Sablazan zvana Bernanos

Svaki homage vrijedan tog imena – to jest, ako se ne želi pretopiti s jedne strane u književni “biopic”, a s druge u čisto “privatnu epizodu” lišenu općenitijeg interesa – mora na odgovarajući način u sebi spojiti osobni i opći element ili barem tome težiti.

No smatram da je, ovdje kao i u svemu, mudrije poći od osobnog elementa i preko njega dosezati do općeg, a ne vice versa.

Kao što naznačuje već i naslov ovog teksta, osobno ne nalazim prikladnije riječi kojom bih karakterizirao lik Georgesa Bernanosa (1888-1948) nego što je sablazan. Uostalom i zbog toga što je to riječ koju je on sam jako volio i neprestano je koristio.I koja je ključna za razumijevanje njegova djela. Ali ona zahtijeva pojašnjenje.

U Evanđelju – koje uvijek mora biti polazišna točka i glavni referentni okvir kad se govori o Bernanosu jer u protivnom on postaje neshvatljiv – riječ “sablazan” (grč.skandalon) koristi se na dva oprečna načina. Prvo je značenje ono na koje upućuje Isus kada govori o nužnosti da dođu “sablazni” i nesreći za onog po kome one dolaze (kojem je bolje objesiti “mlinski kamen” o vrat), kada osuđuje Petra koji ga pokušava odvratiti od Muke kao “Sotonu” i “sablazan” itd. Sablazan ovdje označava ono o čemu govori prolog Ivanovog evanđelja: činjenicu da svijet nije prihvatio Svjetlo Istine po kojem je postao. Drugo i oprečno značenje riječisablazan – koje je ovdje posrijedi – najizrazitije koristi apostol Pavao kada naziva samog Krista “kamenom spoticanja” (dosl. “kamenom sablazni”) te, najčuvenije, kada opisuje Krista raspetoga kao “sablazan za Židove i ludost za Grke” u 1 Kor. Ta su dva značenja dakle bitno povezana: u svijetu obilježenom prvobitnom sablazni koja je neprihvaćanje Svjetla Istine (to jest laž, to jest tama, to jest Zlo), u kojem se ta porobljenost lažjučak smatra “naravnim stanjem” ili promiče kao ideal, onaj tko beskompromisno izriče i radikalnoživi neku istinu, nezaklonjen bilo kakvim paravanima – pa bili oni religijski, moralni ili naprosto “kulturni” – nužno će ne samo zgodimice izazivati sablazan nego i biti sablazan. Život i stvaralaštvo Georgesa Bernanosa to pokazuje jasnije i upečatljivije nego život i stvaralaštvo bilo kojeg drugog suvremenika.A poniranje u dubine Zla koje karakterizira sve njegove romane – priskrbljujući mu ustrašene kritikeod strane pobožnih čuvara ćudoređa koje je on nazivao još jednom posve ključnom bernanosovskom riječju,imbeciles (“glupaci”) – posve je neshvatljivo bez uvida u tu temeljnu činjenicu.

Kod Bernanosa, naime, možda više nego u slučaju bilo koga drugog, “život i djelo” tvore nerazlučivo jednistvo: u tolikoj mjeri teje svaki pokušaj da se Bernanos shvati ponajprije kao romanopisac i umjetnik, a tek onda kao čovjek, promašen i uzaludan. Kao što primjećuje švicarski teolog Hans Urs von Balthasar u svojoj knjizi o Bernanosu iz 1954 (Gelebte Kirche: Bernanos): “Bernanos nije proizvodio literaturu. On je pišući doista davao svoju dušu, svoje meso i krv, jer svi su njegovi junaci – kako najbolji tako i najgori – njegovi vlastiti duhovi koje on nosi u sebi (…) Za Bernanosa, događaj književnog stvaranja nešto je neodvojivo povezano s cjelokupnom poviješću piščeva života.” To je i razlog zbog kojeg su njegova djela u tolikoj mjeri izmicala i uvijek će izmicati pažnji teoretičara književnosti i inih”profesionalnih intelektualaca” – soja koji je on osobito prezirao, smatrajući ga krajnjim i najogavnijim očitovanjem malograđanskog etosa.Oni jednostavno ne znaju što bi s njima i nikad neće znati, i potpuno je razumljivo da je tako.

