Zašto je SARS-COV-2 civilizacijski problem?

Tvrdnja da je ono što smo nazivali, i što neki još ponekad nazivaju “ekološkim” problemom – pod koji postaje sve jasnije i neprepornije da sadašnja epidemija SARS-COV-2 spada – zapravo “civilizacijski” problem, odnosno problem koji se tiče cjelokupnog ljudskog života i opstanka u njegovim uobičajenim habitatima, kao i ugroženosti tih habitata pod utjecajem dominantnih civilizacijskih formi života, ne potječe od mene nego od Brune Latoura, jednog od najiskusnijih stručnjaka za društvena pitanja.

Htio bih potkrijepiti tu tvrdnju, koja odjednom ne zvuči više tako grandiozno i pomalo senzacionalistički kao kad ju je Latour prije nekoliko mjeseci iznio (ali ona je implicitno prisutna u njegovu djelu od kraja devedesetih), na osobnom primjeru. To mi nije običaj činiti, prezam od neretoričkog prvog lica, svih vrsta “osobnih svjedočanstva”, a i nedavno sam privatno, ali svečano obećao da više neću objavljivati u medijima. Ali situacija je takva da, doista, svatko može i treba dati svoj obol, pa, kao što sve više ponavljaju psiholozi, ako ne zbog drugog onda i samo zbog “psihološkog olakšanja”. Tako onda i ja, protiv sebe, ja koji ne znam drugo doli da pišem, sjećam se i plačem.

Kraj 2012. proveo sam u Kolkati u Zapadnom Bengalu, volontirajući u kućama Misionarki Ljubavi Majke Terezije. Bio je listopad kada je u Kolkati i okolici izbila denga groznica, bolest slična malariji (za neke smrtonosna; cjepivo za dengu se navodno testira za CoVid-19). Tu bolest prenose tigrasti komarci koji se roje u lokvama preostalim od monsuna, i jako ju je teško kontrolirati. Uglavnom, jedna jedina prevencija je stalno mazanje ili špricanje sredstvima protiv komaraca (koja, kao što sam se onda uvjerio, Indijci razvijaju mnogo kvalitetnija nego mi: bio sam ponio neki naš zapadnjački sprej, pa su mi tamošnji stručnjaci odmah rekli da se kanim toga i koristim njihove stvari: još imam napola iskorištenu tubu kreme Odomos…). Isto tako, pretpostavlja se da ti denga komarci bodu uglavnom u rano jutro, pa tada treba biti posebno oprezan. Sjećam se MC sestre zadužene za komunikaciju s volonterima kako je unedogled ponavljala da se stalno moramo mazati, stalno piti vodu, stalno činiti ovo i ono, i pritom se borila s ponekad uspaničenim pitanjima volontera – sve samih “Zapadnjaka” –, već vidno na kraju snaga. Sestre su tamo potpuno navikle na takve stvari, većinom su preboljele ili dengu ili malariju ili i jednu i drugu, i njihovo strpljenje s nama katkad je bilo upravo herojsko.

Ono na čemu se želim zadržati je ta specifična ustrašenost “Zapadnjaka”. Ona je rasla proporcionalno sa širenjem groznice, a vrhunac je dosegla kad su na bolnicama osvanuli natpisi “No beds (available)”. Neću lagati da ni sam nisam potpao pod njezin utjecaj: o, jesam. Pogotovo stoga što se nisam zdravstveno osigurao u svojoj zemlji prije putovanja. Uglavnom, trljao sam se Odomosom kao sumanut, na zvuk imalo sličan zujanju komarca odskakivao kao feder, pio gin-tonic uvjeravajući se da to pomaže stvaranju imuniteta, po glavi su mi se vrtili “najgori scenariji”, molio sam pet krunica dnevno. Kad je Šveđanin s kojim sam volontirao u istom timu obolio i završio u bolnici (naravno, privatnoj, plaćenoj od osiguranja kojim se on, razboriti Skandinavac, sjetio osigurati), kao i još nekoliko volontera s njime, umalo nisam pobjegao iz Kalkute u našu ambasadu u Delhi i nazad u Zagreb. Ali nisam. Ostao sam. I to uopće ne zbog svoje hrabrosti (nisam hrabar čovjek). Razlog zbog kojeg sam ostao bili su – ljudi. Indijci. Osobe kojima sam mislio da sam došao pomagati, a koje su mi nakraju dale više nego što bih im mogao uvratiti da imam tristo života. Ljudi druge rase, drugih navika, druge kulture, druge religije, i posebno drukčijih – oh, toliko drukčijih! – stavova prema životu. Stavova prema drugome. Stavova prema sebi. Stavova prema SVIMA NAMA. Drukčijih, jer civiliziranih stavova.

