališni komadi pokazuju utjecaj Samuela Becketta i Paula Claudela (kakav spoj!). Važnu ulogu u njegovim djelima ima poštivanje i razumijevanje različitih kultura i religija. Za sebe kaže da je jedini živi pisac iz 18. stoljeća, iz kojeg osobito crpi ”slobodu, bezbrižnost i volju da se uz pomoć pripovijedanja predoči filozofija”. Živi u Bruxellesu te od 2008. uz francusko posjeduje i belgijsko državljanstvo.

U nas su prevedene autorove drame Enigmatske varijacije (2001), Oscar i ja (2013), a 2017. godine izišli su iz pera vrsne prevoditeljice Maje Peterlić njegovi kraći romani Gospodin Ibrahim i cvjetovi Kurana te Oscar i dama u ružičastom, u istom izdanju Edicija Božičević. Po istoimenim romanima snimljena su dva uspješna igrana filma, a Oscara je i sam Schmitt režirao.

Tko je Oscar Eric-Emmanuela Schmitta i dama u ružičastom? Kao i općenito likove, teško ih možemo zamisliti kao puki slijed grafičkih znakova, ali ne samo to. To su likovi zbog kojih će čitateljeva potreba za antropomorfizacijom svega zaživjeti u najpunijem smislu, a ponajprije se ogleda u toploj identifikaciji s fikcijskom braćom. Schmittovi tekstovi zagrijavaju kao vatra iz dnevnog boravka bake Ruže u kojem treperi okićeno božićno drvce, Oscar pije toplu čokoladu, a vani sniježi nimalo lijepo kao Valcer pahuljica iz Orašara. Da, upravo je baka Ruža ta dama u ružičastom, a mjesto radnje nije ništa kao blještava oscarovska pozornica jer nas Schmitt odvodi u dvije životne situacije u kojima se inače ”udara glavom o jednoličan zid”, a protagonisti ne samo da nisu stavljeni na pozornicu već su to oni od kojih se, upravo suprotno, a često uz izgovor vlastite patnje, odvraća pogled. Schmittove su priče ipak o ruci koja ih dohvaća kroz pukotinu.

Gospodin Ibrahim i dama u ružičastom nisu se pojavili kako bi učinili dobro dječacima, već im se zlo izdogađalo kako bi se mogli pojaviti njihovi dobročinitelji. Tako je intoniran Schmittov tekst. Moïse je tek na početku puberteta, odmah nakon rođenja ostavlja majka, kasnije i otac, koji je više brinuo o uvezima knjiga nego o vlastitom djetetu. ”Bio je zatvoren unutar zidova znanosti i nije obraćao više pažnje” na njega ”nego na nekakvog psa – a pse je mrzio – te se nije ni trudio da” mu ”dobaci kost svojega znanja”. Nakon očeva odlaska zbog srama i ne shvaćajući ”što je tako strašno” u njemu da ga se ne može voljeti, odluči glumiti očevu prisutnost – nastavlja kuhati za dvoje, zbog susjeda sjeda u očev naslonjač u njegovu puloveru i cipelama, a taj tragični gradacijski niz kulminira istražiteljevim dolaskom i krikom kada treba identificirati truplo oca. U drugom romanu Oscar je desetogodišnji dječak koji će za par dana umrijeti od leukemije, a u vlastitim roditeljima prepoznaje kukavice i ne nalazi potrebno razumijevanje. Schmitt piše tako da se i najotpornijima stegne u srcu, ali koliko je onda tek nade, mudrosti i ljubavi utkano u ovaj tekst ako ona sve to nadilazi?

Po povratku iz Normandije, ušavši u svoj mračni, prazni stan, nisam se nimalo drugačije osjećao, ali sam shvatio da svijet može biti drugačiji. Rekao sam si da bih mogao otvoriti prozore, posvijetliti zidove i da ne moram nužno zadržati namještaj koji miriše na prošlost, i to ne na lijepu, nego na staru, ustajalu prošlost koja smrdi kao stara krpa.

