Kraljevska borba sa samim sobom

“So wise so young, they say, do never live long.”

Naša kazališta su čudne biljke. Samo godinu dana prije čitav je svijet obilježavao četiristotu obljetnicu Shakespeareove smrti. Tada smo u zagrebačkim kazalištima mogli vidjeti nešto nalik koncertnom čitanju, a ne punokrvnu izvedbu Zimske priče u režiji mlade engleske redateljice Polly Tritschler, koju je zapravo dovršio Ivica Buljan. Godinu poslije naša su kazališta posve u znaku Barda. Nakon Gavellina Rikarda III, slijede Kralj Lear (HNK Zagreb) i Tit Andronik (ZKM). S druge stane, ova je godina, barem u Dubrovniku, u znaku četiristo pedesete obljetnice smrti Marina Držića. Tko zna hoće li možda Vidra pronaći put do pokoje pozornice izvan rodnoga mu grada s godinom zakašnjenja?

Privlačnost Shakespeareovih drama i nakon četiristo godina ostaje jednakom – nema ljudskoga stanja ili situacije koje se barem ovlaš nije dotaknuo u nekom dijalogu. Vrijeme sveopćeg cinizma u politici, ali i u društvu, iznimno korespondira s postavljanjem Rikarda III u osuvremenjenom prijevodu Andyja Jelčića i s nešto dramaturških rezova Dubravka Mihanovića. Nije riječ u Shakespearea o klasičnom portretiranju zla, nego o igri zavođenja i zlogukoj zabavi. Zašto je zlo tu tako privlačno?

Foto: Jasenko Rasol

Motivacija antagonista Gloucestera (Ozren Grabarić) polazi od hendikepa kao dijela ljudske patnje te on brzo, inteligentan kakav jest, shvaća da je jedini način opstanka i uspjeha u politici nadmudrivanje protivnika riječima, a ne nužno fizičkim nasiljem. Nadmudrivanje je za njega čista sposobnost da svaku laž pretvori u istinu. Ta je sposobnost odavna svojstvena demagogiji naših političara i njihovim PR službama. Grabarić izgrađuje lik nevine, dječački zaigrane zlobe s istančanim smislom za crni humor. Njegove igre zavođenja uspijevaju isključivo jer se žene poput Ane (Martina Čvek) i Margarete (Bojana Gregorić Vejzović) moraju vraški boriti kako bi ostale čim bliže poziciji moći. Tako u prvome dijelu lik budućega kralja sasvim polako i uspavano plete mrežu žrtava i sudionika, da bi u drugome dijelu predstave uslijedio trilerski epilog u krvi. Ti prijelazi nisu redateljski sasvim jasni niti brižljivo građeni pa se u trenutcima čine nedorečenima.

Makedonski redatelj, a ovdje i scenograf Aleksandar Popovski slično se kao u Hamletu (JDP, Beograd, 2016) poslužio scenskim rješenjem zastora na kojem se prikazuje video s dijelovima teksta (Lana Cavar i Timy Šarac). Taj zastor ujedno odvaja antagonistove monologe od ostalih zbivanja u drami. Scena praznoga stubišta kompozicijski naslagana kako bi likovi dolazili i odlazili igrom se svjetla (Zdravko Stolnik) u različitim kutevima transformira od grobnice do tamnice. Zanimljivo, najuvjerljivije su u izvedbi izgrađeni likovi ”prolaznika” od odanoga Hastingsa (Sven Šestak), majke (Slavica Knežević) do Čistača (Filip Šovagović). Potonji lik predstavlja mišljenje običnih ljudi iz naroda pod tiranskom vladavinom te se čini poput nijemoga krika u sveopćoj društvenoj rezigniranosti. Na toj slobodnijoj i većoj suigri Gloucestera i običnih ljudi, odnosno publike, mogla bi se izgraditi možda hrabrija i aktualnija predstava.

Foto: Jasenko Rasol

U mnogočemu je Gavellin Rikard III klasična i glumački dojmljiva predstava s pokojim stidljivim pokušajem pobune. Završni trilerski dio predstave mogao bi biti smjerokazom kako bi tragedija u cjelini trebala izgledati – kao bespoštedna, napeta, subverzivna i surova borba za vlast kojoj s rastućim brojem neprijatelja predstoji ona najgora – kraljevska borba sa samim sobom.

           Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...