Robovi Interneta, ujedinite se!

spartakNe tako davno, u jednom sam tjednu zaprimio čak tri poziva da besplatno napišem članak za objavljivanje ili da besplatno pripremim i održim govor. Kao sa smrdljivim Martinima, takvi su se zahtjevi nakotili do te mjere da su postali nemilosrdni i veoma naporni. Našao sam se pred izazovom sastavljanja pristojnog odgovora. Bila je to herojska vježba suzdržavanja.

Ljudi koji bi smatrali bizarnom povredom ponašanja da netko od frizera zatraži besplatnu novu frizuru ili od prodavača besplatnu limenku gaziranog pića, spremni su bez kompleksa tražiti od vas da im napišete članak ili napravite ilustraciju bez ikakve naknade. Takvi ljudi često će svoj zahtjev započeti pohvalama vašem radu, kojemu se dive – međutim očito nedovoljno, budući da za njega nisu spremni izdati niti lipe.

«Nažalost, nemamo dovoljno u proračunu da bismo isplatili naše suradnike…» je rečenica koja će se naći pri dnu ovakvih zahtjeva. Ili će podatak o naknadi jednostavno biti izostavljen. Ako ste bend u usponu koji svira u nekom klubu, vlasnik će vam u usmenom razgovoru lijepo dati do znanja da vašem bendu, čovječe, neće plaćati u novcu jer ti se plaća u mnogo vrijednijoj valuti, a to je eksponiranost. Ova ista ličnost se pojavljuje tijekom godina, te kao vrag, u različitim oblicima – s kratkom kosom i u boljem odijelu – kao urednik internet stranice ili nekog časopisa, odbacujući pitanje naknade kao nebitnog cjepidlačenja. Uvjerit će vas da će članak biti veoma čitan i entuzijastično govoriti o tome kolikoj ćete izloženosti pridonijeti. Ali, umjetnik umire od izloženosti.

Iskreno rečeno, većina ljudi koji me traži da im napišem nešto bez naknade, s izuzetkom Arianne Huffington, nisu bilo tko: oni su urednici časopisa i internet stranica koji se bore za preživljavanje i vjerojatno govore istinu o svom budžetu. Ekonomija je još uvijek u rasulu, zahvaljujući ljudima koji njome «vladaju», i nema novaca za one koji zbilja još nešto konkretno rade.

«Plaćanje za nešto» čudan je, diskreditiran stari običaj 20. stoljeća. Kad sam prvi put čuo za riječ «sadržaj» korištenu u sadašnjem kontekstu, shvatio sam da smo prijatelji i ja, kao «davatelji sadržaja», u suštini izumrli. Ove tragične činjenice baziraju se na pretpostavci da je način isporuke ono što je bitno, a zanemareno je ono što je nekad bilo nazivano «umjetnošću» – pisanje, glazba, film, fotografija, ilustracija. Umjetnost je utopljena u moru reklamnih oglasa.

Baš kao što je atomska bomba bila oružje koja je trebalo spriječiti rat, tako se internet čini poput konačnog kapitalističkog mehanizma za samouništenje umjetnika. To je ekonomski uređaj sudnjeg dana, koji ljudima onemogućuje da ostvare profit od svog rada.

Pokušavam shvatiti mentalitet ljudi koji ne bi pitali stranca privjesak za ključeve ili slatkiš, a pitali bi mene da im napišem tisuću riječi za ništa. Moram priznati da me moja suosjećajna mašta ovdje napušta. Pretpostavljam da ljudi koji nisu umjetnici smatraju da je biti umjetnik zabavno, budući da mi to svojevoljno biramo biti, unatoč činjenici da nas nitko ne plaća. Oni zaključuju da moramo biti polaskani da netko od nas traži sitnicu koja je ionako dio našeg posla.

Slobodno ću priznati da je pisanje „iznad“ baliranja sijena ili obilaska kuća od vrata do vrata za preživljavanjem, ali to je ipak šokantno neugodan posao. Proveo sam 20 godina pišući tisuće stranica te učeći trivijalni zanat sastavljanja rečenica. Moji roditelji su 1980-tih potrošili tisuće dolara za školarine na prestižnim institucijama koje su me obučile za ovaj posao. Također su poslali moju sestru koja je pulmolog u medicinsku školu. Nju, koliko znam, nitko nikad nije pitao da izvrši besplatnu i brzu lobektomiju – ne mora biti ništa otmjeno, možda samo u njeno slobodno vrijeme, što god bi mogla napraviti bilo bi odlično – a sve to u svrhu širenja njezina ugleda.

