Romeo i Julia kao hipsterski par bez trunke emocije

Doba političke nevinosti u kazalištu nisu nikada postojala, a odnosi između est/etike i dalje su u antitetičkoj vrteški partikularizma i relativizma.

Ne vodeći mnogo računa o političkoj korektnosti, Siegfried Melchinger u Povijesti političkoga kazališta, počevši s Eshilovim Perzijancima, a u maniri sveznajućega pripovjedača zaključuje kako je kazalište objekt politike kao što je i politika objektom kazališta. Iako važna za kazalište, politika svakako nije jedina i neodloživa tema. Politika je poput, primjerice kompleksa seksa u suvremenim dramama, samo jedno područje naše egzistencije. No upravo to jedno područje postaje glavnim Melchingerovim predmetom analize.

U posljednjim projektima Des Union Theatres de l’Europe, Sukobljene zone (Zones de Conflict) i Terorizmi (TERRORisms) naglasak je stavljen na dužnost kazališta i njegovih aktera da progovaranju o mogućim, trenutačnim i budućim prijetnjama društvu. Istodobno Kreativna Europa podupire nove narative o strahu i nemogućnosti promišljanja terorizma u jednini. Promišlja se političko u sukobima velikih muževa poput Rusije ili Izraela. Na svjetskoj karti umjetnosti pod ugrozbom azijske države prednjače, a podatci su dostupni OVDJE . Veće se zanimanje za jugoistočni dio Europe iskazuje u kontekstu izbjegličke rute. Kazalište onkraj političke jednine postaje luksuzom.

Burnom svađom Capuletija i Montecchija započinju Romeo i Julija u režiji Mikija Manojlovića u srpskoj i albanskoj produkciji Radionice integracije (Beograd) i Quendra multimedije (Priština). Posebno su osjetljivi krizni politički odnosi između Beograda i Prištine od 1989., stoga je Manojlovićeva namjera politizacije Shakespearea na realnom planu plemenita, a na izvedbenome ostaje neispunjenom i praznom. Nije novina aktualizirati povijest preko povlaštenih dramskih veličina od Shakespearea o ljudskim slabostima do Brechta o važnosti humanosti nad dobrim ukusom. Nije novina te povijesne ljudske slabosti prikazivati u rakursima koji odgovaraju slabostima našega doba – od queera, hladnoće, algoritma, politike do gotovo zastarjele integralne izvedbe.

Realni plan Manojlovićeve režije očituje se u semantici prirodnoga jezika, u situaciji gdje se jezični izrazi vrednuju u odnosu s djelomičnim, a ne ukupnim svjetovima. Stoga se razumijevanje u takvim djelomičnim situacijama očituje nekad međusobnim odnosima likova s pojedincima i izgovorenim, a nekad sasvim partikularno u bijesu. Na taj način dijelovi predstave izgovoreni na albanskome jeziku bivaju lako razumljivi iz konteksta, a proces pomirenja na sceni i u državi riješen u mogućnosti dvojezičnosti tih djelomičnih, ali posvađanih svjetova. Dramski je tekst uvelike prerađen i osuvremenjen, a scenografija Branka Hojnika u obliku iksa odgovara stalnoj jezičnoj napetosti.

Romeo i Julia

No, na izvedbenom planu ostaju dvojbe. Otvoreno je u prvome redu pitanje hrabrosti jer albanski Romeo (Tristan Halilaj) djeluje previše cool u frajerštini da bi se zaljubio. Njemu se važnije potući, nego izraziti emocije izvan dodira, dok Julija (Milica Janevski) u odnosima s majkom i dadiljom izgovara štošta, no čini se kao da uopće ne razmišlja o tome. U nenačetome cinizmu sukoba dvaju obitelji Romeo i Julija djeluju poput zaigranih hipstera čija je ljubav više stvar bunta i probuđene seksualnosti, nego istinske emocije. Ta se ljubav očituje u nasilju i seksu, a ne propituje licemjerstvo okolnih svjetova.

Kada se ne propituje licemjerstvo okolnih svjetova, onda i politički zapleti bivaju prazniji jer ostaje neodgovorenim tko je bio taj koji je imao moć i privilegiju započeti sukob u obitelji i državi? Ako toga pak ne pronalazimo, onda se čini težim šekspirijanski tragično završiti zaključkom kako u tom čitavu sukobu nitko ništa nije naučio. Stoga ruka pomirenja dolazi kao naručeno disbalansno rješenje koje se uzročno-posljedično pruža gledalištu na kraju izvedbe. Potiho se prešućuje premisa o nemogućnosti istodobnosti pomirenja na realnom i kazališnom planu, a sam Shakespeare postaje lišen sirove ili kakve-takve emocije između dvoje ljubavnika.

Emocije u kazalištu postaju luksuzom, a one se ne postižu nužno snažnom ekspresijom ili dramatskim pauzama, nego također pažljivijim i dubljim čitanjem, ali i razumijevanjem same ljudske prirode. Nedostatak glumačkoga temperamenta i dubine ponajviše je bio vidljiv u ljubavnicima, Tristanu Halilaju i Milici Janevski koji su pridonijeli statičnosti i hladnoći izvedbi unatoč snažnim verbalnim i fizičkim ekspresijama. U alternaciji njihove uloge igraju Alban Ukaj i Jovana Gavrilović te bi bilo zanimljivo usporediti glumačke temperamente.

Izvoditi Shakespearea na idejnoj razini, gotovo je nemoguće, čak i kada je u pitanju Manojlovićeva plemenita ideja o buđenju savjesti i mogućnosti pomirenja na realnome planu jer Shakespeareov jezik čak u namjerno pojednostavljenoj formi na izvedbenome planu nanovo obuhvaća napetosti, klopke, sitničavosti, udarce i nijanse tragičnosti koje ta gostujuća izvedba u ZKM-u jednostavno nije uspjela dotaknuti.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...