“Sjećanja su poniženje na koje od ovog trenutka ne pristajem”

 Thelma & Louise
Namjerno sam izabrala dan koji je navlačio nervozu i proklinjao svaki uzaludno potrošen trenutak, a bilo ih je više nego onih drugih. Parkirala sam auto na mjestu najčešćih krađa. Mantrala da se to i dogodi.

Nju sam prepoznala odmah, iako su rekli gdje ću je naći, prepoznala bih te ruke bez obzira na starost, hladnoću i mršavost. Dotrčala je do mene cerekajući se, ponavljala kao da pjeva: ‘Modigliani, Modigliani, imaš cigaretu.’ Naravno, profesorice Štros, imam i za kavu, ručak, večeru, mogu vas obući u kojem god dućanu poželim, mogu vas povesti sa sobom, platiti dom, brinuti za vas… ili želite stan? Auto? Mogu vas upoznati s najvažnijim ljudima u gradu, učiniti vas lijepom kao nekad i vašeg omiljenog Debussyja mogle bismo slušati bilo gdje na svijetu, mogu i naći curu koja bi vam zavrtjela mozak kao ja nekad, mogu je kupiti, profesorice Štros, na dan, tjedan, zauvijek ako je toliko zavolite i svoje još uvijek prekrasne oči poželite zadržati samo na njenom licu. Mogu platiti dečke koji će pronaći Tinu i njenu sestru i sjebati im život kao što su one zajebale vaš, ali nisam zato ovdje. Htjela sam vidjeti da li je točno sve što su pričali ograničeni mozgovi na dvadeset godina mature kad sam spomenula vaše ime. ‘Štrosica, pa kak ne znaš, žica već godinama najčešće na parkingu kod centra, ne pozna nikog, ni u ludilu, gleda kroz tebe i hihoće se bez veze, ali ne žica lovu nego cigarete. Jebote, Ana, nije li ona tebe zvala Modigliani?’ Da li si me prepoznala, Marta?

Bila je 1997. U našu gimnaziju ušle su neke do tada neviđene boje. Likovni odgoj kao izborni predmet izabrala sam zbog Stele, a ostala zbog nje. Ubrzo je moj neupitni antitalent bio prepoznat kao dobra zajebancija – ‘Modigliani, ovo je tvoje zar ne?’. Kako sam joj ušla pod kožu, a skoro i u utrobu ne znam, ali bila je jedini razlog mog nemarkiranja. ‘Ne ide ti knjiga, Modigliani, ali bar više ne markiraš.’ Često sam je pratila do stana, na čaj me nije pozvala nikad, ali mi je dala bogatstvo koje je odredilo moj unutarnji svijet – ‘Ti ćeš živjeti dvostruki život’, rekla je smiješeći se, hrabra si prepustiti se, ali hrabrost suočiti druge sa svojim izborom to naprosto nemaš. No, to je puno bolja varijanta od obrnute.’

Ona je imala. Godinu dana kasnije Tina i njena sestra našle su je u kabinetu kako puši marihuanu. Otkaz je bio trenutan, a nakon toga ni jedna škola nije htjela Martu Štros.

Kako ste znali, profesorice, Štros? Odmah nakon srednje udala sam se za Zlatka jer sam znala da ima falingu. Njegova je aseksualnost bila spašena, nikome nije morao ništa objašnjavati, a to u svijetu kojem je pripadao ne bi naišlo na ništa dobro. Riješila sam ga cmizdrave mame, dala sam mu status. A ja? Ja sam oduvijek htjela takav život bez djece, moćni suprug i dostupnost svemu. Muškarce s kojima sam spavala nalazila sam izvan ovog grada, izvan ove države. Casino ili dobri hoteli, nikakav razgovor to me nije zanimalo, samo da je na nivou. Jedna noć i odlazak. Opet se cerite. Ne, nisam se zaljubila, jednom zamalo. Obožavala je Bowiea i imala vaše ruke, dopustila sam da se nađemo više od jednom. Dvaput.

Zašto sad ne pijete taj čaj, gospođo Štros, prosjakinjo, više nemam sedamnaest, strahovi od samozatajnog djeteta koje se nudi i koketira odavno su nas ismijali. Sada se ne trebate bojati nikog, sada ste sami, napokon na cesti kao vaš omiljeni Bukowski, a ja sam vidite već tada više voljela dekadentne bogataše i one pisce kojima je hedonizam morao imati nivo. Smijete se. Uzimate mi ruku i stavljate u svoju kao onaj dan kad ste izašli iz svog stana i vrištali kako vas ne smijem pratiti i provoditi vrijeme buljeći u vaš prozor. Na prozoru je stajala ona, žena koju sam mrzila a nikad je nisam upoznala, bila je lijepa. Blijeda kao Uma u Henry i June. Upravo se vratila s još jednog puta. Da li vas je često napuštala tražeći sebe u drugima? Meni je bilo svejedno, zalijepila sam pogled za vaše grudi i pustila kišu da šamara lice, ja sam ionako ronila i nije me zanimalo što ste željeli da izronim i odem. Nikad više takvih erupcija, Marta.

Ja sam se nadala profesorice Štros da će empatija doći s vremenom i da će svakodnevno plakanje u ime ega utopiti razočarenja i očekivanja. Sva su precjenjivanja vraćala udarce od kojih sam se teško oporavljala. Oduvijek sam htjela biti vi, imala sam talent, ali nisam imala znanja, kužila sam ljude, ali ih nisam mogla osjetiti, vi ste imali dubinu u koju ste ih utapali, ja sam imala ticala za slabosti kojima sam ih zavodila i nestajala. Željko je bio aseksualan a ja previše seksualna, znala sam sve o ljubavi ali je nisam željela.

Volim kad mi čitaju misli, Štrosova, a ti si to znala,često sam zamišljala da dajem oglas u kojem tražim ljubav i nekoga tko će ispuniti moj san, a nekako bih uvijek završila u tuđem.

Nitko nije dosegao onaj vulkan, Marta.

Kamo ćeš sad, tek sam krenula s pričom… zabijaš glavu u pod, pored tvojih nogu sjela je mačka, lice ti se ozarilo, iz džepa vadiš suhu hranu i šapćeš joj: Modigliani, Modigliani, papapati, Modigliani…
Zaborav se nije pojavio, a sjećanja su poniženje na koje od ovog trenutka ne pristajem.

Idemo Marta, uzmi tu pohabanu mačku i sebe, svi koji su nas krivo usmjeravali napokon su mrtvi…

We’re just gonna drive
Scarves flying high
No direction
Just like Thelma and Louise
Fears left behind
Girls on a ride
No cage
Just like Thelma and Louise*

Romana Brolih
*Iz pjesme Thelma&Louise grupe Horrorpops.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More