‘Riječka scena danas je samo naličje mita kojeg smo stvorili da bismo preživjeli tešku intelektualnu i moralnu krizu’

Kristina Posilović (1982.) je radila kao novinarka, predavačica, recenzentica. Zapravo je književnica, pjesnikinja i apsolventica na doktorskom studiju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavila četiri zbirke poezije, a posljednja O vječnosti i drugim neprilikama u izdanju Naklade ParNas iz Rijeke povod je ovog razgovora.

O vječnosti i drugim neprilikama naziv je vaše nove knjige poezije koja je podijeljena tematski na Red i na Sloj. I na grafički prikaz beskonačnosti. Što suvremenoj poeziji danas znači red? A što sloj /slojevitost?

Dugo sam razmišljala i domišljala se kako o vječnosti pisati na način da ukažem na sve njezine koncepte i nijanse kroz povijest; od religijske i filozofske do jezične i umjetničke i jedini prihvatljiv način za mene je bio da ju izmjestim na drugu planetu (da, Pluton je za mene još uvijek planeta) koja ne pozna vječnost kao nešto što se nadovezuje na strah od smrti ili na nešto što je nužno onostrano. Vječnost je u ovoj knjizi, kao što i sam naslov sugerira, samo jedna od neprilika s kojom i u kojoj živimo. Knjiga je i grafički organizirana tako da potencira slojeve i redove; redove u kojima se ovozemaljske neprilike slažu da bi na Plutonu bili zamrznute u slojeve ispod jezera Triton. Simbolika redova i slojeva, vlakova i zapisničara s malim notesom u ruci,  upućuje na povijest nasilja o kojoj pišem u svim svojim knjigama, samo je potrebno pažljivije iščitati stihove kako bi se došlo do jezgre; do neprilike svih neprilika, do iskonskoga zla s mnogostrukim licima nacionalizma, zločina, agresije, itd.

Teško mi je stoga govoriti o redovima i slojevima u suvremenoj poeziji, no ako bih mogla na trenutak neutralizirati dio značenja redova i slojeva u mojoj knjizi, rekla bih da je red jezik u suvremenoj poeziji, a sloj stil.

Grad, nebo, Pluton, žena koja je svaka žena, Rijeka ili rijeka su neki od motiva nove zbirke. Na koji način biste željela da kritičko oko pristupi vašem rukopisu? Osjećate li ga cjelovitim? Kada nešto imenujete “zbirkom”?

Sve moje knjige pjesama su konceptualno završeni projekti, a ta zaokruženost poetske misli i misije mi se čini da je najočitija baš u ovoj posljednjoj knjizi. Pišem kada imam za reći, kada želim ukazati na nešto ili nekoga ili kada želim stvoriti nešto potpuno novo, a takve su mi stvaralačke potrebe dio svakodnevnice. Odabrala sam život koji ne radi razliku između privatnoga i profesionalnoga, obiteljskoga i umjetničkoga pa je svaka moja intervencija u život ujedno i intervencija u umjetnost. Što se tiče kritike, svaka koja zna pročitati napisano i ući u dijalog s napisanim je dobrodošla, druge me ne zanimaju. Drugi imenuju, ja stvorim, predam i pustim da ide svojim putem. Polako, bez ikakvoga crvenoga tepiha. Možda samo ponekad, ako su glave previše udaljene, na letećem ćilimu.

Kako filtrirate svoja čitanja? Kao profesorica jezika i književnosti i na koji način je vaše pisanje određeno? Kuda mislite da ćete s njim još ići? U dramu? Roman?

