Roman Simić pozvao sve članove Društva pisaca u Manaus

niko kovacZbog pokušaja da se ufuram u Svjetsko nogometno prvenstvo i skinem sa sebe stigmu pufkastog, nemuževnog šupka koji čita Kafku umjesto da gleda utakmice, potpuno sam zapustio pripreme za ispite na Filozofskom.

Po čitave dane žderao sam K plus čipseve, lokao Pan pivo iz plastične boce i buljio u prijenose utakmica. Umjesto da si zacrtavam plan polaganja ispita, u rokovnik sam zapisivao imena igrača da bih u birtiji mogao ravnopravno s ostalima raspravljati o utakmicama.

Shvatio sam da je mljevenje o tekmama slično pisanju književnih kritika: najvažnije je da znaš imena i prezimena pisaca o čijim knjigama pišeš. Što se tiče sadržaja knjiga, za to te zaboli kita, malo samo prelistaš stranice, ionako svi u biti pišu o jednom te istom, samo u različitim varijacijama: ljubavi, smrti, odrastanju, suhokarju, jebanju, braku, preljubu, pederastiji, ubijanju, komunizmu, fašizmu i religiji. Naučiš tih par glavnih caka i onda do mile volje možeš srat i o knjigama koje si samo ovlaš prelistao. Tako je i s utakmicama: ovaj je dodao onom, ovaj nije onom, ono je trebao biti faul, ono šesnaesterac… Najvažnije je pohvatat kako se koji igrač zove i onda o njemu možeš srat šta te volja, baš kao i o piscima.

Dodatno su me oko nogometa i Brazila sludili Srđan Sadnić i Aleksandar Vinko Hut Kono s kojima sam se ponovo zbližio dok smo zajedno radili na humanitarno-umjetničkom projektu Pecha kucha u MSU: snimiš dvadeset fotki koje se vrte iza tebe na platnu, a ti govoriš o sebi i svojoj umjetnosti. Jedan Sandićev frend je, na primjer, prikazao fotku na kojoj si je na obrijanom tjemenu flomasterom ispisao: Volim velike kurčeve. Mile Kekin iz Hladnog piva snimio je bocu crnog „Ribara“ koji mu pomaže u smišljanju pjesama i rima. Ja sam pak u istoj spici snimio bocu „Simfonije“ i izraubani, crveni ženski bicikl na kojem kupcima raznosim svoje knjige. Svi smo se kao nešto upinjali na najdopadljiviji mogući način predstaviti pred tom hipsterskom publikom u MSU, kao kod nas u Đakovu telci na vašaru. Napeto mi je bilo jedino to što je u publici sjedila novinarka Mirjana Dugandžija. Oči su joj u tami gledališta iskrile kao otmjenoj Bodlerovoj mački. Toliko sam se želio iskazat pred njom, da sam se na kraju totalno sjebao, počeo na stejđu srat neke nepovezane drkarije. Paralizirao me taj Mirjanin pogled iz publike kao srndaća osvijetljenog kamionskim farom u noći na Dalmatini. Hipsteri su me isfućkali, kiksao sam. Sve zbog Mirjane.

Uglavnom, Sandić i Kono su zabrijali da se svakako moramo izboriti da preko Društva pisaca nas trojica odemo u Brazil.

– Zašto bi opet dopustili da Roman Simić i Alida Bremer odu pratit Svjetsko nogometno prvenstvo pod jeftinom izlikom da idu u Brazil promovirat hrvatske pisce i književnost! Želim ja u Brazil! Želim, metaforički rečeno, davati i primati golove! Poludio sam za Brazilom kad sam jutros po svim novinama vidio fotke naših potpuno nagih reprezentativaca! Posebno me dojmila ona na kojoj Dejan Lovren stoji gol na rubu bazena, a Darijo Srna, s dječačkim osmijehom na licu, poput mladog efeba, očarano promatra Lovrenovu raskoš! Želim i ja sudjelovati u toj mokroj razonodi, kako je novinarka Jutarnjeg Ivana Mikuličin opisala taj goli selfi naše repke na bazenu! – nabrijano će Sandić. – U šest je u Društvu pisaca sjednica oko toga tko će idući tjedan ići u Brazil promovirati nove knjige! Idemo se izborit da to budemo nas trojica! Svima su nam nedavno objavljene knjige, Konovu zbirku je prije dva mjeseca izdalo to Društvo pisaca osobno. Tvoja je knjiga, Svirac, proglašena kulturnim događajem godine! Ja sam isto rasturio sa „Snom bez snova“! Pa tko je od nas trojice pozvaniji da se ide promovirat u Brazil?

