Rundek Cargo Trio u kinu Europa: ugovoreni brak sa sretnim ishodom


Foto: Aleksandar Zec / Venia-Mag
Neki su Rundekovo ukazanje na pozornici kina Europa sinoć dočekali s mrzovoljnim otpuhivanjem.

Numerirana mjesta punila su se od 20.30 kad je, prema rasporedu, koncert trebao započeti projekcijom video-uratka anonimne obožavateljice iz Pariza, nakon čega je u 21.15 trebao uslijediti nastup. No, sve je kasnilo, pa kad su se nešto prije deset dvoranom razlegli prvi akordi, dio publike već je bio umoran od sjedenja, čekanja i stenjave dosade. Čekanje je samo donekle ublažio taj zgodni, kratki crno-bijeli filmić s nekoliko live izvedbi Rundek Cargo Orkestra u nekom malom pariškom klubu, na kojemu je zabilježena i jedna uspješna obrada pjesme Ona se budi Šarla Akrobate.

Već je najavljeno da će repertoar ovog velikog, rasprodanog zagrebačkog koncerta biti sačinjen od pjesama s albuma Plavi avion, nekih Rundekovih starijih uspješnica s Haustorom, ali i od premijera novih stvari. Jedna takva otvorila je koncert: jednostavnog ritma, glazbeno nezahtjevna, banalnih stihova, na razini kozerije frfljavo prepričane nakon desetog piva, pjesma govori o svakodnevici tabletomana, a publika ju je dočekala mlako, kao i naredne dvije pjesme novijeg datuma koje počivaju na atmosferičnosti, ambijentalnosti, kontroliranoj improvizaciji, i koje su dvoranu kina Europa učinkovito ispunile teškom, grobljanskom sumornošću.

Koncert Rundek Carko Tria u Kinu Europa usporediv je s ugovorenim brakovima sa sretnim ishodom. Ispočetka, za trajanja tih prvih nekoliko pjesama, sve je bilo nekako čudno, namješteno, komunikacija je zapinjala, između benda i publike vladalo je međusobno nepovjerenje, nelagoda. Rundek ju je osjetio i vjerojatno u nakani da je razbije, pokušao između pjesama malo „zašprehavati“ publiku (neke je stihove objašnjavao poveznicama sa Zagrebom, spominjao je kako se grad promijenio, postao življi), ali to je zvučalo isforsirano pa je odustao, vjerojatno na obostrano olakšanje.

Malo-pomalo, kao stroj kojemu treba neko vrijeme da se zahukta, Trio je počeo proizvoditi ono čudo o kojemu nam je Rundek uoči koncerta govorio u intervjuu – neka kemija se izbalansirala u odnosima glazbenika, instrumenata; gotovo simfonijski sklad, zanos, hipnotička snaga, obuzela je sve u dvorani, publika je spustila gard, kao kad u crtiću „Tom&Jerry“ izgladnjeli mačor nanjuši ukusno jelo i hipnotiziran slijedi miomirisni trag; stihovi su se sricali tiho, mantrički, a kad je Rundek iznenada propustio otpjevati jedan refren, „ogoljena“ zvučna podloga iz partera zvučala je kao ženski katolički zbor okupljen oko karizmatičnog sjedokosog župnika iz Kloštar Ivanića.

I baš kad su trikovi postali čarolija – a to se dogodilo sa Sanjala si da si sretna, maestralno izvedenoj, kraljevski melankoličnoj stvari koja je nedvojbeni vrhunac Rundekove poezije nostalgije, a čija je (odlična) albumska izvedba samo blijeda verzija onoga u što je ona preksinoć uživo prerasla – Trio je odlučio uzeti pauzu od dvadeset minuta. „Treba stati kad je najbolje,“ možda su mislili. I možda su bili u pravu.

Drugi je dio koncerta bio opušten, Trio je nadmoćno krstario po svome opusu, veselice poput „Ay Carmela“ bile su prava razvaljotka, kao i „Apokalipso“, i publika je to znala cijeniti, svirale su se stvari iz doba Haustora, „Uzalud pitaš“ je dobio nove, pametnije stihove, naraciju napučenu motivima drevne čežnje, ratnika i iznevjerenih očekivanja.

Na bisu je grupa gorljivih obožavatelja Šejna uspjela iskamčiti izvedbu te pjesme, što je možda i šteta, jer se na njoj – ali samo na njoj – vidjelo da nedostaje instrumenata, da je na pozornici troje glazbenika, a ne njih desetero, taj se divni privid na trenutak raščarao – ali i pokazao koliko su Isabel, Dušan Vranić i Darko Rundek zapravo moćni.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More