Dok smo mi “Zapadnjaci” paničarili ili bili skloni tome, oni – ljudi u sirotinjskim četvrtima, na ulicama pod šatorima, u nastambama oko zloglasnog kolodvora Howrah – ne samo da nisu pokazivali nikakve znakove straha, nego nisu pokazivali nikakvu osobitu zabrinutost. Osobito pak ne mrku zabrinutost. Jer, i kad su bili zabrinuti i to izrazili, u uvjetima koji su nerijetko bili upravo nezamislivi, nikad na njihovim licima, bilo da se radilo o licu muškarca, žene ili djeteta, nije bilo ni traga onoj egocentričnoj ozlojeđenoj namrgođenosti tako tipičnoj za nas kad smo zabrinuti. Kao da nam je netko oduzeo nešto na što imamo božansko pravo. Cinik bi mogao reći: da, ali vi tamo niste bili potencijalni prenosnici bolesti; da ste bili, zacijelo bi režali na vas. Ali i opet cinik, kao i uvijek, promašuje. I k tome vidi se da nikad nije bio tamo, ili ako je bio, da zapravo nije bio. Jer potpuno je suprotno istina. Upravo za te ljude nije bilo kreveta u bolnicama (čak i ja, da sam se razbolio, već bih nekako završio u privatnoj bolnici: koje su u Indiji, kao što svi upućeniji znaju, fantastično moderne i besprijekornu pružaju uslugu) i velika većina tih ljudi nema novaca ni za kupiti tubu Odemosa, već su u tom pitanju ovisni o sektoru javnog gradskog snabdijevanja, koji je izrazito nepouzdan. (Npr. jednom sam zgodom čekao 6 sati u bolničkoj čekaonici s muškarcem s višestruko slomljenom nogom koju je trebalo previti, i koji je usto imao i više teških bolesti pa je trebao uz previjanje i pokupiti lijekove, a kad smo mu nakon toga pomogli da se vrati “doma” – na komad pločnika pod mostom kroz koji prolazi cesta – njegovi su nam “sukućani” kazali da smo imali sreće što je stvar tako brzo obavljena).

Jer, budimo konačno sigurni, ti ljudi sve to jako dobro znaju i razumiju: da smo mi oni kojima je dobro, koji su zbrinuti, koji imamo sve ono što oni nikada neće imati. A ni traga ljubomore; ni traga onome “I ja bih to”; pogotovo, ni traga mržnje prema sudbini, Bogu, stranci, sistemu, društvu, klasi, bilo kojem od naših uobičajenih objekata mržnje. Baš nikakve mržnje. Umjesto toga, u pravilu, osmijeh od uha do uha i onaj teški, nazalni “Bandhu” (“Prijatelju”) i sklapanje ruku u znak zahvalnosti, ako ne već sagibanje u pokušaju da ti dotaknu noge – gesta koje se mi “Zapadnjaci” razumljivo gnušamo, i uvijek je spriječimo s onom našom nespretnom protugestom gospodara kojem je odjednom neugodno da je gospodar: gnušamo se i spriječimo je zato što je ne razumijemo. Zato što je ne možemo razumjeti. Kao što ne razumijemo i ne možemo razumjeti njihovo vjerovanje u “karmu” i s njime se sprdamo kao s nečim “primitivnim” ili čak pogubnim, jer oni zbog njega tobože “puštaju ljude da umiru na ulicama” (argument koji često čujemo u naših samoprozvanih civilizatora). Kao što ne razumijemo i nesposobni smo razumjeti njihovo ritualno kupanje u prljavoj Gangi, njihovo obožavanje Boga kroz rijeku, zrak, drvo i kamen.

