Sara Renar: Trenutačno većinu glazbenika dijele tri otkazane svirke od granice siromaštva

Sara Renar nastupala je u makarskom klubu “Rockatansky” svega nekoliko dana prije zabrane javnog okupljanja. Njezine su pjesme, koje gotovo uvijek plešu po nevidljivoj granici osobnog i univerzalnog, poslužile kao uvod u ovo novo stanje. Renar je pripadnica mlađe generacije hrvatskih kantautora, dobitnica je i nominirana za brojne hrvatske te europske glazbene nagrade. Posebno se ističe nominacija za nagradu Impala u kategoriji europskog albuma godine za hvaljenu ”Tišinu” (2016). Intervju je vođen nekoliko dana nakon koncerta na sigurnoj distanci preko e-maila. Razgovarali smo o glazbi, radu u kulturi i svim aspektima promjena koje glazbenicima donosi novonastala situacija.

Nedavno si za Međunarodni dan žena izdala glazbeno i tekstualno poprilično konfrontacijski singl ”Šuti i pjevaj”. Osjećaš li se kao izvođač pod pritiskom publike, medija, izdavača da ”samo pjevaš” ili misliš da ipak postoji dovoljno prostora za iznošenje svojih stavova izvan onog što se smatra uskim glazbenim djelovanjem?

Možda je bilo naznake takvog pritiska na početku karijere, i to ne od izdavača niti od publike, već bih prije rekla od glazbene kritike. Međutim, vrlo brzo uspostavila sam neki medijski dijalog da ”znamo na čemu smo”. Bavljenje glazbom na način na koji se njome ja bavim javni je posao i u tom smislu imam neki medijski prostor za iznošenje određenih stavova i poruka. Nastojim ga koristiti razumno i odgovorno, koliko god to možda nekome djelovalo radikalno.

Tvoji tekstovi su vrlo često sastavljeni od efektnih onelinera pogodnih za raznolika tumačenja. Slušajući ”Termopil”, ”Tišinu” ili ”Gdje povlačiš crtu?” na koncertu u Makarskoj sredinom ožujka, tik pred zatvaranje svega, skoro svaki stih je pogađao atmosferu trenutka. Koliko je teško pisati tako minimalistički?

Ljepota (i prokletstvo!) poezije je da se tvoja intencija u pisanju (bilo konkretna, bilo više apstraktna) uvijek može tumačiti drukčije od prvobitno zamišljene. Ta višeznačnost je ono što jako volim istraživati i u glazbi u tekstu, pogotovo ako je riječ o nekim svakodnevnim frazama i rečenicama koje pozicijom u aranžmanu, ponavljanjem ili zanimljivim povijesnim okolnostima dobiju sasvim novi kontekst. Interesantno je da se ovih dana osjetno više vrti i dijeli po društvenim mrežama moja (inicijalno ljubavna) pjesma ”Razmak” koja u refrenu, ironije li, kaže: ”Molimo, držite razmak”… Teško mi je reći je li teško tako pisati: to je naprosto jedino kako znam raditi.

Kad smo kod tekstova, tvoja verzija ”Ona se budi” Šarla Akrobate mijenja stih ”ona nema nikog da joj kaže ti si moja” u ”ti si svoja” čime dobiva implicitno feminističku notu. Misliš li da je proces emancipacije konačna stvar s jasno zacrtanim ciljevima ili je to stalan proces na kojem svi trebamo raditi kao društvo?

Odgovorio si sam – mislim da je emancipacija proces. Čak i kada (ne ako, nego kada!) se jednog dalekog sretnog dana postignu željeni ciljevi (ravnopravnost bez obzira na spol, eliminacija skrivenog i neskrivenog seksizma, jednaka očekivanja od dječaka i djevojčica itd.), stalno ćemo morati raditi na sebi kao društvo. Pretpostavljam da ćemo ipak tog jednog sretnog dana dovršenog procesa biti malo opušteniji i opuštenije – zasad se taj dan nažalost ne čini baš tako brzo dostižan.

Koliko je u Hrvatskoj teško živjeti isključivo od glazbe? U trenutku poput ovog, čini mi se da su honorarci, prekarni radnici i slobodni umjetnici posebno ugroženi ako nemaju neku zaštitnu mrežu?

Nije lako. Umjetnost je sama po sebi luksuzna djelatnost; primanja su nestalna, a ulaganja ogromna te je gotovo nemoguće baviti se ovom disciplinom ako čovjek nema barem neko zaleđe. Dodajmo k tome nemogućnost naplate snimljenog izdanja – za razliku od slikarstva ili kiparstva gdje se i dalje može naplatiti ”unikat”, u glazbi ne baratamo unikatnom proizvodnjom, već digitalnim kopijama snimaka koje se mogu beskonačno umnažati.

Prodaja CD-a i vinila je zaista simbolična. Primarni izvor prihoda je stoga naplata autorskih prava (koja je minimalna, osim ako ne govorimo o izrazito komercijalnim žanrovima) i koncertni nastupi. Sada smo u situaciji da su nam koncerti otkazani minimalno do ljeta, a većinu glazbenika svega tri otkazane svirke dijele od granice siromaštva. Naravno, daleko od toga da smo jedina grana djelatnosti pogođena epidemijom, od posljedica COVID-19 kompletna će ekonomija još dugo patiti. Najgore tek slijedi.

Tvoja glazba se s vremenom sve više oslanja na uporabu tehnologije, pogotovo looper koji si pretvorila u vlastiti zaštitni znak. Koliko ti je taj tehnološki iskorak pomogao da se udaljiš od kantautorske etikete koja te na početku karijere pratila? Također, može li s vremenom tehnologija postati štaka?