– Di ću ja u Brazil… Pa sad su mi ispiti na Filozofskom. Nijedan još nisam položio… I sestra mi se udaje… U ponedjeljak imam lingvistiku kod Matasovića…

– Jebote Matasović, pa polaži ispite na jesen! Ova prilika s Brazilom ti se više nikad neće ponovit! A na te jebene ispite možeš izlazit kad hoćeš! Uostalom, vidim da si se totalno zapalio za nogomet, stalno buljiš u te tekme, ten ti se totalno sjebo od tih najjeftinijih čipseva! – prekorio me Sandić.

U Društvu pisaca u Basaričekovoj dočekao nas je totalni raspašoj. Znakovito je bilo već to što su na ulaz postavili redara, ogromnog, na ćelavo obrijanog tipa koji je nekad FAK-ovce u ponoć udarao tacnom po glavi i izbacivao pijane iz Limba. Sad mu je zaduženje bilo prepriječiti put Raosu.

Na sjednicu oko putovanja u Brazil došli su valjda svi živi članovi Društva osim nepopravljivog štrebera Stanka Andrića koji bi čitavo Svjetsko nogometno prvenstvo dao za jedan dobar, kod nas još neprevedeni Gobrovičev roman. U trenutku kad smo mi upali unutra, na predsjednika Društva pisaca, Nikolu Petkovića, iz petnih žila derao se nitko drugo nego moj profa iz lingvistike Ranko Matasović, izražavao se maltene jezikom ulice:

– Onesmišljeno mi je do sto đojsovskih đavola da mi, članovi Akademije, ne možemo besplatno u Brazil, a vi drotari iz ovog društvanca pisaca možete! Osim što vam je ministrica skoro sav fond dala za vaše časopise, evo, sad će vaša delegacija na račun poreznih obveznika lijepo putovati i u Brazil! Ne dopuštam! Hoću i ja svoju stražnjicu maknuti iz Zagreba! Ne želim biti ovdje za vrijeme onih odurnih, maratonskih sjednica o izvješću rada Akademije, ne mogu to više podnijet, ta jebena izvješća koja sporim, monotonim glasom iščitava i na projektoru prikazuje naš predsjednik Zvonko Kusić!  Ja sam najmlađi Akademik, imam veće pravo otputovati u Brazil nego svi vi zajedno! Vi u ovom svom Društvu nemate niti jednog akademika!

Na te njegove riječi krenuo je zaglušujući žamor negodovanja. Robert Perišić je tvrdio da on ima najviše prava putovati, em je potpredsjednik Društva, em mu u hrvatskoj reprezentaciji igra rođak Perišić kojeg bi mogao nagovoriti da u jednom od intervjua Mili Horvat izjavi kako u karanteni najviše voli čitati hrvatske pisce. Nadežda Čačinović je polurazumljivo prostenjala kako bi napokon bio red da i žene odu na Svjetsko prvenstvo, mizogino je i diskriminatorno misliti da je nogomet samo muška stvar, pa nismo u seksističkoj reklami za Ožujsko, nego u Društvu pisaca! Ustao je iz prvog reda i Visković, namršten zakoračio do Petkovića i autoritativno mu se obratio:

– Ovaj put ću ja biti na čelu delegacije za Brazil.

– Ali ja sam predsjednik Društva, ja trebam biti na čelu… – slabašnim će glasom Nikica.

– Nikita, pazi! – iskobečio se Visković. – Zaboravljaš da sam te ja za predsjednika postavio kao Jeljcin Putina!

Pobunio se i inače pomirljivi pjesnik i prevoditelj Dinko Telećan, doduše nije bilo baš najjasnije jel ozbiljan ili samo pokušava biti duhovit:

– Ja mislim da ja imam najviše prava otići bodrit Vatrene u Manaus! Pa ja sam već kao petogodišnjak Mister Noa prevodio sa srpskog na hrvatski! A svima vama načitanim glavama valjda je poznato da je Mister No zaštitni znak Manausa!

Onda se i Gordan Nuhanović pozivao na svoje zasluge: da je on jedini zaslužan što su na nogometnom susretu Festivala kratke priče hrvatski pisci pobijedili brazilske.