Bernanos se, dakle, mora shvaćati ponajprije kao mislilac ako se želi shvatiti kao pisac. Nikako obrnuto. Njegovo je pisanje bilo samo izricanje onoga što je on mislio to jest živio. Izricanje i življenje istine za njega su bile dvije strane ili dva vida istog. Izgubiti to iz vida znači osuditi se na nerazumijevanje riječi koje su najbolji i zapravo jedini ključza cjelokupno njegovo djelo, koje je on napisao u knjiziSablazan istine iz 1939:

“Slažem se da moja mišljenja nisu svima po volji, ali tko može govoriti bez rizika od sablazni? Sama činjenica da se misao izražava s pomoću riječi je stalna sablazan u svijetu. A što bi se tek moglo reći za pisanu riječ?”

===

 Georges Bernanos bio je, kao što svi znaju, katolik. Ali on je to bio na znatno drukčiji način od intelektualaca svoga vremena koji su se kao takvi izjašnjavali ili kojima su drugi pridijevali tu oznaku – drukčiji jer potpuniji, konstitutivniji, čišći. Kao što je u svojoj knjizi (Živi Bernanos, 1988) posvjedočio njegov učenik i prijatelj, dominikanac Raymond Bruckberger, Bernanos je bio “katolik od glave do pete” koji je živio katoličku vjeru na besprimjerno radikalan način i za kojeg je”katoličanstvo bilo sam izvor njegove umjetnosti”. I biografskije Bernanos bio “rasni katolik”: rođen u staroj katoličkoj obitelji, odrastao je takoreći među svećenicima, a njegov životni put po svemu ga je vodio da i sam jednoga dana postane svećenikom. Kao mladić bio je pripadnik militantne rojalističke organizacije Camelots du roi, a kasnije jedan od vodećih suradnika Action Française, koju je podržao nakon što ju je osudio Vatikan 1929. da bi se 1932. od nje konačno i posve odijelio postavši jednim od najoštrijih kritičara njezinog vođe Charlesa Maurrasa.1917. oženio se osobom koja je izravno potjecala iz loze svete Ivane Arške, s kojom je imao šestoro djece. U vrijeme dok je obitelj živjela u Palmi de Mallorci, jedan od njegovih sinovabio je angažiran u Francovim falangama, a i sam je Bernanos u početku (vrlo kratko) podupirao frankistički režim.

Sve te činjenice poslužile su i još služe služe sitnim dušama, imbeciles, kao povod da Bernanosa stavljaju – bilo na hvalu ili osudu, ali u svakom slučaju izričito protiv njegove volje – u “desni” tabor. Ti imbeciles (među kojima se poslije nestanka Action Française danas nalaze pobornici Front nationala) jednostavno zanemaruju ono što je u Bernanosa ključno, tj.njegovo katoličanstvo. Jer za njega pripadnost Katoličkoj Crkvi ne samo da nije bilo slično pripadnosti bilo kakvoj političkoj stranci ili ideološkom pokretu nego je on tu zabunu, to brkanje, smatrao upravo samom srži problema – sablazni u onome prvom novozavjetnom značenju, ili, drugim i možda prikladnijim riječima, sotonskom podvalom.