Eric-Emmanuel Schmitt, Gospodin Ibrahim i cvjetovi Kurana

Ono što pobuđuju Schmittovi tekstovi ne može se postići nijednom interpretacijom, a čitatelja ostavljaju u zahvalnosti zbog osjećajnog putovanja tim mračnim zakutcima u kojima prepoznaje sebe, svoje zidove. Zahvalan je što tekst kao ljudski subjekt, za razliku od većine, ne samo da ne odvraća pogled već artikulira ono što sami ne možemo. Poput pomoćnika je – gospodina Ibrahima i dame u ružičastom – kada ni sami roditelji ne ohrabruju na život. Najočitiji je primjer samovoljno oduzimanje istog. S druge strane bolesti i smrti suprotstavlja se mudrost prihvaćanja i radost življenja: ”uvijek postoji rješenje (…) uvijek negdje postoji paket brašna”. Autor nas vodi putovima ljubavi kao aktivnog djelovanja i konkretne pomoći kada se situacija čini bezizlaznom, težim, ali pravim putovima opraštanja, uvida i suosjećanja.

Misli na njih, Oscare. Shvatio si da ćeš umrijeti jer si jako pametan dečko. Ali nisi shvatio da nisi jedini koji umireš. Svi umiru. I tvoji će roditelji jednoga dana. I ja također.

Eric-Emmanuel Schmitt, Oscar i dama u ružičastom

Tekst odiše logičkim subjektivizmom, osjećajnošću, ali i racionalizmom. Ako već imamo odgovor ”ne”, još nam samo preostaje da dobijemo ”da”.

Iako možemo iščitati neke konkretne savjete: kupimo si te cipele kad imamo samo jedan par stopala, tekst ničim ne nalikuje literaturi za samopomoć i priručnicima za sreću, ništa ne nameće, i upravo se tu ogleda klasični duh Schmittova teksta koji, prema Guardiniju, zahtijeva takav pogled na svijet koji pušta da svaka stvar bude što ona jest i ne nanosi nasilje nijednoj stvari. To je djetinji stav prema cijeloj zbilji koji podrazumijeva opušteno povjerenje u bitak i svemu daje prostora (R. Guardini), a možda nam upravo to pojašnjava Schmittov izbor dječjih fokalizatora.

Autor piše u skromnoj redukcionističkoj formi, a upravo skromnost daje ”pečat vjerodostojnosti” jer čovjek daje povjerenje onomu koji sebe ne nameće (J. Pieper). Osim toga zatečeni smo skromnošću i zahvalnošću likova koji, upravo zato što dopuštaju stvari da bude kakva jest, zapažaju njezinu posebnost.

P.S. Zaboravio sam svoju želju – da moji roditelji uvijek budu ovakvi kao večeras. I ja također. Bio je ovo fora Božić, a naročito Mefista protiv Ivane Orleanske. Žao mi je zbog tvoje mise, zaspao sam prije nego što je počela.

Eric-Emmanuel Schmitt, Oscar i dama u ružičastom

A zapažamo i druge kvalitete klasičnog duha kao što su prirodni govor, velika jasnoća koja u čitatelju izaziva začuđenost i zadivljenost, odreknuće od sveg neurednog i zapetljanog. Mučna mozganja, nesabrane misli, autor dovodi svojem uobličenju, a tekst prožima i klasični duh lakoće: ”ono što je teško čini laganim, a da mu pritom ne oduzima njegovu ozbiljnost i njegovu slavu”, ”omogućuje onomu što je bremenito da slobodno stoji, a onomu što posrće da lagano lebdi” (Guardini).

Upravo su Oscar i dama u ružičastom ti koji zajedničkim snagama prevladavaju dubinu tmine i težinu, a nalaze snagu za humor i igru. Lako podliježemo idealizaciji te dame. Kako ohrabruje Oscara da piše Bogu, etiketiramo ju isključivo kao duhovnu okrepljivateljicu da na kraju, nakon svih Oscarovih pisama, spoznamo kako joj je sam Oscar pomagao u vjeri, iako ju je bilo teško zamisliti kao nekog kome je potrebna pomoć, a to je sve bio trik da naša zabluda prijeđe u bistrinu.

”Zbog izgovora što ćeš prvi (umrijeti), imaš li pravo na sve? Kao i pravo da možeš zaboraviti na druge?”, reći će baka Ruža Oscaru. I tko su, uostalom, naši roditelji? Kako se iščitava iz Schmittovih tekstova, ima ih koji još vjeruju u Djeda Božićnjaka pa im dijete u društvu ”ispadne kreten”. Možda i oni, poput nas, pokušavaju razotkriti život, i definirati ga, a ”nema konačnog odgovora na život”, ”on se naprosto živi”. Nema ga ni u medicinskom rječniku. Nema ni riječi ”smrt”, ”vjera” i ”Bog”. ”Vidiš”, reći će Oscar, ”to dokazuje da to nisu bolesti, ni život, ni smrt, ni vjera, ni ti, a to je dobar znak”.

Marijana Ivić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...