– Ja sam se jedini uživio, ja sam jedini zbilja trčao po terenu, pramenovi kose bili su mi posve mokri kao Luki Modriću! Moje golove snimili su i ekskluzivno prikazali u udarnim Vijestima iz kulture, svi su to gledali!

– Stanite, ljudi! – Podigao se iz predzadnjeg reda Roman Simić Bodrožić.

Elegantno je dokoračao za govornicu. Ponovo je pustio malo dužu kosu, ali njegove kovrče više nisu imale onaj nekadašnji sjaj i vijugavost.

– Meni je dosta prozivki po kuloarima da samo ja okolo putujem i da samo ja odlučujem tko će nastupati na kojem književnom festivalu… – otpočeo je in media sres. – I zato sam odlučio da ovaj put u Brazil ide tko god to želi. Moji brazilski prijatelji, vrsni kratkopričaši Joao Paulo Cuenca, Joao Anzanello Carrascoza i Ana Paula Maia sve vas pozivaju u Manaus!

Dvoranom Vile Arko prolomio se gromoglasan pljesak, netko je viknuo i hura.

– Joaov otac Joalo ima u Manausu plantažu kaučuka. Ako mu svi dva sata pomognete u berbi, njemu će to puno pomoći, a vi to nećete ni osjetiti, bit će vam poput jutarnje gimnastike. Zauzvrat, taj časni Brazilac pružit će vam smještaj i hranu u luksuzno uređenim barakama na plantaži s kojih se čak vidi stadion u Manausu. Avionska karta ići će na trošak Društva pisaca, zarad tih karata odričem se dva broja časopisa Rilejšen kojem sam urednik. Idite svi u Manaus! Nadam se da mi nakon tog više nećete iza leđa kenjarit da sve samo sebi namještam i da smo Seid Serdarević i ja postali Don Korleonei hrvatske književne scene!

Među članovima HDP-a zaorila se pjesma, pomalo sjetna kao kad na polju jednoglasno zapjevaju berači pamuka: Manaus, Manaus, idemooo u Manaus!

Sandić mi je šapnuo da se nabrzinu moram učlaniti u HDP ako želim s njima u Brazil. Imam jednu objavljenu knjigu, dobre kritike i dobar odjek u javnosti i medijima, ispunjavam sve uvjete za članstvo, ohrabrivao me. Pa i njega su pripustili u Društvo s jednom jedinom objavljenom knjigom. Toliko me nagovarao da sam posumnjao kako svaki član HDP-a koji dovede nekog novog člana dobiva za to određene povlastice, bonus bodove kao u onim lancima prodaje lonaca, sprava za vježbanje, posebnih krpi za čišćenje štednjaka i stakla. Iza svojih leđa sam pak začuo Denisa Kuljiša kako govori profesoru i najmlađem akademiku Ranku Matasoviću:

– Preko svog frenda Viskovića mogu vam sredit da u roku dva dana dobijete iskaznicu Društva pisaca. Pa ćete moći s nama u Manaus… Zauzvrat tražim jedino da mi možda malo progledate kroz prste na ispitu… Spremam se napokon diplomirati. Dojadilo mi je više da me po onom drugom, desničarskom Društvu hrvatskih književnika Stamać olajava da sam đače nedouče! Ti desničari, kao revni pastiri, uvijek se na vrijeme izbore za te svoje diplomice… To je zato jer su svi redom u Zagreb došli iz raznoraznih pripizdina ko Aralica… Ako padnu godinu, starci im moraju zaklat čitavo stado koza da bi im mogli plaćat tu još jednu izgubljenu godinu u Zagrebu… Imali su žestoku motivaciju da uče, pod takvim pritiskom čak i oni najgluplji su redovno polagali ispite… Dok smo mi zagrebački fićfirići snagu i jetru gubili po Kavkazu, Zvečki, Lapidariju, Kulušiću… Plahtama tekstova punili smo Polet umjesto da smo pisali diplomski… Zato su svi ti desničari i postali akademici, a nas je po novinskim redakcijama nastavio izraubavati Pavić i kompanija, držao nas je kao bauštelce bez diploma da mu lopatama punimo novine i magazine, čak smo u početku i dosta zarađivali, kao pravi dobro plaćeni bauštelci na radu u Njemačkoj… Želim tu jebenu diplomu. Pa me više onaj Stamać, petnaest glava niži od mene, neće moći posprdno nazivat đače nedouče.

