Samo hitovi: Uvijek isti vedri plesnjaci nasuprot modernih folk formi

Disperzirani digitalni svijet otežava pisanje o trendovima u popularnoj glazbi, ponajprije kad je riječ o singlovima. Taj je format trenutačno razbacan na toliko različitih platformi, a njegova se uspješnost mjeri prema nizu kriterija – digitalna i fizička prodaja, radijska vrtnja i internetski prijenos, te pregledi na YouTubeu. Pritom u ovaj pokušaj da se ipak o tome nešto napiše nećemo ubrojiti vjerojatno nikad raznolikije glazbene ukuse unutar pojedinih demografskih i supkulturnih skupina. Oslonit ćemo se samo na ono što se široko uzima kao srednja struja, s ogradom o relativnoj konzervativnosti hrvatskih glazbenih radijskih postaja, o čemu govori nedavni zanimljiv tekst Tonćija Kožula.

Vodeći se podatcima s ljestvica popularnih pjesama poput Billboard Top Hot 100 i službene britanske ljestvice singlova te dvaju internetskih servisa, Shazam Croatia  i Deezer Croatia, pokušat ćemo otkriti glazbene pop-trendove koji će nas dočekati u toplijem dijelu godine.

Nastavak latino invazije

Ništa ne vrišti ”ljeto” toliko glasno kao svjetski latino hit koji se na kraju smuči čak i onima koji ih vole. Latino fuzije su ljetu poput božićnih pjesama zimi; gunđat će se zbog njih, ali će redovito biti popularne i neodvojive od sezone koju vjerno predstavljaju.

Prošlogodišnji neosporni vladari te kategorije s velikim hitom ”Despacito” ove su se godine razdvojili i bilježe više nego solidne uspjehe. Daddy Yankee vratio se konvencionalnijem reggeatonu u ”Dura”, pjesmi koja gađa svaku zamislivu ”ljetnu temu”, od reggaeom obojena ritma, natruha puhača i pop-melodioznosti do videospota koji ponovno izgleda poput turističke razglednice. Ovogodišnja dolazi iz Los Angelesa umjesto Portorika. Luis Fonsi izbacio je pak duet s Demi Lovato ”Échame La Culpa”, ponovno je nadmašio milijardu pregleda na YouTubeu i ponudio istu formulu u nešto plesnijem ruhu. Obje su pjesme objavljene zimus, ali ne treba zaboraviti da to nije spriječilo njihovu prethodnicu u osvajanju svakoga sunčana kutka prošlog ljeta.

Potencijalni pobjednik kategorije ipak je ”I Like It”, suradnja Cardi B s portorikanskim latino reperom Bad Bunnyjem i kolumbijskim reggeaton izvođačem J Balvinom koji je lani imao veliki hit ”Mi Gente”. Pjesma još nije objavljena kao službeni singl, ali se zahvaljujući streamingu albuma koji Billboard računa po pojedinačnim pjesmama već popela u Top 10 singlova te ima 33 milijuna pregleda na YouTubeu, čak i bez videospota. Obilno sempliranje hita ”I Like It Like That” Petea Rodrigueza iz 1967. stoga djeluje kao promišljeno igranje na Cardine latinoameričke korijene i miriše na potencijalno ogroman crossover hit.

Dominacija hip-hopa

Već je pomalo postalo klišej zaključiti kako je hip-hop zamijenio rock kao globalnu kulturu mladih. Isto se može reći i za pop-glazbu, a otkad je trend EDM u silaznoj putanji, i za komercijalnije forme plesne glazbe. Osnovni razlog krije se u kameleonskoj prirodi žanra; hip-hop je oduvijek bio forma koja upija vanjske utjecaje i ispljune ih vani kao nešto novo. Istina, možemo govoriti o već predugoj dominaciji trapa kao prevladavajućeg trenda u žanru, no s druge strane, unatoč moru upornih hi-hatova, hladnih, sintetičkih synth linija i mrmljajućih, napola otpjevanih, napola odrepanih vokala, dovoljno je varijacija još uvijek prisutno da se stagnacija ne bi činila alarmantnom.

Što se tiče komercijalno najuspješnijeg djela žanra, čini se da stvari funkcioniraju na dvije razine. S jedne su tu izvođači s velikim crossover potencijalom poput Drakea čiji singlovi ”Gods Plan” i ”Nice For What” prevladavaju Billboardovom ljestvicom posljednjih tjedana, baš poput odjednom sveprisutnih Cardi B ili Posta Malonea. Njegov singl ”Psycho” nastavlja putem ranijih hitova ”Rockstar” i ”White Iverson”. Mahom su u pitanju pjesme koje trap zvuk odvode u melodičnije vode – u slučaju Malonea to se postiže prozračnijim zvukom gotovo baladnog senzibiliteta, a u Drakea zavidnim prilagođavanjem više puta i opjevanim, ali i kritiziranim stilovima i temama.