Upravo je naime katoličanstvo bilo ono što je nagnalo Bernanosa da napiše najžešću kritiku i najpronicaviju analizu fašizma (i potpore koju mu je pružio španjolski kler 30-ih) ikad napisanu koja je njegov “pamflet” iz 1938.Velika groblja pod mjesečinom. Upravo ga je to katoličanstvo nagnalo da nesmiljeno osuđuje, od samoga početka, “katolički” Vichy i da podupire De Gaullea ostavljajući se pisanja romana kojima je zarađivao kruh i bezrezervno se stavljajući, kao novinar u egzilu, u službu Otpora. Na to ga naime nisu nagonile “lijeve” ideje, koje je prezirao možda s nešto manje siline nego “desne” iz jednostavnog razloga što ih je slabije poznavao i zbog svoje prirođene i nepatvorene – i toliko katoličke – blagosti prema neistomišljenicima i razumijevanju za njih ukoliko i sami nisu bili imbeciles. “Vaša najdublja pogreška je što mislite da je glupost neškodljiva”, bila je njegova poruka glupacima na bilo kojoj strani. Bernanos je dokraja ostao vjeran monarhističkom, antidemokratskom i antimodernom idealu ne iz ideološke pristranosti, nego iz časti – koja je za njega bila nešto sasma drukčije i suprotno od obrane i promicanja glupačkih ideologija, osobito kad su se ta obrana i to promicanje vodili pod krinkom “naše vjere” i “naših vrednota”:

“Glupaci misle da ja provodim vrijeme u žaljenju za izgubljenom prošlošću. Ja štujem prošlost jer zbog nje sam ono što jesam i ne smatram se sposobnim poricati one od kojih dolazim. Štujem prošlost ali razmišljam samo o budućnosti, dok sitni komunistički i fašistički intelektualci razmišljaju samo o sadašnjosti, što će reći o sebi.” (cit. Balthasar)

Čast, l’honneur, u Bernanosovom slučaju gotovo je sinonim za sablazan u onome drugom smislu, i ovaj je tekst lako mogao biti naslovljen “Čast zvana Bernanos” – ne bi tu bilo znatne razlike. Primjerice, kada ga je 1944. jedan prijatelj zatražio da napiše kratak autobiografski prikaz, on je umjesto toga u 10 točaka izložio svoje poimanje “časnog čovjeka”. Ono što tog čovjeka ponajprije određuje upravo je mogućnost, to jest sloboda dohvaćanja, izricanja i življenja istine ovdje i sada. Sloboda mišljenja, odnosno sloboda za sablazan. Svi oni koji tu slobodu na bilo koji način priječe, u ime bilo čega, jesu nečasni ljudi zato što je ta sloboda konstitutivna za samog čovjeka, zato što neslobodan čovjek nije u pravom smislu riječi čovjek nego svoja zastrašujuća karikatura. Upravo se na tome temeljila, a ne na bilo kakvoj “reakcionarnosti”, Bernanosova kritika modernog društva i demokracije. Jer on je smatrao da je u modernim, na onome što je on smatrao demokratskim principima zasnovanim društvima ta konstitutivna sloboda ugrožena, na drukčiji način ali ništa manje nego u totalitarnim režimima. Za razliku od totalitarizama, koji porobljavaju čovjeka “grubom silom”, izravnom opresijom, demokratska moderna društva, smatrao je, porobljavaju silom propagande i neobuzdanog tehnološkog razvoja koji je omogućuje i provodi. Po njegovu sudu, cilj je demokracije pretvoriti čovjeka u robota, oduzeti mu slobodu da misli i odlučuje dajući mu na razne načine (svakovrsnom propagandom) privid te slobode, te ga na taj način suptilno uklopiti u veliki Sistem proizvodnje i potrošnje izvan kojeg nije moguće postojati. Ali ta moderna demokracija – koju, uzgred budi rečeno, on nije smatrao naslijeđem Francuske revolucije, nego izopačenjem njenih principa – za njega je bila samo simptom ili krajnja posljedica onoga što je zvao “obezduhovljenjem”(spiritualisation) čovjeka i rastjelovljenjem (désincarnation) njegove misli što odlikuju današnji svijet općenito i zapadnu civilizaciju posebno.Ali ovdje je nužno vratiti se na njegovo katoličanstvo.

