Rođak Valerij

Šetao sam sa Stojkom oko Bundeka. Skinula se u bezrukavnu majicu da upije što više napokon granulog sunca.

Dolazak proljeća mačje mi je razbuktao spolne nagone. U mozgu mi je buktinjala misao: predložiti Stojki da se za koji tjedan odemo sunčati na nudističku plažu na Jarun o kojoj mi je kad smo se prije neki dan vidjeli na tramvajskoj stanici u Vukovarskoj, uživljeno pričao pjesnik Aleksandar Hut Kono. Na toj bih se plaži, pala mi je ideja, i ja mogao potpuno razgolititi pred Stojkom. Imala bi me prilike dobro razgledati, odlučiti da li joj je moj stojko dovoljno velik. To je najbolje napraviti prije ulaska u ikakvu intimniju vezu. Neka se djevojka uvjeri da ne kupuje mačka u vreći, kako je govorio moj djed Bajo, a ne da se nakon prvog snošaja kofeiniziranim frendicama pred PIF-om žali da je dobla fimozni mućak.

Stojka je po običaju bila u sasvim drugom filmu. Neprekidno je brabonjgaljila o nekom svom rođaku Valeriju koji je do prije par godina bio knjižar i izdavač, a sad se planira kandidirati za gradonačelnika Krka.

– Čekaj, jel to onaj kojeg su pisci i kritičari proganjali da im je ostao dužan pare za tekstove?

– Da… – Namrštila se Stojka. – Ali šta svi ti seru… Oni bi lovu… I Zlataričin “Zarez” nikome ne plaća za tekstove, pa najnormalnije izlazi već čitavo destljeće i dobivaju solidnu lovu od Ministarstva, pogotovo otkad je Zlatarica ministrica. To nikome ništa… A tog mog rođaka su toliko isprcali u mozak s tim neplaćanjima i kao uzimanja svih para za sebe, da se morao skloniti u dobrovoljno izgnanstvo na Krk, kao neki hrvatski Ovidije – sva se uspuhala, pravdajući rođaka.

– Šta ga tolko braniš. Sad sam se sjetio da mi je Čadež pričao da je taj lik uspio zavaljat za honorar čak i promućurnu novinarku Maju Hrgović, poznatu po tome da je sposobna izvući ušteđevinu i iz Ljubljanske banke. I koja je postala militantna vegetarijanka samo da bi uštedila kunu, dvije na mesu i oplodila ih u “Medi Štedi”.

– Hrgovićka i svi ti naši velebni pisci i kritičari misle da za svaku svoju svoju žvrljotinu moraju dobit po najmanje tisuću kuna – Stojka će i dalje će nabusito. – Ja im ne bi dala ni lipe… Uputstvo na konzervi đuveđa visoka je književnost za te njihove nepodnošljive đubrivarije.

– Ne pretjeruj. Naša profesorica Matanović tvrdi da sve više hrvatskih pisaca postaju teški socijalni slučajevi. Jedva skupe i za tu tvoju konzervu đuveđa. U zoru, kaže Matanovićka, kradu mlijeko pred malim dućanima. Onda satima sjede u bircu od Zvonimira Milčeca u Jurišićevoj, žicaju ga besplatnu kavu i Madlen kolačiće s logotipom Milčecovog skupocjenog panama šešira… Kad se teže razbole, liječe se čitanjem motivacijskih kartica ljubavnog travara Brune Šimleše jer nemaju para za normalnog doktora…

