Samoubojica: Traumatičan vodvilj s osmijehom ispunjenim gorčinom

Iz dana u dan mi kopamo prošlosti mrtvački sloj

Kada je Bulgakovljev roman Bijela garda bio uprizoren u MHAT-u pod nazivom Dani Turbinovih, uslijedio je telefonski poziv. S druge strane linije bijaše ”najdraži otac” s gruzijskim naglaskom. Predstava, odnosno roman, o tvrdoglavoj vjeri u ruskog intelektualca navela je Staljina na zlosretno poigravanje s piscem, ali i drugim sovjetskim umjetnicima. Omogućen je nastavak igranja predstave nakon loših režimskih kritika, a cijena je bila uobičajeno perfidno zlostavljanje. Važnost telefonskoga poziva u sovjetskoj i našoj svakodnevici vidljiva je u Erdmanovu Samoubojici kazališta Kerempuh kada mali čovjek Nikola Petričević (Borko Perić) zove predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, a linija se prekida. Semjonoviču se iz izvornika ne sviđa Marx, a Petričević ne uspijeva od silnog kaosa biti ništa više od uplašena pojedinca koji istodobno razmišlja o smrti, a gladan je života.

Kontekst ruske avangarde s velikim i radikalnim promjenama nakon Oktobarske revolucije umjetnički zasjenjuje današnjicu. Trenutačni se odnos umjetnosti i cenzure ne nadaje isključivo u ”režimskim” čistkama, nego i u pripadajućem primitivnom, polupismenom i oholom amaterizmu s narcističkim obilježjima, koji je karikaturalno naglašen u licima svećenika (Hrvoje Kečkeš), novinarke (Linda Begonja), fatalnih ljepotica (Ornela Vištica i Mirela Videk-Hranjec), domoljuba (Matija Šakoronja), mesara (Filip Detelić), pogubljenog intelektualca (Luka Petrušić), ljubavnice (Anita Matić-Delić) i dr. Čemu živjeti bez iluzija?

Prekinute Staljinove umjetničke linije sadržavale su imena poput Šostakoviča, Eisensteina, Ahmatove i Erdmana. ”Ne zaboravimo”, reći će Dubravka Ugrešić, ”i Hitler je bio slikar amater”. Više od šezdeset godina nakon Staljinove smrti, bjeloruska će spisateljica i Nobelovka Svetlana Aleksijevič izraziti bojazan da se na bivšem prostoru SSSR-a odvijaju vrlo okrutni, zasad nezaustavljivi procesi obnavljanja sovjetizma, a ruska spisateljica Ljudmila Ulicka kako prošlost u Rusiji pobuđuje sve nježnije osjećaje.

Kako čovjeka postkomunizma u novom divljem sustavu natjerati na promišljanje vlastita dostojanstva kad je slaba apetita i sve siromašniji? Kako našeg čovjeka između dviju krajnosti življenja natjerati na razmišljanje?

U Tauferovoj režiji nema bezbrižnih tonova jer arhetipski dugotrajno nezaposlenoga malog čovjeka bezazlena svađa oko kobasice sa suprugom (Csilla Barath-Bastaić), koja je prema Ulickinoj baki ”u vrijeme cara bila puno ukusnija”, prerasta u krivnju življenja na tuđoj grbači i razmišljanje naglas. Taj tih glas podsvijesti za već spomenuta predatorska lica predstavlja dugo željenu kost za njihovu osobnu korist. Transponirajući politički ekscentričnu satiru u današnjicu, Dora Delbianco s glazbom Mate Matišića stvara mračna lica i naličja današnjeg društva u kojem sustav doslovno proždire pojedinca. U naoko bezbrižnom kabaretu kadikad niskih strasti i plitkoga humora načinju se pitanja od ekonomske slomljenosti, margina intelektualizma te kaosa i buke u središtu. Smijeh je to ispunjen gorčinom.

Većinu je života Nikolaj Erdman proveo dopisujući tuđe filmske scenarije. Nigdje nikad nije bio potpisan. Navodno ga je recital Kačalova na Staljinovu banketu spasio jer je protjerivanjem u Sibir, a kasnije iz Moskve, za razliku od Mejerholjda preživio. Ostavio je iza sebe svega dva dramska teksta, Doznaku i Samoubojicu, ali i kazalište koje odbija sve slogane. Svaka se diktatura odlikuje u poniznosti njezinih poslušnika i sigurnosti odmazde, a u kazalištu je Erdman humorno razumijevao kako koristiti laž da bismo rekli istinu. Danas je posve ironično umjetnost za određene populiste isključivo sredstvo promicanja istine.

Čitava je Kerempuhova sezona u znaku političke, ali i društvene dijagnoze. Ismijavaju se svi slojevi primitivizma. Samoubojica ima nedostataka poput usporavanja ritma, nekih doslovnih i već viđenih rješenja te naglašavanja naše općepoznate turbofolk sudbine, no u cjelini riječ je o traumatičnom vodvilju koji s humornim slojevima zahtijeva glumačku i gledateljevu potpunu ozbiljnost.

           Anđela Vidović

Foto: Kazalište Kerempuh

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...