Bernanos je bio suviše častan čovjek, i suviše vjeran istini i Crkvi (za njega između toga nije bilo neke razlike) da bi podlegao iskušenju glupaka koji krivnju za takvo stanje stvari svaljuju na one koji su izvan vidljive Crkve, uključujući njene protivnike. Upravo suprotno:

“Kažem i ponavljam i nikad neću stati ponavljati: sadašnje stanje svijeta je sramota za kršćane. Jesu li oni primili sakrament krštenja samo da bi mogli svisoka i s prezirom osuđivati one nesretne nevjernike koji se, u nedostatku nečega boljeg, laćaju uzaludna posla te pokušavaju vlastitim sredstvima bezizgledno uspostaviti neko kraljevstvo pravde bez Pravde, kršćanstvo bez Krista? Neprestano ponavljamo kroz suze nemoći, lijenosti i oholosti kako se svijet raskršćanjuje. Ali svijet nije primio Krista, već smo ga mi primili za njega: iz našeg se srca povlači Bog, mi smo oni koji se raskršćanjujemo, bijednici!” (Francuzi, kad bi samo znali)

Prilično žestoko. No svoju najžešću kritiku Bernanos je uvijek čuvao za one čiji je svijet najbolje poznavao jer je u njemu odrastao i kretao se, i koji služi kao okvirsvih njegovih najboljih romana –zakatolički kler. Bernanos je, kao i Ivan Illich s kojim ima mnogo sličnosti – Illich je bio još jedan katolik koji je, doduše na mnogo drukčiji način, pokušavao radikalno živjeti svoje katoličanstvo i zbog toga imao problema s tim istim klerom kojem je, za razliku od Bernanosa, i sam pripadao – uviđao duboku i ključnu istinu stare maksime corruptio optimi pessima: “pokvarenost najboljih je najgora”.Kao i Illich, najzazornijim i najopasnijim imbeciles on je smatrao one koji imaju mogućnost i moć da kršćanstvo pretvaraju u malograđansku ideologijupod stijegom”kreposti” i “vrednota”. Takve je nazivao “moralizatorima Evanđelja” ili, još rađe, “klerikalnom partijom” (u našem jeziku možemo je označiti zgodnom kraticom KP). Njima je uputio sljedeće riječi:

“Jesu li vama povjereni grešnici? Ako jesu, znajte da je svijet pun ojađenih ljudi koje ste razočarali. Nitko vam ne bi pomišljao baciti tu istinu u lice da ste je bili spremni ponizno priznati. Nedvojbeno, odgovorit ćete da ste vi, ponositi ili ne, čuvari sakramenata koji su vrata u vječni život i da ih ne uskraćujete nikome tko je u odgovarajućem stanju da ih primi, i da su sve drugo Božja posla… ‘Što biste još htjeli?’, pitate. Bože dragi, htjeli bismo ljubiti!” (Velika groblja pod mjesečinom).

I dalje:

“Poznajem klerikalnu partiju. Znam u kojoj je mjeri ona lišena i i srca i časti. Nikad je nisam brkao s Božjom Crkvom. Crkva je zadužena da štiti siromašne, ali klerikalna je partija uvijeklukavi posrednik zlih bogataša, više ili manje svjestan ali neophodan agent svake vrste simonije.” (Sablazan istine)

Upravo je to perspektiva u kojoj se jedino može shvatiti njegova hrabra i bezuvjetna poslušnost Crkvi – da, uključujući i vidljivu Crkvu sa svime što ona podrazumijeva, i koja je za njega, kao i za svakog katolika, bila samo “vidljivi aspekt nevidljive Crkve”. Ta poslušnost nije bila nikakvo puzavo podilaženje KP-u, već, kako je Bernanos stalno naglašavao, herojska vrlina za koju je sposoban samo slobodan čovjek:

“Kad god uperim optuživački prst u Crkvu, to nije u apsurdnoj namjeri da pridonesem njezinoj reformi (…) Ja ne čeznem za savršenom Crkvom, jer ona je živa stvarnost. Poput svojeg najneznatnijeg i najubogijeg sina ili kćeri, ona šepesa od ovoga svijeta do sljedećeg: čini greške i okajava ih, a tko na trenutak odvrati pogled od njezine pompe, zateći će je kako moli i plače s nama u tami (…) Od nje imam sve, i ništa mi ne može doći osim preko nje. Sablazan koja mi je došla od nje povrijedila me u samom središtu moje duše, u samom korijenu nade. Ili, bolje, ne postoji druga sablazan osim one koju ona zadaje svijetu. Od te se sablazni branim jedinim načinom koji mi je dostupan, naime tako što pokušavam shvatiti. Savjetujete mi da okrenem leđa?Možda bih to i mogao, ali ja ne govorim u ime svetaca, već u ime hrabrih ljudi koji mi nalikuju kao braća.” (Velika groblja pod mjesečinom)