– Ta Matanovićka je uvijek bila teška patetičarka – hladno će Stojka. – Povraća mi se od njezinih romana usirenijih i pohabanijih od vunenih, planinarskih dokoljenki spisateljice i planinarke Jagode Truhelke… Ali mi se još više povraća kad pročitam u novinama kojim je sve piscima Ministartsvo kulture od našeg poreza dodijelilo šestomjesečne stipendije… Ono prije su čak neki dobivali i cjelogodišnje da bi sastavili te svoje otužne nazovi-romane koje ni kritičari što su morali pisat o njima, nisu imali želuca pročitat više od prvih dvadesetak stranica. Katastrofa. Zamisli, čitavu godinu ni prstom ne moraš mrdnut, samo tipkaš prdarije… Pola knjige možeš skinut citate s gugla, kao za maturalni rad. Pravdaš se, to je moderni, dokumentaristički postupak. Ako imate šta protiv, jebite si mater… Kad se sjetim šta sve normalni ljudi moraju radit za te pare koje ovi dobiju bez da…

– Zato je Perišić i pokrenuo onu incijativu. Da se te stipendije ne daju iz sažaljenja svakoj budali, nego samo onima koji dobiju dobre kritike i odjek u medijima – podsjetio sam je.

– Dobra fora. Složit će se ekipa koja je ušemljena s novinarima i kritičarima, pa će jedni s drugima radit intervjue i pisat si oduševljene dvokartične, na brzinu sklepane kritike… I to će onda bit kao taj veliki odjek u medijima… Pa će se stalno isti mufljuzi svake druge godine omaščivat šestomjesečnom plaćom za ništa. Nije ni čudo da se sve više naglo osiromašenih novinara počelo prijavljivat na te stipendije… Hoće i oni dio kolača, naždrebekat će i oni za te pare nekakvu zbirku stvarnosnih, kratkih priča ili novelu o korumpiranim političarima i agentima tajnih službi tako uvjerljivo opisanim da življe od njih djeluje i posmrtna maska blaženog Alojzija Stepinca … A novinarima je bar lako dobit “pozitivan odjek” u medijima – u bujici je izgovarala Stojka s prizvukom sladostrasti u glasu.

– Tvoj rođak Valerij pametniji je od svih njih zajedno…- promrsio sam. – Shvatio je da je sve je to, kad se zbroji, sitna lova u usporedbi s gradonačelničkom plaćom.

– Ali on će kao gradonačelnik bar nešto korisno radit za ljude, za opće dobro, za Krk. I za kulturu na tom otoku… On dok je bio u Zagrebu, odgojio je najmanje sto pisaca u onoj svojoj biblioteci…

– Ma odgojio je kitu labudovu. Našao je sto budala koji su mu pisali besplatno… Bit će gradonačelnik kakvog svaka majka može poželjeti… Kad te slušam, djeluješ mi kao da se tom svom rođaku spremaš postat ono što je Jelena Pavić Vukićević Bandiću.

– Ako te baš zanima, pozvao me da mu pomognem u kampanji… Pred ljeto. Tad je na moru najbolje. Mogla bih s Valerijem predvečer trčati po plaži dok oko nas bljeskaju fotići lokalnih reportera.

Nisam bio siguran dal se zajebava ili misli ozbiljno. U svakom slučaju uzbudila me pomisao na taj prizor… Ona samo u dvodjelnom tanga kupaćem kostimu i bijelim Ribok tenisicama trči uz more… Grudi joj se talasaju gore dolje; malo fali da njima poklopi po glavi od sebe puno nižeg rođaka Valerija koji nabrijano trčkara ispred nje u biciklističkim tajicama. Onda joj uskoro ja dolazim u posjet iz Zagreba. Navečer se na noćnom kupanju u uvali skidamo skroz goli. Stojkina otežala stražnjica bijeli se u mraku poput mliječne staze. Plivamo leđno prema bovama. Moje ukrućeno, uzdignuto spolovilo para tamnu površinu vode kao dupinova peraja. Zatim vodimo ljubav u plićaku. Ja se svako malo nasukavam na Stojkine sirasto bijele butine kao ruzinavi brod na… ne znam što, sprud ili nešto. Ona sva izluđena od višegodišnje apstinencije, šapće mi na uho da upravo divlje ševim pomoćnicu budućeg gradonačelnika Krka. To me dodatno napaljuje…

– Kaj su ti se obrazi toliko zažarili? – trgnuo me Stojkin glas iz erotskog sanjarenja.