Ne njeguju svi takav radiofoničan pristup. Primjer su Migos, čija svaka pjesma zvuči kao glazba za striptiz-barove, uvijek repetitivno i ljepljivo. Ponekad uspješno, a ponekad zamorno. No pogled na ljestvice otkriva i nešto manje očekivano – navalu takozvanih soundcloud repera koji često zvuče nekoherentno i odvode ridikulozno ”antisocijalne” aspekte nekadašnjeg nu-metala do neslućenih ekstrema.

Pojave poput XXXtaciona i 6ix9inea, bizarnog imidža i vrlo ozbiljnih problema sa zakonom, s lakoćom dobivaju sljedbeništvo, kultni status i singlove u najboljih sto, i to bez obzira na to što im je glazba posve nonšalantno producirana. Najčešće je to nakupina mumljanja, vrištanja, improviziranja, autotune zavijanja, bastardna verzija ere postgrungea i pop-punka filtrirana kroz vrlo dostupne programe za produkciju i obradu glazbe. Neki poput Lil Pumpa svoje slabosti pretvaraju u prednost pa tu simplifikaciju svode na retardirano zabavni hit poput ”Gucci Gang”. Pitanje je samo hoće li ista formula uspješno ponovljena na aktualnoj ”Esskeetit” ubrzo dosaditi.

Na kraju, koliko god trap formula brzih hi hatova, prodornih snareova i minimalne, često vrlo rudimentarne instrumentacije bila odavno prokušana, ostaje činjenica da je novije generacije zbog dostupnosti, raširenosti i lakoće izvedbe doživljavaju gotovo poput moderne folk forme, zajedničkog kulturnog dobra koje podnosi bezbrojne prilagodbe i varijacije.

Pop ili ono što je od njega ostalo

Iako zahvaljujući radiju neće tako skoro odumrijeti, čini se da je komercijalni potencijal popa u sve većoj krizi, ponajprije kad je u pitanju streaming kao preferiran način konzumacije mlađih generacija. Ponuda jednostavno izgleda siromašno. Britanski (nominalno) drum’n’bass band Rudimental bilježi veliki uspjeh gospelom obojenog, ali strukturalno vidljivo skrpanog komada popa ”These Days” s asistencijom dežurnog hip-hop moralista Macklemorea. Pop-zvijezde poput Ariane Grande izdaju korektne, ali neuzbudljive hitove, a prije nekoliko godina izrazito popularan trend radiofoničnog EDM-a sveden je na povremene uspjehe poput ”Friends” Marshmella & Anne-Marie ili ”One Kiss” Due Lipe i Calvina Harrisa. U pitanju su uvijek iste ”vedre” progresije, plesni bombast pretvoren u saharinske radijske melodije koji se tijekom godina jednostavno otopio poput sladoleda na suncu. Pritom nije spravljen neki novi recept koji bi jednako dobro zadovoljio potrebu za pitkim i zvukovno relativno friškim pjesmama.

Vrhunac odbojnosti i karikiranja takvog stila očit je u EDM bro-countryju ”Meant to Be” Bebe Rexha i Florida Georgia Linea, pjesmi koja je toliko pretjerana u svakom aspektu da se čini kako parodira samu sebe. Prigušene, promišljene i sofisticirane balade poput ”Say Something” Justina Timberlakea i Chrisa Stapletona ili ”Never Be the Same” Camile Cabello čine se poput usamljenih otoka koji plutaju u radijskom eteru. Foster The People pak sa ”Sit Next to Me” ili Portugal. The Man s ”Feel it Still” podsjećaju kako indie pop ima komercijalne šanse samo kad igra po uglancanim pravilima radijskog popa, bez obzira na to koliko sam po sebi bio simpatičan ili iritantan.

Sve mane suvremene pop-produkcije poput šabloniziranosti, pretjerane repeticije i oslanjanja na prokušane formule zapravo su refleksija trenutačnog društva čija je glad za sadržajem naizgled neutaživa. Pop-glazba će baš kao i svaka druga industrija pronaći način ne samo preživljavanja, nego prilagodbe proizvoda potrebama vremena kao što je to neprekidno činila od kraja Drugog svjetskog rata pa naovamo. Glazba nikad neće prestati evoluirati i nikad se neće zadovoljiti isključivo s jednom dominantom formom. Nikad neće prestati igrati svoju odavno definiranu ulogu kulturnog sintetizatora i katalizatora, a na njezinom je krajnjem konzumentu da sam procijeni kamo će i kako kopati.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...