– Vi to od mene tražite protekciju? Stidite se, Denise… Ugledajte se bolje u svog sina. Kako je to krasan, načitan, vrijedan mladić… S onom njegovom divnom, kovrčavom kosom ponekad mi se čini da mi se na predavanje direktno s Olimpa spustio pravi Apolon! I to Apolon koji izvrsno govori grčki i latinski i na ravnoj nozi raspravlja sa mnom o poredbenoj lingvistici još bolje od mog mentora, akademika Augusta Kovačeca. Vašeg sina svakako ću predložit za svog asistenta, kasnije ću se potrudit da ga prime i u Akademijin razred, kao najmlađeg akademika u povijesti hrvatske Akademije, nakon mene kojeg su isto jako mladog primili u svoje časne redove. Učinit ću za vašeg darovitog sina ono što je za mene učinio akademik Kovačec. Pa se vi onda na svom portalu Žurnalisti i dalje nemoćno obrušavajte na nas Akademike i posprdno nas nazivajte guzatim štreberima… Rugajte nam se da smo državi korisni koliko i u obitelji neki muškarac koji ne zna zamijeniti žarulju – otresao se profa Matasović.

U vrtu Vile Arko, pored replike grčkog kipa s minijaturnim penisom, stajali su Srećko Horvat i Aleksandar Vinko Hut Kono. Došao sam do njih. Horvat je nagovarao Huta Kona da obradi novog japanskog suca iz Kjota, neka u Manausu opet nepravedno dosudi hrvatskoj repki penal.

– Tada će ti faking Hrvati valjda napokon do kraja povjerovati da su se svjetski vladari i masoni udružili preko njih i napokon više krenuti u tu jebenu revoluciju s kojom me Žižek jebe u mozak evo već pune tri godine! Slavoj si je utuvio u glavu da nova, svjetska proleterska revolucija mora buknuti baš u Hrvatskoj, jer i Josip Broz Tito je bio Hrvat…

Pozvao sam Srećka malo na stranu. Tražio sam ga lovu da mogu Jergovićevu kozu Bijelku uzet iz hotela za kućne ljubimce u Sesvetama. Bila je tamo već više od tjedan dana, vjerojatno u jebeno lošim uvjetima. Dodatno me pekla savjest jer mi je na fejsbuku na privatni mesiđ novinarka Jutarnjeg lista Sanja Simić poslala poruku da je Jergović zbog odlaska na godišnji odmor u Konavle, na desk predao tri svoje subotnje kolumne unaprijed. Jedna je bila o mojoj knjizi! Kolumnu je, ukoliko me Sanja Simić nije samo zajebavala, naslovio „Ironična veselost đakovačkog harlekina“. On o meni sastavlja takve lijepe naslove, a ja kao zadnji bijednik držim njegovu omiljenu kozu kao taoca! Gadio sam se sam sebi.

Pojadao sam se zbog Bijelke kasnije i Stojki, našli smo se u Pifu na kavi. Ona uopće nije pokazalu neku zabrinutost za kozu. Bila je sva oduševljena jer je u antkivarijatu Europa našla prvo, bibliofilsko izdanje Kovačevog kratkog romana Malvina.

– Aleksandar Hut Kono i Srđan Sandić ludi su za izbornikom Nikom Kovačem, ne mogu prežaliti što se i on nije gol fotkao pored hotelskog bazena… Ti pak sliniš nad tom buđavom knjigom Mirka Kovača… Dok Bijelka trune u nekom jeftinom hotelu za kućne ljubimce – predbacivačkim ću tonom.

– Meni je Mirko Kovač kao mlad bio stoput zgodniji od ovog Nike Kovača – odvratila je Stojka.

I onda mi je krenula pokazivat fotku mladog Mirka na predzadnjoj stranici knjige.

– Prelijep je s ovom poludugom kosom, zulufima… crnom, egzinstecijalističkom dolčevitom. Tu je tek počeo ćelaviti, još je zalizivanjem na stranu mogao skroz prekriti ćelu… I pogledaj mu ta lijepa usta, fino izvajanu bradu, adamovu jabučicu što mu oštro proviruje iz dolčevite. Kolko su ti pisci iz sedamdestih bili ljepši, karizmatičniji od ovih danas… Usporedi na primjer ovu Kovačevu fotku s bilo kojom Jergovićevom… Kovač je za njega Lorens od Arabije – Stojka je očarano promatrala fotku Mirka Kovača kao što bi neka normalna ženska očima proždirala novinsku naslovnicu s golim Nikom Kovačem.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More