Sanja Milardović: Jednom mi je koza ušetala na scenu

Sanja Milardović
Na ovogodišnjem, 12. Zagreb film festivalu, glumica Sanja Milardović u programu Kockice predstavila se s dva filma, Nasamo (22′) i Tek tako (12′). Riječanki sa stalnom adresom u Zagrebu, koja je glumu i lutkarstvo završila na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, film Tek tako režiserski je prvijenac.

Kada bi morala izabrati najdražeg stranog filmskog režisera bio bi to: “Bernardo Bertolucci meets Woody Allen meets Wes Anderson meets braća Cohen meets Lars von Trier“, a omiljeni glumci su joj za sad Edward Northon i Cate Blanchett, a film i dalje Breaking the Waves (Lomeći valove, r. Lars von Trier). Idealan scenski partner onaj joj je kojeg zabavlja to što radi, kritičan je i voli se igrati. Onaj koji je istovremeno odgovoran i malo dijete.

Voli nadrealizam, bizarnost, crni humor, jazz eksperimentalnu glazbu te čudnovate koncerte. Dok je živjela na Gornjem gradu stalno su joj turisti provirivali kroz prozor, a jednom joj se čak dogodilo da joj je u stan zavirio konj. Bio je to konj od straže koji je sretno provirio njuškom kroz Sanjin prozor. Upravo taj događaj inspirirao ju je da se počne baviti pisanjem scenarija, a napisala je i kratku priču koju još uvijek nije objavila.

Iako se za vrijeme studija nije susrela s filmskom glumom ni filmskim radionicama, dan nakon što je diplomirala počela je snimati kratki film “Pile“ (9′) režiserke Dalije Dozet, koji je prikazan u sklopu Kockica 2009. godine. Potom je imala uloge u još nekoliko kratkih igranih filmova, uključujući i kratki igrani film “Fur Coat“ (6’9”) sniman u sklopu Talent Workshopa 5. Zagreb Jewish Film Festivala (danas Festival Tolerancije). Godinu dana kasnije, 2012., sudjelovala na 6. Sarajevo Talent Campusu, za kojeg kaže kako joj je, uz to što je imala prilike upoznati se s radom inozemnih kolega, pomogao u smislu “networkinga“ jer je tamo upoznala ljude s kojima se sprijateljila te koje je ove godine imala prilike susresti na ZFF-u.

Sanja, na ovogodišnjim Kockicama našla su se čak dva filma u kojima glumiš, a Tek tako si ujedno i režirala, autor si scenarija te jedan od producenata. Kako si uspjela pomiriti te četiri funkcije?

www.zoomproperty.com

Malo je bilo teško. Zapravo, problemi su se više javili u postprodukciji jer je to dio posla kojeg u kazalištu nisam toliko susretala. Imam više kazališnog od filmskog iskustva. Ovo mi je bio prvi put da sam se na filmu susrela sa sve četiri funkcije i bilo je teško, ali sam uspjela. Uz malo googlanja i pomoć prijatelja se može. Poslužila sam se onom dobrom izrekom Clinta Eastwooda da u svim drugim segmentima treba uzeti iskusne ljude koji znaju jako dobro odraditi svoj posao. Tako sam si za asistenticu uzela režiserku Daliju Dozet, koja mi je u mnogočem pomogla. Montažerka Sara Gregorić super je odradila svoj posao, za fotografiju tu je bila Tamara Dugandžija. I cijeli ostatak ekipe koji je super odradio svoj posao a to su: Luka Matić, Luka Gamulin, Dubravka Kurobasa, Marko Grgić iza kamere i Dado Ćosić i Zvonimir Jurić ispred kamere. Oni su odlično odradili svoj segment te mi pomogli u onome što je meni bilo manje poznato. Bio je to dobar timski rad.

Sanja Milardović

U filmu obrađuješ problematiku jednostrane zaljubljenosti, tj. kako je to kad jedna osoba ne prihvaća da mu druga ne uzvraća osjećaje. Kako se rodila ideja za scenarij?

Film je nastao u sklopu omnibusa There was this guy (Bio je taj tip) koji je uključivao 7 kratkih filmova od 7 različitih autorica. To smo bile: Isa Živanović, Dalija Dozet, Dinka Vuković, Gea Gojak, Ivana Horvat, Marija Šegvić i ja. Omnibus je proizašao iz naših privatnih priča. Sve je krenulo prije par godina kad smo se našle nakon prikazivanja jednog od Dalijinih filmova i Ivana je prepričavala jednu svoju priču te su potom došli Dalijini inozemni kolege i kako bi razumjeli o čemu se govori Ivana im je krenula prepričavati i krenula je s: “You know, there was this guy…“ I onda smo shvatili da skoro svaka priča između dvije žene bez obzira čime se one bavile, gdje žive i tko su počinje s: “There was this guy.“ Nakon toga počele smo si prepričavati smiješne priče te je iz tog našeg prepričavanja nastala ideja da napravimo ombius. Tako je i scenarij za Tek tako nastao prema motivima situacije iz privatnog života.

