16. festival svjetskoga kazališta: Shakespeare u seksi magazinu

I walked into the room dripping in gold (Hôtel Costes 14)

Slušajući dugovječni Moral Maze s Michaelom Buerkom na radiju BBC 4 teško se oteti dojmu kako su veliki broj biznismena i moćnika psihopati s elementima korporativnog, ili političkog, ili (umetni sam) narcizma. Iako danas većinom hvalu dajemo konformistima, postoje razuzdano ludi poslovni ljudi i tviteraši poput Elona Muska oko kojih se razmata koprena – heroj ili zločinac.

Slična se, ali ipak jednoznačno zlurada koprena razmata i oko Shakespeareova Rikarda III, obilježena fizičkim nedostatkom i zavodljivom amoralnošću.

Redoviti gost Festivala svjetskog kazališta i punokrvni međunarodni redateljski miljenik publike Thomas Ostermeier Shakespearea s dramaturgom Florianom Borchmeyerom iščitava kao one man show za izvrsnog Larsa Eidingera.

Pritom je njegov Rikard lišen hendikepa, štoviše začudno je privlačan i modno osviješten. Njegova je grba tek stilski dodatak, a nije ni pretjerano političan. Svaku laž i sitnu prijetvornost pretvara u cinizam te u maniri teatralne rock zvijezde zavodi publiku i buduću suprugu Anu discipliniranu u tuzi (Jenny König).

Na sceni brisanog prostora (Jan Pappelbaum), koja polukružnom rotacijom podsjeća na elizabetanski Globe sve počinje glasnim partyjem gdje zlatne šljokice dodiruju pustu zemlju, a prva smrt, ona Clarenceova (Christoph Gawenda), dolazi brzo i šokantno obojena u crveno. Nakon početne Rikardove zaigranosti, uviđamo amoralnost zla – od vraga koji ne nosi Pradu, lažne vjerske ceremonijalnosti do smrti koja nastupa puštanjem vode u zahodskoj školjci. Mnogo je tu duhovitih dosjetki i distanciranosti, a premalo istinske umne provokacije ne samo u vidu suvremenih ”vođa”, nego i ljudske prirode spremne za lijeganje s neprijateljem i stalne spletke.

Prilikom gostovanja Ostermeierova Hamleta 2013., Nataša Govedić pravodobno je detektirala svu tinejdžersku zavodljivost njegove poetike sadržanu u trojstvu efekta, jurnjave i adrenalina. Kazalište kao dekorativna umjetnost odgovara vremenu u kojem smo tako rado prigrlili spektakl osobnosti i gdje su djeca dojmljivo prikazana kao tek bezglasne lutke na koncima (Ingo Mewes, Karin Tiefensee). No, istodobno takva karnevalizacija kazališta šekspirijanski podsjeća kako ”ovaj svijet tetura”.

A u kojoj mjeri taj svijet tetura, shvaćamo kada Rikardov uzdah kako ne postoji biće koje ga voli zvuči poput adolescentskog vapaja, a ne dubokog razumijevanja i poniranja u samoću, kakva je bila svojstvena glumcima koji su obilježili anglofone interpretacije od Iana McKellena, Ala Pacina do Kevina Spaceyja. Nepravedno bi bilo reći kako viđeni Eidingerov one man show nema svoj šarm u mladom i razuzdanom smicanju svih protivnika te akrobatski vještoj i preciznoj glumi potpomognutom vrhunskom produkcijom. Naposljetku, Rikard je to koji mijenja intonaciju, boju i ritam izvedbe poput odijela. No kad se sve dekorativne koprene skinu, što nam ostaje?

                                                                                                                                   Anđela Vidović

Fotografije: Schaubühne

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...