Možda će zahtjev za besplatni doprinos biti uobličen kao zahtjev za suradnju, koji navodno odražava karakter umjetničke zajednice. Pročitao sam Lewis Hydeov «The Gift» («Poklon»), te sudjelovao u ekonomiji darivanja dvadeset godina, razmjenjući zine i mini stripove sa prijateljima i kolegama, pridonoseći malim književnim časopisima, radeći ilustracije za grupe, manifestacije i povode, objavljujući eseje bez naknade. Ne biti plaćen za posao u dvadesetima izaziva sumorno očekivanje, što je djelomično čak i simpatično; ali ne biti plaćen u četrdesetima, kada leđa počinju boljeti jer spavaš na kauču… Recimo da je prvih dvadeset godina moje karijere bio poklon. Sad mi je 46 godina. Htio bih krevet.

U civilizaciji kojoj pripadamo, novac je način na koji naša kultura definira vrijednost, a kad ti je rečeno da je zajednici u kojoj živiš ono što radiš vrijedno nuli, to je iskreno rečeno poražavajuće. Na neki način čak i uvredljivo. I sasvim je prirodno da, kad živiš u kulturi koja se prema tvom radu odnosi tako neozbiljno, ne možeš ništa drugo nego internalizirati neku od devalvacija te pomisliti kako si mnogo manje od vjerodostojne odrasle osobe.

Svjestan sam da zvučim kao srednjovječni ogorčenjak koji je zaboravio zašto ovo uopće želi raditi. Ali ja zapravo nisam toliko koristoljubiv koliko se pokušavam pretvarati. Jedna od tri osobe koje su me tražile da im nešto napravim pro bono u tom obeshrabrujućem tjednu bila je apsolventica socijalnog rada koja me pitala da li bih održao govor u njenom razredu. Prvo sam ju direktno odbio, ali sam ubrzo nakon toga počeo razmišljati o temi koju mi je predložila, nehotice razmišljajući o stvarima koje bih im rekao. To me zainteresiralo. Kvragu, pomislih. Tada sam znao da ću održati govor. Naposljetku, oni su budući socijalni radnici koji također nikad neće zarađivati velike svote novaca budući da su odabrali zanimanje koje pruža pomoć ljudima te koje naše društvo također smatra bezvrijednim.

«Nemojmo se zavaravati», podsjećao nas je profesor Vladimir Nabokov. «Prisjetimo se da književnost nije od nikakve praktične vrijednosti.» … Ali praktična vrijednost nije jedini oblik vrijednosti. Naša ekonomija je mješovita te s privilegijom postojanja ekonomije umjetnosti (koja baš i ne cvjeta) jest unutar negostoljubivih uvjeta tržišnog gospodarstva kao krhka jedinka crnog tržišta ljudske pristojnosti koja čuva civilizaciju unatoč nemilosrdnom diktiranju vlastitog interesa.

Moje područje stručnosti je gunđati, a ne odgovarati. Znam da nema smisla tražiti poslovne ljude da plaćaju umjetnike za njihov posao, kao što je i besmisleno zamoliti smrdljivog Martina da nestane. Oni koji besramno i drsko zahtijevaju da za njih pišete besplatno, argumentiraju to na isti način na koji mnogobrojni ljigavi dečki vrijeđanjem pokušavaju zavesti žene – jer to kod nekih prolazi. Beskrajan je broj ambicioznih mladih umjetnika u svim medijima koji vjeruju u zavjeru o izlaganju (ekspoziciji), ili koji su jednostavno oduševljeni činjenicom da su dobili priliku nešto objaviti te su sretni ako to učine i besplatno.

Dakle, pišem ovo ne samo u nadi da će me s liste autora izbrisati svi koji me trebaju za besplatne zadatke, već, još važnije, da budem primjer mladim kolegama. Kao stariji, vještiji, jednako neuspješan umjetnik, preklinjem vas, ne dajte se. Radi se o principu. Učinite to za kolege umjetnike, jer ako ih svaki puta odbijemo, mogli bi, s vremenom, shvatiti poantu. Ne bi trebalo biti društveno prihvaćeno da se za ljude poput nas kaže da nam je poziv bezvrijedan.

Ovdje prilažem za javnu upotrebu vlastiti predložak za ljude koji će od vas tražiti da im nešto besplatno napišete:

Najljepša hvala na Vašim komplimentima za moje [pisanje/ilustraciju/čime god se bavite]. Polaskan sam Vašim pozivom da [napravim što god se od mene tražilo bez naknade]. Ali [to što radim] JE posao, uzima vrijeme, to je način na koji zarađujem za život, te u ovom gospodarstvu nisam u mogućnosti to učiniti besplatno. Žao mi je, ali moram odbiti, međutim još jednom se zahvaljujem, iskreno, za Vaše ljubazne riječi o mom radu.

Slobodno mijenjajte po potrebi. To sam spreman prihvatiti.

*Tekst Tima Kreidera, autora knjige We Learn Nothing, prenosimo s New York Timesa, gdje je izvorno objavljen. Za Arteist ga je preveo i preradio Igor Bašić.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More