Balkanska macho kultura na testu: roditeljstvo nije samo ženska borba

Ima u Knausgaardovoj Mojoj borbi, posebice u njene prve dvije knjige, jedan dobar (naravno u nekoj književnom podvrsti autobiografskog dnevničarenja u potrazi za izgubljenim sobom) dio u kojem autor opisuje modernog tatu-pisca u Skandinaviji. I sve što s time ide, a ponajmanje su to kolica, pelene, kuhanje ili povremeno čupanje kose. Više je to svijet snalažljivog nesnalaženja.

“Da mi vrijeme izmiče, nestaje poput pijeska između prstiju dok ja… radim, ali što točno? Perem pod, perem odjeću, kuham ručak, perem posuđe, idem u trgovinu, igram se s djecom na igralištu, vodim ih kući i svlačim, kupam, čuvam dok ne odu u krevet, spremam ih u krevet, vješam rublje, suho slažem i spremam u ormar, pospremam, čistim stol, stolice, ormare”, piše Knausgaard.

Roditeljstvo je u Mojoj borbi (a i po mom troslojnom osobnom iskustvu), u svome tehničkom dijelu i savladiv i odradiv, dok je onaj teorijski, koji počesto postaje sinonimom za ono ideološko – ipak malo skliskiji teren.

Borba je to i premda nije junačka, protivnik mi je ipak viša sila, jer bez obzira na to koliko kućanskih poslova obavim, sobe budu prepune nereda i prljavštine, a djeca, o kojoj se skrbimo svake minute njihova budnog života, tvrdoglavija su nego sva druga djeca koju sam ikad vidio; ima faza kad je ovo čista ludnica, možda zato što nismo nikad postigli pravu ravnotežu između odmaka i bliskosti, koja je tim važnija što je temperament izraženiji.

Moja Borba, Karl Ove Knausgaard

Muškarci malo češće padaju preko ostavljenih igračaka (i da se odmah ogradim od ideja i analogija i prirođenih im ideologija, rodnih diskriminacija i muško ženskih stereotipa – recimo da igračka može biti autić ili barbika, i to da se tekst može čitati i u ključu oba ženska ili oba muška  roditelja, to ništa ne mijenja). Karl Ove je primjetio kako se negdje tamo na prijelazu milenija u sjevernijoj, a time i razvijenijoj (čitaj bogatijoj) Europi, dogodila poplava tiskanih tekstova, kolumni, web blogova koji problematiziraju karijeru i djecu, posao i obitelj, nove standarde i parametre. I izmoždenost koja ide uz njih. To je, pogađate, muškarac ironično primijetio jer je riječ o ženama, to jest tekstovima koje pišu žene, ili politički nekorektno sročeno: Norvežanin piše o ženskom pismu. Ili, ako mene pitate, jednom od polja borbe.
Ono što se prije događalo u privatnom prostoru sad je bilo izvučeno u javni. Posvuda  se moglo čitati o trudovima, carskom rezu i dojenju, odjeći za bebe, dječijim kolicima i prijedlozima za roditelje kamo putovati s malom djecom. Izlazile su knjige pisane za očeve na rodiljnom ili ogorčene majke koje se osjećaju izmoždeno jer su iscrpljene poslom i roditeljstvom. Ono o čemu je bilo normalno ne razgovarati sad je bilo gurnuto u prvi plan i izazvalo je mahnitost koja bi svakoga trebala natjerati da podigne obrve, jer što je to sad trebalo značiti?
Moja Borba, Karl Ove Knausgaard
Uzmimo za premisu da s pravom žene žele imati, nakon poroda i početne biološke faze odnosa majka/dijete, jednakopravan odnos s muškarcem u odgoju djeteta, distribuciji kućnih aktivnosti i svemu što zajednički život uključuje. I vrlo brzo, za sekundu, u Mbps varijanti, po mom sudu, dolazimo do paradoksa – danas na lokalnom međumrežju, odnosno internetu na lokalnim jezicima, o djeci pišu, postaju, šeraju i debatiraju uglavnom žene.
Ilustracije radi, na jednoj FB stanici, koju prati 61 421 ljudi (i tu i tamo koji bot), koja je lajkana 62006 puta, nedavno je na vrhu posta postavljeno pitanje: Koliko tata nas ovdje prati? I jedini tata koji se javio bio sam ja i zato pišem ovaj tekst. Nema apsolutno ničeg negativnog u tome što o širokom spektru roditeljskog života danas većinom pišu žene, a muškarci uglavnom samo pasivno konzumiraju sadržaj. Ali što nam to govori i kakvo je to roditeljstvo danas, u doba našeg djetinjstva i kakvo će biti kada postanemo bake i djedovi?

Kao prvo, možda bismo zajedno trebali educirati djecu: kao i nemalo stvari u životu, i internet može biti zanimljivo, uzbudljivo i kreativno mjesto u kojem ima i nesretnih, frustriranih, agresivnih komentatora i predatora. I prije nego napustimo roditeljski nadzor, trebali bismo dobro provjeriti jesu li razumjeli Sokratovu parabolu o sjenama na zidu pećine. Jednom kad im smartphone, tablet ili računalo spojimo na internet, djeca će zaplivati u svijetu društvenih mreža i komunikacijskih aplikacija – i umjesto papirića koji ide od klupe do klupe, prštat će emocije u megabajtovima, sve u 0 i 1, voli me, ne voli me.