I činjenica je, koja se ne smije zanemariti, da mnogi od tih hrabrih ljudi nisu (bili) pripadnici vidljive Crkve.Kao što pojašnjava von Balthasar objašnjavajući Bernanosovu tvrdnju da je “katolička vjera za mene element izvan kojeg ne bih preživio duže nego riba na suhom”: “Ali on to može reći samo zato što je katolička stvarnost za njega uzrokom najtješnje i nerazvrgljive solidarnosti sa svim ljudima, a osobito s onima izvan Crkve.”

===

Samo se uzimajući sve to u obzir književno djelo Georgesa Bernanosa može staviti u odgovarajući kontekst. I samo se tada može odrediti njegova važnost “za nas danas”. Kad bi ga trebalo usporediti s nekim piscem, vjerojatno jedini kandidat bi bio (kao što najčešće i jest) Dostojevski. Obojica su bili svjesni da je problem modernog čovjeka prvenstveno religiozni problem, i za obojicu je roman bio medij za odvažno istraživanje tajne Zla. I upravo kao što Dostojevski nije shvatljiv ni za koga tko ne zna što je za njega bila Rusija i pravoslavlje, tako je Bernanos neshvatljiv ako se ne zna što je za njega bila Francuska i katoličanstvo. Kao što strašno i sablažnjivo griješe oni koji njegovo katoličanstvo pokušavaju pretvoriti u ideološku strategiju, tako strašno i sablažnjivo griješe oni koji njegovo domoljublje pokušavaju svesti na bilo kakav oblik nacionalizma. “Moderne nacije (gotovo da) ne zaslužuju naziv domovine: one sliče domovini kao što bijesan pas sliči zdravom”, napisao je u knjizi Sloboda, što s njome? Za njega je Francuska bila duhovna stvarnost koju odlikuje brutalno življenje i izricanje istine po cijenu svega pa i vlastitog života oprimjereno u čuvenoj izjavi Ivane Arške crkvenim velikodostojnicima koji su od nje tražili da se odrekne istine, i s kojom je ona zaslužila mučeništvo: Dieu premier servi!, “Bogu služiti na prvom mjestu!”

Konačno, smatram da je, pošto je barem donekle ostvaren onaj željeni spoj osobnog i općeg, svaki hommage mudro završiti osobnom notom – a posebno kad je riječ o osobi kao što je bio Georges Bernanos, koja nije živjela i pisala ni za kakvu apstraktnu “publiku” u želji za njenim ovacijama i častima, nego za konkretne osobe koje je smatrao braćom i sestrama. Upravo ih je zato toliko grdio. Upravo je zato pokazivao toliku okrutnost prema onima koje je smatrao neslobodnima, a koji smo, u većoj ili manjoj mjeri, svi mi – jer ih je toliko ljubio. Okrutnost je za njega bila sredstvo ljubavi, i ništa više: ništa što je izgovorio i napisao taj “bard Milosti”, kao što ga je genijalno opisao Balthasar, nije išlo za tim da unizi ili povrijedi ili sputa čovjeka na bilo koji način. Upravo suprotno. Stoga s ponosom i zahvalnošću svjedočim da sam i sam, na svojoj koži, osjetio njegov bič.Ukratko, za mene on je ponajprije “čovjek bijesa i ljubavi”, kao što je bio i za njegovog sina Jean-Loupa. Ali mislim da ni općenito nitko za koga je on bilo što drugo nije sposoban shvatiti nijednu njegovu riječ.

 

Marko-Marija Gregorić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More