Rudimental na INmusicu: Još kiše i blata, molim!

Rudimental
Zoran Vakula i ostala metoerološka klika prijetili su kako će nas drugog dana INmusica šibati olujni vjetrovi i zalijevati obilne količine kiše. Oluje baš i nije bilo, kiše je i za izvoz, posljedično i blata, ali uz ovakve headlinere ne bi bio problem dočekati i sve nepogode sudnjeg dana.

Rudimental je bio nevjerojatan jocker iz rukava INmusic festivala. Nakon što su Florence + The Machine, skoro pa u zadnji čas, pomjerili svoje gostovanje za iduću godinu, organizatori su žurno trebali pronaći rješenje koje će spasiti stvar. Na papiru se činilo da Rudimental ne može popuniti tu prazninu, no srećom, papir je jedna stvar, a realnost posve druga. Sa sindromom naknadne pameti, sad se jedino mogu upitati: „Pobogu, otkud mi ta skepsa?“

Ipak je Rudimental danas jedan od najtraženijih britanskih bendova, svaki festival koji drži do sebe nastojao ga je dovesti (od onih najvećih, ugostit će ih Glastonbury i T in The Park, a publika iz regije će ih moći poslušati na novosadskom Exitu), a to što u Hrvatskoj nisu neko ime u konačnici i nije toliko bitna stvar. Uostalom, inozemna publika čini sve veći udio INmusica i sve manje je potrebno dovoditi islužene zvijezde kao mamac za našu –  da se blago izrazim – „konzervativnu“ publiku, kojoj treba barem pola desteljeća da masovnije prihvati nova imena.

Rudimental je pružio sve ono što dan prije FFS i Future Islands nisu. Ona opuštenost i emotivnost koja je prožimala jarunske otoke prvog dana festivala zamjenjena je s potpunim plesnim transom. U najkraćim crtama, bio je to populizam u svom najboljem izdanju. Formalno, Rudimental se naziva „drum & bass bandom“, no zapravo riječ je o pravoj glazbenoj musaki – ima tu svega po malo, ne u nekom artističkom smislu, nego čisto funkcionalnom. Rudimental bježi od artizma više nego vrag od tamjana, jednostavno riječ je o „iskustvenom“ bendu koji vuče mase prema čistom hedonizmu.

InMusic

Kako je kiša pojačavala, tako je i atmosfera bjesnila, a nakon sumanutog plesa desetak tisuća ljudi po jakoj kiši na „Waiting All Night“ nije mi ništa drugo palo na pamet nego zapitati se što bi tek bilo da su uslijedili oni najavljeni olujni vjetrovi i pljusak…

Za one koji su nešto zainteresiraniji za Rudimental, treba reći da ne nastupaju sa svojom izvornom pjevačicom, ali da je zamjenska Anne Marie bila briljatna – ne u nametljivom, karizmatičnom kontekstu, ali potpuno saživljena i s izvornom četvorkom koja čini okosnicu benda i s publikom.

A kao opasku valja dodati i da je tamnoputi trubač nosio dres hrvatske nogometne reprezentacije. Mislim, nije ni prvi ni zadnji glazbenik koji je to učinio na nekom od nastupa u Lijepoj našoj, no u kontekstu aktualne poljudske svastike, bila je to i više nego snažna gesta da i oni koji nas doživljaju preko nogometa – još k tomu i „krive“ boje kože –  ne poistovjećuju s fašistoidnim diletantima.

Kao i dan prije, i predigra za headlinere je bila i više nego prikladna. Po nešto slabijoj kiši i La Roux su odradili – ako riječ „odradili“ ne zvuči pregrubo – sasvim dobar nastup. Daleko od toga da nemaju mana i da vokal Elly Jackson na trenutke ne zvuči iritantno, ali njihov retro pop većinu vremena zvuči sasvim šarmarntno i zavodljivo. Da Rudimental poslije njih nije „pomeo“ Jarun bilo bi to i dojmljivije, no za predigru nešto više i nije bilo potrebno.

Što se ostatka programa tiče, na to samo mogu reći – „Koje ostalo?“ Bila je to večer koja posve pripala Rudimentalu!

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...