Kao da nam jezik u svojim definicijama kaska za ubrzanim razvojem medija. Znamo koja je slika u glavi kada kažemo ”kantautor/kantautorica”: osoba koja izvodi i sklada uz akustičnu gitaru ili eventualno klavir. Sve što iskače iz tog okvira već nailazi na problem s definicijom.

Vodim se time da glazba mora odgovarati duhu vremena. Ima, naravno, sjajnih autora koji se tradicionalnim i akustičnim pristupom ”suprotstavljaju” tehnološkoj dominaciji. Ja je pak objeručke prihvaćam i tražim načine kako da tom tehnologijom kormilarim u svoju korist.

U tvojoj glazbi nema klasičnog bubnja, ritmovi su vrlo često tek nagoviješteni, apstraktni, no opet se vidi jasan utjecaj elektroničke i klupske glazbe. Hoće li taj nagovještaj nekad postati konkretniji? Jedna od novih pjesama koje izvodiš ima vrlo jasnu house progresiju.

Dobro si nanjušio, odgovor je – da. Ideja je bila da u vrlo skoroj budućnosti postanemo trio (umjesto dosadašnjeg dua) na stageu te da ta treća osoba preuzme na sebe vožnju sampleovima i dijelom elektronike pa mene oslobodi za kretanje po pozornici i direktni kontakt s publikom. Sve to s ciljem da možemo s masnijim zvukom nastupati po većim pozornicama i u kasnim terminima na festivalima. Pitanje je samo što će se uopće događati s nastupima i javnim okupljanjima u budućnosti.

Koji su tvoji glazbeni utjecaji i koga smatraš srodnikom u Hrvatskoj, regiji i inozemstvu?

Veliki utjecaji su Nick Cave, PJ Harvey, Mark Lanegan i Massive Attack. Posljednjih godina sam zaista mnogo slušala Bon Ivera, St. Vincent, FKA Twigs, Sevdalizu, ali i Lanu del Rey. Od regionalnih i domaćih bendova jako cijenim Igralom, Fogsellers, umirovljene Pridjeve, Nemanju, Moskau i Šumove protiv valova. Možda su mi što se eksperimentalnog glazbenog pristupa tiče najsrodniji projekti sjajne Pi i Playground Hustle.

Spomenula si da je ova pandemija ukazala na problematičnost koncerata kao glavnog izvora zarade za glazbenike. Live streaming se automatski nametnuo kao jedna od opcija. Kakav je tvoj pogled na cijelu problematiku današnje glazbene industrije i misliš li da nas stvarno čeka budućnost gledanja koncerata iz fotelje, možda čak neki streaming servis poput Netflixa?

Gledano unatrag kroz povijest, tehnička mogućnost snimanja i reproduciranja glazbe nije uništila koncerte kao što pojava filma kao medija nije uništila kazalište. Potreba za tim neponovljivim, ”živim”, prijenosom energije izgleda da je neiskorjenjiva. Međutim, ako gledamo manje optimistične scenarije bliske budućnosti, javna okupljanja u fizičkom smislu ne dolaze u obzir. U ovoj krizi sam sad već odgledala nekoliko live streamova te iz perspektive publike mogu reći da pratim prijatelje i kolege ponajprije radi emotivnog momenta podrške. Sklona sam postaviti tezu da, kad već gledam i slušam glazbu posredstvom ekrana, ispada posve svejedno gledam li neki prijenos koncerta od prije tri godine ili u stvarnom vremenu. Live stream ne može ni primirisati koncertu uživo, jer live stream, između ostalog, ne možemo namirisati.

Tu je i problem naplate. Kako da pored silnog besplatnog sadržaja na internetu monetiziramo live stream? Eventualno možemo raditi pojedinačne akcije donacija, no to ne rješava strukturni problem. Na kraju dana jedino zarađuje onaj tko ima preko milijun pretplatnika i to posredstvom oglašivača. Dakle od lajkova se ne živi, od followera možda, ali samo ako govorimo o vrlo komercijalnim izvođačima, koji su u startu i manje ugroženi.

Kako provodiš vrijeme u izolaciji, imaš li kakve filmske, glazbene ili književne preporuke?

Da budem posve iskrena, pune su mi ruke posla. Stalno se javljaju mediji koji traže video podrške ljudima u izolaciji ili izjavu tipa ”kako da kvalitetno provedem vrijeme kod kuće”. Razumijem da je populacija u panici, ali čini se ipak apsurdno da je ljudima potrebno da im neka ”poznata” osoba kaže kako provesti vrijeme u svojem vlastitom domu. No to je tema za drugu raspravu.

Kako bismo pobijedili vlastitu anksioznost od nadolazećeg bankrota, neki dan smo Zdeslav (klavijaturist), Vedran (ton majstor), Dimitrije (video) i ja snimili rooftop session na krovu moje zgrade i objavili na netu. Usto sam se priključila volonterskoj akciji pribavljanja namirnica i potrepština starijim osobama i rizičnim skupinama. Mogu vam dati i preporuku knjiga koje su mi na čekanju – Brian Ladd: ”The Ghosts of Berlin”, Andrija Škare: ”Dva prsta iznad gležnja”, Sally Rooney: ”Conversations with friends” te Damir Avdić: ”Kuda sestro”. Od glazbenih preporuka svakako bacite uho na Lingua Ignota, nešto najljepše i najmoćnije što sam čula u posljednje vrijeme, a vrijedi baciti oko i uho na nove izvedbe FKA Twigs s klavirom i violončelom.

Karlo Rafaneli

Foto: Rooftop Session/FB

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More