Pretjerivanja i banalnosti naelektriziranog kapitalizma

Suvremeno se društvo do apsurda guši u promoviranju sreće, lažnom optimizmu i prikrivanju emocija, polazišna je teza Ružnog Mariusa von Mayenburga. Lette, glavni lik te drame, navodno ružni, jer zbog nekog razloga ne odgovara društveno nametnutim standardima ljepote, spreman je na sve, čak i gubitak identiteta, preobražaj u nekog drugog, samo kako bi sa sebe sprao stigmu greške.

Riječ je o kazališnoj hiperboli, gustoj satiri suvremenog korporativnog, modnog, kapitalističkog otuđenja, praizvedenoj 2007. u berlinskom Schaubühneu u režiji australskog redatelja Benedicta Andrewsa. Drama je, u prijevodu Dubravka Torjanca, prvi puta u Hrvatskoj relativno uspješno postavljena na scenu , a režirao ju je Slovenac Jernej Kobal. Ponovno je, nakon niza problema, odgoda i nejasnoća (predstavu je trebala režirati Barbara Rocco, a promijenjena je i većina glumaca), taj dramski tekst dospio na scenu zagrebačkog Teatra &td u režiji Tamare Damjanović, a zbog tehničkih je razloga premijera kasnila oko sat vremena. Kad je napokon publika pripuštena u gledalište, na sjedištima su bile crno-bijeli crteži unificiranog lica. Njihovo značenje postaje jasnije tek na kraju predstave, kada glumci stavljaju na glave jednake kapuljače, u završnom činu otuđenja individualnosti.

U pedesetak minuta, redateljski su postupci radikalni, a glumački uglavnom pretjerani. Naime, sve je u crnim i bijelim, dakle neutralnim tonovima, takvi su i kostimi (koji asociraju korporativnu unificirajuću modu) i scenografski elementi (Alma Trtovac), dominirani uredskim žaluzinama i vratima. Uporaba vrata, koja glumci konstantno otvaraju i zatvaraju uz veliku buku, dobro predstavlja koncept tog Ružnog. U suvremenoj potrazi za identitetom, kako je vidi protagonist Tamare Damjanović, sve je vrlo naelektrizirano, afektirano i egzaltirano. I u tome treba redateljici priznati dosljednost. No, takav koncept je više odmogao nego pomogao, prekrivajući značenje i otežavajući praćenje, umjesto da ga otkriva i objašnjava.

Afektacija i naelektriziranost ritma postižu se ipak prepoznatljivim sredstvima kazališnog izraza. Tako Ružnima dominira scenski pokret u maniri slapsticka i nijemih filmova (na što asocira i način razdvajanja prizora), prizori estetskih operacija podsjećaju na teatar sjena ili akcijske trash komedije, no ono što ponajviše smeta i opterećuje praćenje je artikulacija teksta. Iako koji bi mogli postojati postavljanjem integralnog teksta na scenu (u nekim prizorima gotovo i nema teksta), ono što je od predloška, a onda i njegovih motiva ostalo, uglavnom je ugušeno u glumačkom pretjerivanju.

Četvero je glumaca, Lucija Barišić, čija je interpretacija najzanimljivija u prijelazima iz uloga više raznih žena, među njima i Fanny, supruge Ružnog, Lettea, Ivan Čuić i Goran Zelić, koji su uglavnom zaposleni ostvarujući sve bizarnosti i pretjerivanja u scenskom pokretu te Josip Ledina u glavnoj (i naslovnoj) ulozi Lettea, čija je nerazumljivost, osim afektiranošću cjeline, podcrtana i prečesto neartikuliranim načinom govorenja, zbog čega je, čim povisi glas gotovo posve nerazgovijetan (a to je, s obzirom na koncept predstave pravilo).

Ružni u &td-u pokazali su kako inzistiranje na konceptu može prekriti mogućnosti aktualizacije u suvremenim korporacijskim, kapitalističkim i inim identitetskim uravnilovkama, koje čine duh vremena i ne nazire im se posustajanje. Umjesto toga, ova se predstava brzo potrošila u afektaciji, pretjerivanju i banalnostima, postavši pred kraj i pomalo naporna i potvrđujući davni Shakespeareov naslov – mnogo vike nizašto, oduzimajući mu metaforičko i pridajući doslovno značenje.

                                                                                                                                                     Leon Žganec-Brajša

Foto: Luka Dubroja

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More