I što onda, u međuvremenu, ne klikne s tim muškarcima?! Kao tinejdžeri sposobni su, ako imaju kome, istvitati cijelog Werthera u par sati, visiti cijele noći nad sound alertom trilijuna aplikacija, a kad postanu muškarci i dobiju djecu – zamuknu po netu. Niti pisnuti, a kamoli nešto napisati. Je li problem u  dijelu rečenice : “kad postanu muškarci”?
Lagani prijezir s kojim sam promatrao muškarce koji guraju kolica bio je, blago rečeno, dvosjekli mač, budući da sam i sam imao kolica pred sobom dok sam ih gledao. Sumnjao sam da sam ja jedini koji sam gajio takve osjećaje, ponekad mi se činilo da prepoznajem nemiran pogled kod pojedinih muškaraca na igralištima i nemir u tijelima, zbog čega su neki znali napraviti poneki zgib na penjalici dok su se djeca oko njih igrala. No provesti po nekoliko sati svaki dan na igralištu sa svojim djetetom bilo je jedno. Bilo je daleko gorih stvari. Linda je čak počela ići s Vanjom na nekakvu ritmiku za bebe u Gradskoj knjižnici, a kad sam ja preuzeo brigu o djetetu, htjela je da se to nastavi.
Moja Borba, Karl Ove Knausgaard
U zadnje vrijeme pročitao sam tri knjige o roditeljevanju i napisali su ih muškarci (Juul, Tough, Rajlović), a tri zadnja posta o djeci na mom timelineu napisale su žene. Govori li to da su muškarci metodičniji u ovoj problematici, a žene praktičnije? Šala mala, ali možda bi odmah trebalo prijeći na paragraf “kao drugo”: uzmimo u obzir interesne sfere, želju za socijalizacijom (bilo kakvom, pa i internetskom, jer djeca sužavaju manevar živog druženja pa tu mreže igraju ulogu i nužnog zla), bijeg od samoće etc. You name it. Je li na nekoj podsvjesnoj razini žena samo prešla iz jedne sfere u drugu?
Ne zaboravimo da se tu, a ne u Skandinaviji, žena teorijski izjednačuje s muškarcem s petokrakom na čelu, a da je danas razlika između našeg i skandinavskih društava po tom i tim pitanjima otprilike jednaka udaljenosti od Švedske do Sjevernog pola. Pješice. Tako da je, ujedno, pitanje i privida, iluzije, pomodnosti, djece kao socijalnog selfie ukrasa također tema o kojoj bi se dalo raspravljati. No, u bazičnom smislu, to je jedno brzo i efikasno dijeljenje informacija po različitim platformama, ako izuzmemo devijacije (sam sebi doktor i te recepte) te u tom kontekstu djeluje i pozitivno i ohrabrujuće ili, kako se uzme, ili kako se čita – obeshrabrujuće za buduće roditelje.
Uostalom, moderno roditeljstvo u vremenu internet povoja dalo bi se i karikaturalno oslikati: pasivni muškarac sjedi u fotelji i bulji u bijeli zid. Iza njega, leđima okrenuta žena sjedi pred kompjuterom čija svjetlost osvjetljava zid u vidnom polju muškarca koji vidi samo ženinu sjenu. Soundtrack brujanja kompjutera i protoka informacija.

Primjera radi, čim sam postao roditelj, završio sam u novinama. Guram kolica, a iznad glave mi članak o tatama na porodiljnom. Nije to što sam ja, ni što sam muškarac, ni što je tekst takav, ni što je fotograf koga znam samo vrebao priliku – već je to što sam od tada pa sve do danas svaki put kad bih nešto o djeci i svim njihovim aksesoarima (čitaj roditeljima) nešto zašarao na netu – uglavnom lajkan i komentiran od žena, dok bi ih tu i tamo slijedile i stidljive tatice. Lajk, ali da bar objava nije javna. (Ili, ako već pišu, a pišu užasno rijetko o roditeljstvu, diskurs očeva po netu ili po klasičnim tiskanim medijima iliti retro reprintu portalskih članaka, kreće se u rasponu od burleske i loše samoparodije do projekcija vlastitih stavova preko svoga djeteta na širu publiku).
Je li brzi ritam osvještavanja nekih slojeva društva gurnuo očeve u položaj u kojem je stara balkanska macho kultura odjednom u zoni nesigurnog i sramežljivog, i jesu li žene, bar na toj nekoj najlakše nedefiniranoj podsvjesnoj (netko će sad reći i parapsihološkoj) razini, s tri kuta kuće prebacile metle i kuhače u virtualni prostor te sad spremaju i zakuhavaju po internetu? Ili, kako se, jedna od njih, ostaje vječna tajna našem muškom rodu, ironično ili iskreno, požalila: On stvarno ništa ne zna! I stvarno ne zna. Sjedi, 1:0!

Ante Alerić 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...