Sat psiho-anatomije kod gospođe Krizmanić

Sve je nekako crno, baš neke teške boje kao da su mi nalegle na izmučenu dušu, psihu, odnosno na sve što je dio nas ljudi, a nije povezano sa fizičkim.
I penis mi nekako miruje, smumuljen u gaćama nalik u korpu odbačenoj ljusci od mahune. A i boja mu je takva nekakva, svijetlo-smećkasta. Ne znam je li to posljedica tretmana u Slanoj sobi ili teškog razočaranja što prošlu večer nisu u Limb došle one ženske iz poglavarstva za koje mi je Lasić tvrdio da su ziceri. Očistio sam zbog njih manijakalno brzo ovu svoju rupu u Plitvičkoj, a na kraju ništa, kako otužno.
Do ponoći sam s Lasićem trkeljao u Limbu o predsjedniku Josipoviću i stalno smo pogledavali na ulaz hoće li se ipak pojavit ženske iz poglavarstva, ali nisu dolazile.
Da, baš me stegla čama, a i inače sam, još od djetinjstva, sklon teškim depresijama. Takvi smo mi Slavonci. Ko ekipa iz filmova Bele Tarra, samo nešto prituljeno lunjamo po oranicama. Kad sam bio dojenče, majka mi je u dekici u kojoj sam umotan spavao, našla uginulu svraku; možda je to bio znak da je rođen genij. Ali geniji su tako često tužni i slabo jebu, ženski spol kao da ih se nekako plaši, ne znam zašto je to tako.
Nazvao sam na mobitel, po besplatnoj tomato tarifi,  svoju sestru Slavicu da joj se malo pojadam. Koliko god smo u životu imali sukoba, volim svoju seju Slavicu koju su pankeri iz Đakova često zajebavali onom skarednom pjesmom Satana Panonskog, komšinica Slavica bicikl dovezla je Rog, pedale je okretala… Djelovala je sretno što me čuje. Požalio sam joj se da još ništa nisam u Zagrebu poprco, a da sam od pisaca upoznao samo nekadašnjeg plimaša Igora Lasića.
– Koji jarac se uvijek lijepiš na te neke luzere – spočitnula mi je seja. – Što ne odeš, kad si već u Zagrebu, kod prave spisateljice i hit-mejkerice Mirjane Krizmanić? Pa mama ti je dala njezinu adresu, one su zajedno studirale na medicini. Pozvoni Krizmanićki i reci da si sin od Nene… Pusti se tog Lasića. Krizmanićka ti može dati i korisne savjete kako da se oslobodiš suhokurščine.
– Fakat. Krizmanćka. To je ko da si šezdesetih stigo u Liverpool i odmah upo u hotelsku sobu Bitlsima.
– Ponesi joj šaku čvaraka. Voli ih jesti s makovicom.
– Dobro, čujemo se, javi kad misliš doći u Zagreb. Fakat dobra ideja, idem potražit Krizmanićkinu adresu, mama mi ju je zapisala u blokić.
Mirjana Krizmanić navečer me – pokucao sam joj nakon završetka Dnevnika na Novoj TV – lijepo primila. Dobro se sjećala moje majke Nevenke koja je kao studentica medicine bila sklona malo jebenijem promiskuitetu; bilo je to vrijeme komunizma, žene su se slobodno drapale, pogotovo one slobodoumnije koje su iz selendri zbrisale u gradove na studiranje. Da se na primjer ja polemički pokačim s piscem Aralicom mogo bi me dobro sjebat na račun majke, puno više nego što je na račun istog prcao pisca Jergovića. Za starog Arala koji je svoju nevinost, po vlastitom priznanju alkarsko-viteški sačuvavao i u tridesettrećoj, moja stara bi predstavljala savršen prototip komuno-drolje koja kao da je ispala iz njegovog vlastitog romana Svetišni blud.
Gospođa Mirjana Krizmanić posjela me u ugodnu fotelju na kojoj je drijemala neka crno-prugasta mačka koja se, čim sam se naslonio, panđicama počela poigravati s mojim gustim kovrčama.
Ubrzo sam u ruci držao šalicu vrelog čaja od kamilice. Gospođa Krizmanić smjestila se sa svojom šoljom na kanape izrađen od ružinog drveta. Nakon što sam joj vrludavim, ispresijecanim, eliptičnim rečenicama iskazao koliko sam uzbuđen zbog tog što sam u stanu takve hit-mejkerice, ponukala me da to malo bolje iskoristim. Možda mi može besplatno pomoći da riješim neki svoj psihički problem – svi mladi, dodala je, imaju danas neki psihički problem, neka se ne stidim, pruža mi se izvanredna prilika.
