Robovi Facebooka

mobittelZavršio je DokuMa Film Festival. Glavna nagrada Mali Garmaz dodijeljena je španjolskom filmu „Minareta“ redatelja Raula de la Fuentea. Zasluženo.

Posebno priznanje žirija i nagradu publike osvojila je nizozemska redateljica Eef Hilgers za film „Moj najdraži, jebeni mobitel“. Također zasluženu. Upozorila je koliko mobiteli, ajfoni,  fejsbuci uništavaju mlade. Ali to upozorenje odaslala je na jedan sasvim nov, vrckast način tako da i ne izgleda kao upozorenje, više kao gitarska pjesma na zgarištu jedne mladosti. Koliko fejsbuk može uništit mlade pisce, novinare vidio sam kad sam neku noć pogledao fejsbuk Pavla Svirca i na njemu našao post ovog sadržaja:

„Ponekad sam jako nesiguran, spopada me osjecaj da moji frendovi imaju puno bolje dizajniran fejsbuk od moga i da tagiraju fotke na kojima ispadaju zanimljivo. To u meni zna stvorit osjecaj manje vrijednosti… povlacim se onda u sebe i grozno mi je, imam osjecaj da nikog ne zanima moje misljenje i da se osjeca da sam siromasan.“

Stigao je i on u Makarsku. Kasnije sam ga zatekao na partiju zatvaranja u pivnici Pivac na rivi. Dok su se svi drugi zabavljali, razgovarali, on nije skidao pogled sa svog ajfona.

Prišao sam mu da se upoznamo. Sina sam ostavio vani na terasi. Uzele su ga zabavljati dvije festivalske volonterke, igricama na svojim ajfonima naravno.

– Tu si na moru, parti oko tebe, a ti se ne skidaš s tog ajfona. U krucu si, čovječe – rekao sam dobronamjerno Svircu. – Pa šta je toliko zanimljivo na tom ajfonu?

Trznuo se ovisnički.

– Provjeravam lajkove na fejsu za svoj najnoviji tekst… I odgovaram na komentare… Uglavnom pozitivne.

– Vidio sam nekidan tvoj status da se osjećaš nesigurnim zbog svog fejsbuka. Da misliš da je prejadan… I da si to počeo shvaćat isuviše osobno, kao da ste ti i fejsbuk jedno. Ako ti je jadan, nepopularan fejsbuk, ti misliš da si i ti takav…

– Pa da. Fejsbuk je sjebao mnoge javne osobe, pogotovo intelektualce. Prije fejsbuka nismo znali koliko su zapravo glupi, jadni, dosadni, zlobni. Tek smo to preko njihovih fejsbuka saznali. Vlastiti fejsbuci sjebali su ih gore nego što bi i najzlobniji tabloid – zažarenog će pogleda Svirac.

– Jel tako i na plaži stalno gledaš u ajfon? – pitao sam više u šali, a on je to pitanje shvatio mrtvo ozbiljno.

Kimnuo je i rekao:

– Ponekad izađem iz mora da provjerim jesam li dobio novi komentar ili lajk. Ako je komentar, nabrzinu odgovorim da ne ispadnem oholica koja dugo ne odgovara na komentare, a onda ponovo skočim u more. Po izlasku iz mora uvijek jako dobro izbrišem peškirom prste na desnoj ruci da slučajno vlagom ne oštetim zaslon ajfona. Da mi se ajfon sjebe na ljetovanju, to bi mi bilo gore nego da me na Lastovu uhvati teška zubobolja.

Nije mi se više dalo to slušat. Otišao sam na terasu po sina. Maknuo sam ga od volonterki koje su mu dale da igra Angry Birds na mobitelu i odveo ga u hotel. Tamo sam pokušao s njim zaigrati „Čovječe ne ljuti se“ koji mi je žena tutnula u torbu. Ali ubrzo je postalo nezgodno bacati kocku na krevetu. Sin ju je tako jako bacao da bi se uvijek skotrljala s kreveta i pala dolje na pod. Morao sam se svako malo dizati, zavlačiti ruku pod krevet ne bih li je napipao. Riskirao sam tako svaki put da mi ruku pod prašnjavim krevetom ugrize pauk. Ubrzo mi je to dopizdilo, pa sam nam našao Čovječe ne ljuti se na ajfonu. Kocka se bacala potezom prsta po ekranu. I nije mogla pasti nigdje izvan ekrana. Kao ni moj život izvan strogo zadanih okvira „park, dućan, kvartovski kafić“ kad se danas popodne vratim u Zagreb.

Radovan Nazor

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More