Kako si birala podjelu za svoj režiserski debut? Krenula si prvo od sebe?

(kroz smijeh) Prvo sebe, da. Najlakše mi je raditi sa mnom. Angažirala sam kolegu Dadu Ćosića jer sam već prije surađivala s njim i poznajem ga dobro kao glumca i bio mi je odličan za tu ulogu. On je odigrao Njega, a za konobara angažirala sam Zvonimira Jurića, koji je pored toga što je meni jedan od najzanimljivijih i najkvalitetnijih filmskih redatelja u Hrvatskoj i odličan glumac!

Kakav ti je osjećaj bio”istovremeno“ biti i ispred i iza kamere?

Dobar. Malo zbunjujući jer, naravno, ne možeš u isto vrijeme raditi i jedno i drugo. Snimili bismo scenu pa bih ju pogledala i potom smo nastavili sa snimanjem.

Snimili ste sav materijal u jednom danu. To je proces koji ti je bio poznat, međutim potom si se prvi put susrela s montažom.

Snimali smo jedan dan, ali moram istaknuti kako je kod ovog filma bila je jako bitna pretprodukcija, tj. probe, nabavljanje rekvizita, opreme i svega živoga. Samo snimanje bilo je najbezbolnije, a onda počeo proces montaže koji je bio užasno dugačak. Pogotovo sad pred festivalima jer festivali imaju dosta zahtjevne propozicije koje je sve trebalo ispuniti. Prvi sam put u montaži gledala sebe toliko puta za redom kroz duži period i to mi je bilo čudno. Počela sam samu sebe gledati kao neki treći lik i o sebi govoriti u trećem licu, kao: “Ona je ovo.“ ili “Ona je ono.“, tako da uopće nisam imala subjektivni pristup prema sebi unutar montaže, ili barem ja tako mislim. A i Sara Gregorić je mlada, ali iskusna montažerka koja mi je objasnila dosta stvari u tom procesu i radila cijelu montažu čiji sam proces pratila

A za vrijeme proba?

Za vrijeme proba mi je bilo super. Uzela sam Dadu zato što njega poznam kao glumačkog partnera tako da smo jedan drugome bili moderatori i ogledala. Bilo mi je bitno da uzmem nekoga za koga znam da će imati strpljenja i volje isprobavati i da mu to neće biti problem. Uzajamno smo si pomagali. Dado je bio dobar partner koji me znao uputiti je li nešto dobro ili ne. Imao je dosta prijedloga i stvarno se je angažirao za ulogu. Također, Tamara Dugandžija snimala je cijeli proces proba što nam je uvelike pomoglo.

U sklopu 12. ZFF-a film je imao svoju kino premijeru, Jesi li zadovoljna redakcijama publike te gdje će se film moći pogledati?

Reakcije su po meni bile više nego dobre i više od onoga što sam očekivala. Ljudi su mi prilazili nakon projekcije i javljali mi se te mislim da im je bilo zanimljivo vidjeti jedan mali nepretenciozni film koji funkcionira svojoj jednostavnoj namjeni da malo zabavi ljude. Film će idući put biti prikazan na Reviji hrvatskoga filmskoga stvaralaštva, koja se održava od 9. do 11. studenog u Vukovaru. Nastavit ćemo dalje aplicirati s filmom na različite festivale.

Planiraš li se nastaviti baviti filmskom režijom?

Nemam za sad neke planove za to jer smatram da ne poznajem dovoljno medij. Zapravo sam daleko od toga da zaista poznajem filmski medij. Ovog sam se filma prihvatila jer je scenaristički i redateljski na svoj način jednostavan. Možda ću se jednom opet uhvatiti nekog filma, ali definitivno bih do tad trebala proučiti još neke stručne detalje. Ono što bih sada voljela je asistirati režiserima i režiserkama na filmovima te naravno glumiti u filmovima, kako bih na taj način “istesala zanat“ pošto nemam formlano obrazovanje za to.

S kojim si režiserima do sada radila?

Radila sam s Dalijom Dozet, Jurajom Primorcem, Hani Domazet, Ivanom Stanićem i Lanom Kosovac od mlađih generacija. Jednu jako kratku ulogu imala sam u filmu Ognjena Sviličića Takva su pravila te jednu malu ulogu kod Ivone Juke. Trenutno planiram opet raditi s Hani Domazet, s kojom trenutno pišem dva filmska projekta, ali o tome više kad budu gotovi. Začudo sa svima njima sam imala dobra iskustva i rado bih opet radila sa svakim od njih.