Kao što, da se vratim iznimnome prvom licu, ne razumijem i dalje sam nesposoban razumjeti zbog čega mi je jedan Indijac – ovaj put islamske vjeroispovijesti – na jednom mojem prijašnjem putovanju Indijom, u Pondychéryju u Tamil Naduu, gdje zbog krizne situacije nastale u susjednoj pokrajini više nije bilo mjesta za posjetioce u pansionima, sobu u hotelu koji je držao, i to za one uvjete elitnu sobu, s velikom čistom kupaonicom i pogledom na medresu. Kažem “dao sobu” jer želim biti akuratan: rekao mi je tada – trebam li još isticati da me i tada pomalo hvatala panika zbog činjenice da ću morati prespavati pod vedrim nebom – da mogu ostati koliko hoću u njegovom hotelu. Pogodili smo se oko cijene, koja je bila i više nego simbolična, a kad sam nakon 5 dana poštenog i dugo priželjkivanog odmora u njegovom hotelu ipak odlučio krenuti dalje, nisam ga zatekao na recepciji. Čekao sam da dođe recepcionerka, i kad sam trebao platiti iznos je bio napola smanjen od početnog. Platio sam, naravno, kako smo se na početku dogovorili. Ali tom neshvatljivom čovjeku nisam uspio saznati ni ime. Sjećam se samo njegovog uljudnog osmijeha ispod gustih crnih brkova te pogleda koji kao da je stalno lutao oko vas i odbijao se smiriti u jednoj točki. Pomislio sam da je jako čudan, vjerojatno i lud.

Mi te stvari više ne razumijemo. Više nismo sposobni razumjeti ih, pod prepostavkom da smo ikada bili. Ali snebivanje nad time bio bi samo dodatni dokaz našeg divljaštva, kao i naše tupavosti. Jer odgovor na to pitanje je jasan da jasniji ne može biti: ne razumijemo i ne možemo razumjeti civiliziranost zato što smo se pretvorili ili ponovo pretvorili u barbare. I to barbare u usporedbi s kojima bi Goti, Vizigoti, Avari, Huni na okupu vjerojatno bili oličenja civiliziranosti. Činjenice i događaji koji to potvrđuju umnažaju se sada pred našim očima, i više ne možemo okrenuti pogled od njih: činjenica, na primjer, da izgleda ne postoje nikakve naznake da Kina kani zabraniti mokre tržnice (u Indiji, pa i u Kalkuti, vidio sam nešto što je samo daleka sjena, najblaža verzija tih tržnica: kroz koje je dovoljno ma i žurno proći da te spopadne jeza, a katkad i – kao što sam nekoliko puta posvjedočio – napadaj povraćanja); činjenica da nabusiti pseudokršćanin Mike Pompeo ponosito izjavljuje kako SAD neće skinuti sankcije zarazom pogođenom Iranu; činjenica da je na tisuće migranata ostavljeno da se snalaze kako znaju i umiju izvan granica poznatog svijeta, dok se – ma da, da, s pravom, naravno! – naše poznate vlade brinu za popravak vlastitih samopropalih sistema; činjenica da neki ljudi u nekim zemljama bez poteškoće javno iznose mišljenje kako bi, zbog manjeg zla, trebalo pustiti da virus pohara staro i ugroženo stanovništvo. Uglavnom, pravo more činjenica koje sve neprijeporno svjedoče o tome da je posrijedi doista vrhunski civilizacijski problem. Ali i vrhunski civilizacijski problem čije rješenje očito nisu sposobni pružiti oni koji su se dosad smatrali civiliziranima.

Marko-Marija Gregorić      

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More