– Ne mogu si nać žensku – ispalio sam iskreno. – I zbog tog sam često depresivan. Mislim da sam veći nevođač ljubavi nego što je Ivan Aralica bio u mladosti.
– Imaš li fejsbuk? – šerlokholmsovski će gospođa Krizmanić.
– Ne… Zazirem od toga.
– Kako to, tako lijep mladić, tako se lijepo izražavaš, student, a nemaš fejsbuk. Pa čak ga i podrtina Igor Mandić ima. A nagovaram i profesora Žmegača da ga otvori.
– Mislite da bi preko fejsbuka mogao naći neku djevojku koja bi me mogla doista zavoljeti?
– Pa naravno. Ali prvo moraš riješiti tu blokadu u sebi, zašto ti zapravo ne želiš otvoriti fesbuk?
– Možda zato što me otac jednom kad sam bio manji pretukao kablom od kompjutora, Komodorca.
– To je frojdizam kojeg prezirem, ali možda je ovaj put baš to razlog. Jesi li ikad osjetio želju da usmrtiš oca i zauzmeš njegovo mjesto?
– Fuj… to bi značilo da se oženim vlastitom materom koja po nogama ima kurje oči… – zgađeno ću. – Uostalom, volim tog starog konja, drag mi je moj dragi tata, zajedno i pijemo u gostionici “Hajduk”.
Krizmanićka mi se optimistično nasmiješila.
– Ti si zdrav mladić – rekla je. – Nađi si djevojku i svi su tvoji problemi riješeni. Mogu te upoznati s izvrsnom književnom teoretičarkom, stručnjakinjom za mladog Krležu, Suzanom Marjanić. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga znakovitog naslova: Književna životinja.
– Profesorica Marjanić! Pa ona mi je jedno polugodište u gimnaziji u Đakovu predavala hrvatski, došla je na zamjenu, smjestili su je u neki stan blizu Katedrale. Ona nam je tako lijepo govorila o Krležinoj baki Tereziji i piscu Daliboru Cvitanu. Tvrdila je da je Krležina baka bila žrtva seoskih sotonističkih obreda zbog kojih joj je u istom danu umro muž, izgorila kuća, pocrkale krave i svinje… Književna životinja, intrigantno, zvuči kao neka nova pjesma Riblje čorbe… Ali zar nije profesorica Marjanić udana?
– Brak je glupost. Svaka se žena, čak i nakon pedesete ima pravo predavati žudnji, ima pravo tkati liniju svog erotskog života. Najgluplje je suzdržavati se zbog braka, to vodi u smrt psihe, u poraz ljubavi. Vjerujem da je to i tvojoj mami jasno. Puno mi je pozdravi, rado je se prisjetim, bila je uvijek tako čulna. Evo, ponesi joj jedan tvrdo uvezani primjerak “Tkanja života“. I poruči joj, nema predaje. Ona će znati što pod time mislim.
– Nema predaje. Tenks. – Dlanovima sam čvrsto obujmio korice Tkanja života.
Mama, znaš li kako ljubim, tražim je na stanici, tražim je na ulici, ne uspijevam, mama. 
Kad sam se vratio u Plitvičku, pun nove volje, snage, učisto sam si prepisao predmete koje ću morati bubati na fakultetu:
Teorija jezika
Staroslavenski jezik
Jezične vježbe I.
Strani jezik
Uvod u teoriju književnosti
Hrvatski jezik i književnost u srednjem vijeku
Jezične vježbe II.
Hrvatski standardni jezik – fonologija i morfonologija
Teorija i poetika hrvatske usmene književnosti
Hrvatska književnost 15. i 16. stoljeća
Povijesna gramatika hrvatskoga jezika
Hrvatski standardni jezik – morfologija
Povijest hrvatskoga jezika
Hrvatska književnost 17. i 18. stoljeća
Iz povijesti hrvatske usmene književnosti
Uvod u noviju hrvatsku književnost I.
Hrvatska dijalektologija I.
Hrvatski standardni jezik – sintaksa
Čitanje književnog teksta
Uvod u noviju hrvatsku književnost II.
Hrvatska dijalektologija II.
Stilistika
Uf, ima toga ko plijeve, morat ću dobro zagrijat stolicu. Ne znam kad ću od ovolikih predmeta stići jebat, sve da i nađem curu preko fejsbuka kojeg moram otvorit čim se domognem nekog laptopa i kupim bežični internet.
Književna groupie
Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More