Drugi film s ovogodišnjeg ZFF-a Nasamo režirala je Lana Kosovac, a u njemu glumiš glavnu ulogu, Mirnu. Kako si se spremala za ulogu?

Film preispituje društvene norme koje tu djevojku, Mirnu, koče u preispitivanju vlastite seksualnosti. Ima neku, ne znam bi li rekla “dark side“ ili voajerizam u sebi, koji joj je teško prevladati. Zato odlazi gledati seksualni čin drugih ljudi. Film se bavi njezinim probijanjem nekih svojih granica u pitanju seksualnosti. Pripremala sam se za ulogu tako da sam puno razgovarala s Lanom koja mi je objašnjava kako vidi taj lik te smo skupa sa snimateljem Bojanom Mrđenovićem i koscenaristicom Beatrice Kurbel prolazile scenarij.

Nasamo

Na filmu si tek krenula raditi kao scenarist i režiser, međutim u kazalištu si, naravno osim svog primarnog glumačkog zanimanja, često autor i redatelj. Između ostalog na ovogodišnjem PIF-u (47. međunarodni festival kazališta lutaka) nagrađena ti je lutkarska predstava Ronilac Bisera, koju si u Kazalištu Dubrava korežirala s Moranom Dolenc. Također s nekoliko kolegica iz rijeke dio si autorske ekipe predstave Pristajanja. Osjećaš li se ugodnije kada si autor predstave u kojoj nastupaš?

Osjećam se ugodnije uvijek kad sam autor zato što onda imam priliku baviti se onim što mene sadržajno zanima. Često sam glumila u projektima koji su mi bili zanimljivi glumački, jer kao glumac uvijek se možeš za nešto uhvatiti, ali me sadržajno nisu u potpunosti ispunjavali. Zato mi je uvijek draže stati iza neke stvari kao autor i izvođač. Pristajanja su bila jedan odličan projekt, kojeg svakako preporučam svima koji će ga možda imati prilike još vidjeti ako ikad bude opet igrao. Nastao je na inicijativu Aleksandre Stojaković. Ona je mama i tata cijelog projekta. Okupila je Niku Mišković, Natašu Antulov, Petru Mršu i mene. Kroz godinu dana čule smo se preko mailova, odgovarale smo na niz pitanja i radile istraživanja. Na kraju smo dobile, napravile, pet autorskih komada koji se bave našim odnosom prema našem rodnom gradu, Rijeci, i prema onome što on za nas znači, s obiteljske, emocionalne strane, kako nam je kad se u njega vratimo i ostalo. Projekt je užasno zanimljiv jer ima pet potpuno različitih pristupa i pogleda objedinjenih u jednu predstavu. Odlično je prošao i kod publike i kod kritike. Mislim da postoji velika želja da se ponovno igra. Postojala je i ideja da se igra i izvan Rijeke, ali smo zaključile da želimo da ostane samo u našem gradu. I mogu reći da mi je to jedan od najdražih projekata u životu, što zbog ekipe, što zbog teme, što zbog “smrdljivog grada na Rječini“, gdje se odvijao. A što se tiče Ronioca, tu sam imala veliku sreću spojiti se sa jednom od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja zaista poznaje lutkarstvo i koja je pored toga divan suradnik, a to je Morana Dolenc. Na nju sam jako ponosna jer je i dobila nagradu za Najboljeg animatora na zadnjem PIF-u. Ta nagrada zaista nije mogla sjesti u bolje lutkarske ruke.

Nasamo

Koja je najapsurdnija stvar koja ti se dogodila u kazalištu?

Jednom mi je pao zid od kulise na glavu. Jednom mi je koza ušetala na scenu. Jednom sa igrala predstavu tako da sam padala u nesvijest svaki put kad bih izašla sa scene. Bilo je jako puno apsurdnih situacija. Na filmu u takvim situacijama uvijek možeš reći: “Rez!“.

Čime se baviš u slobodno vrijeme?

Razgovaram s cimerom u kuhinji. Kuham. Obožavam kuhati. Neko vrijeme sam trčala, pa me počelo boljeti koljeno, pa sam stala s tim. Užasno dugo razmišljam o tome da se počnem baviti rezbarenjem drva. Ali mi se čini da sam prelijena da počistim piljevinu u sobi, tako da sam isto i od toga odustala. Gitaru sam počela svirati, ali sam dobila žuljeve na jagodicama pa sam prestala. Imam i step cipelice pa sam ponekad stepala, ali sam izgrebla parket pa sam i s tim prestala. Stalno mijenjam. Pitaj me za tjedan dana, bit će deset novih stvari.

Gdje te trenutno u kazalištu možemo gledati?

U Kazalištu Dubrava u spomenutoj predstavi Ronilac bisera, u Teatru Tirena u predstavi Tko je to izumio, igram Heidi i još jednu predstavu u Kazalištu Merlin. Uglavnom na nezavisnoj sceni.

FMV

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...