– Muči me što sam dosad položio jedan jedini ispit – propetljao sam. – Možda bi i mene tvoj rođak  mogao uključit u kampanju. Sve mi se čini da mi je politika, kao i njemu, zadnja prilika da se izvučem iz govana. Ili ću morat vući plug po đakovačkim oranicama i u predasima, pod lipom čitat Maksima Gorkog.

Stojka je to očito shvatila kao podjebavanje. Lice joj je poprimilo ratoboran izraz.

– Takvim seljačićima kao ti politika je fakat jedini izlaz da se zauvijek maknu iz tih svojih provincija. Stari ti je tamo u Đakovu sigurno jedan od istaknutijih lokalnih hadezenjara… Mogu vam zamislit kuhinju… Na zidu iznad raspla zalijepljen Karamarkov poster iz jubilarnog izdanja “Večernjeg lista”… Šta te stari ne postavi za tajnika đakovačke mladeži hadezea? Oni ti poslije mogu kupit i fakultetsku diplomu…

– Stari nije više hadezenjara. Sad je hadeesesbeovac – ispravio sam je. – Hadezenjare smatra izdajničkim šupčinama. A Karamarka Mesićevim odojčetom sa bebinje ispupčenom gornjom usnom koja ga štiti od slijevanja vode u usta dok se na tajnim, špijunskim zadacima bez maskirne kabanice i kišobrana provlači kroz šipražja uz solinsku rijeku Jadro na kojoj su svoje konje i mazge napajali drevni Hrvati stariji i od popa Dukljanina.

– Staru ti zamišljam kao neku esesovku s retro frizurom kao iz knjige “Žene diktatora” – nastavila je vrijeđalački Stojka.

– Stara je zakleta esdepenjara. Još od Račanovog doba. Klasična spika, starom je stari bio domobran, a starin stari jedan je od osnivača prvih partizanskih odreda u Bosanskom Grahovu. Ima ga i po nekim knjižurinama o herojskim pohodima partizana – mirno sam joj odgovarao, ne dajući se isprovocirati.

– Jebe se vama, osigurali ste na obje strane – prezirno će Stojka. – Ne treba tebi moj rođak Valerij. Samo se drži svog starog i stare… Daleko ćeš dogurat.

– Ne mogu svi bit kao tvoj stari. Dok je bio rat, on je s Klavirkom Josipovićem i diigentom Kazušijem Onom muzicirao po varaždinskim i pančevačkim “Baroknim večerima” – uzvratio sam.

– I di je sad taj moj stari… – sumornim će glasom Stojka. – Svu ušteđevinu od mukotrpnog sviranja po inozemstvu i Hrvatskoj uzela mu je “Ljubljanska banka”… Može pit samo u  “Konjušnici” kod sebe u Utrinama, tamo je pivo devet kuna. Tvoj stari bar ima doživotnu braniteljsku mirovinu. Ne mora više vozit kombajn, pije gdje mu se prohtije…

– Mogao je i tvoj imat tu mirovinu… Samo da je imao muda prodat violinu, kupit kalašnjikov i doći se borit kod nas u Slavoniju kad su nam pijane bradonje s gusarskim zastavama i koljačkim noževima…

– Okej, shvatila sam. Sad se možeš prestat kurčit s tim svojim herojskim starim. Ne podnosim kod tebe taj zdravoseljački, trijumfirajući, nepokolebljivi populizam u stilu kolumni i romana Ante Tomića, još sto puta promućurnijeg od Hrgovićke.

– Angažiraj Tomića i Hrgovićku da ti uz pomoć njihovog zemljaka ministra Ostojića pokušaju starom izvući lovu iz “Ljubljanske”. Ona ekipa iz “Prosjaka i sinova” za njih su naivni, sebedarivi Šegrti Hlapići.

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More