Mislim da je na moje pisanje najviše utjecao moj odnos prema formalnom obrazovanju koji je bio u najvećoj krizi tijekom srednjoškolskoga obrazovanja. Bila sam, a i još uvijek sam jako razočarana načinom funkcioniranja srednjoškolskoga obrazovanja, od same kvalitete nastavnoga programa do funkcioniranja nastavnoga procesa do odabira kadrova za taj zahtijevan posao. Bila sam jako nesretna malograđanskim ponašanjem svih sudionika toga srednjoškolskoga obrazovanja prema nama, rijetkim učenicima koji su to uviđali, i da ne bih poludjela od tuge, ponekad bih markirala, odlazila na groblje koje vrvi životom, sjela na klupicu i čitala. Moje pisanje je bila moja reakcija na probleme tada, da sam znala slikati, vjerojatno bih se dala u street art. Nažalost, do današnjega dana se ništa nije promijenilo, i dalje puno čitam i pišem, a diploma profesorice i doktorat iz književnosti kojega završavam je isto jedan od vida moje pobune protiv obrazovnoga sustava u Hrvatskoj. Želim im reći: “Prestanite uništavati našu energiju, ideje, vizije i rad svojim neznanjem, nesposobnošću i uskogrudnošću!” Trenutno ne vidim gdje ću stići, to ovisi o mnogo faktora, no znam da nikada neću prestati učiti, raditi i uživati u umjetnosti. U književnosti se uvijek provjereno vraćam starim prijateljima i prijateljicama poput Mrožeka, Mishime, Mistral, Hernandeza, Pelevina ili Yoshimoto, a nove nalazim opet u zakucima nekih dominantnih struja. Za sljedeću godinu pripremam knjigu od pet dramskih tekstova radnoga naslova Suštine, davno sam završila i knjigu pjesmama Kuga i njezine kćeri koja bi trebala biti objavljena u Meandru, a roman radnoga naslova Ime joj je Sloboda me trenutno najviše zaokuplja i proganja pa se od njega odmaram u esejima koji nose naslov O zaboravu, a koji govore o  političkim represijama nad sjećanjima u umjetnosti i društvu.

Vrlo ste aktivni na riječkoj književnoj sceni koja je poprilično živa i velika. Kako biste opisali odnos grada Rijeke, Ministarstva kulture i vas umjetnika iz tog područja? 

Aktivna sam već desetak godina na riječkoj kulturnoj sceni i čini mi se kako taj moj odnos s Gradom nikada nije bio lošiji. Riječka scena je bila i velika i živa negdje do devedesetih godina, a ono što danas nazivamo riječkom scenom je samo naličje jednoga mita kojega smo stvorili da bismo preživjeli tešku intelektualnu i moralnu krizu. Držimo se vrlo pobožno i strogo toga mita o Rijeci o kao o gradu kulture s jedne strane i gradu tolerancije s druge strane, a čini mi se da su i ostali gradovi u Hrvatskoj obmanuti slatkoćom te iluzije. Naspram ostalih gradova koji se suočavaju s možda naizgled težim pitanjima, Rijeka će vam zablistati sjajem multikulturalnosti i tolerancije, no njezin je šarm za umjetnike (a i za sve građane) u potpunosti destruktivan. Da konkretiziram, ona je grad koji je zatvoren u samoga sebe, malo prima od svojih susjeda, jako loše komunicira s umjetničkim praksama regije i Europe. Lokalna vlast nam se od devedesetih godina nije promijenila, osim ekonomskoga pada koji je najvećim dijelom prouzrokovan lošim vođenjem grada, a manjim dijelom recesijom u svijetu, događaju se kadroviranja na vodeće pozicije koja generiraju repetitivne ideje o umjetnosti koja je samo reprezentativna, a nimalo aktivna. Da ne govorim o umjetnosti koja bi trebala uzroke takvoga moralnoga i intelektualnoga pada preispitivati i koja bi trebala “novo građansko” licemjerje razgolititi. Ono što se naziva nezavisnom scenom je ustvari produžena ruka lokalne vlasti koja scenom upravlja i koja pomirljivim, ali duboko diktatorskim tonom, drži u šaci nekoliko ljudi koji sebe nazivaju umjetnicima uvjetujući im smjer promišljanja i rada. Ono što je meni najtužnije u ovoj kaljuži jest što takvo “ovladavanje kulturom” u Rijeci od strane lokalne vlasti i “kulturnih dužnika” mlade ljude uvlači u nova “kulturna zaduženja”. Što se tiče pak Ministarstva kulture tu je situacija dodatno usložnjena jer ono servisira i jedne i druge pa i nas treće- nas koji smo u procijepu, stalno na margini, pokušavajući izbjeći udarce s jedne i druge strane, istovremeno stvarati i biti prisutni u prostoru, ako već ne u vremenu.

Koja je pozicija (ako se o njoj uopće smije govoriti) mladog autora u Hrvatskoj? Ako je prosječna tiraža knjige od sto do četiristo komada? 

Trebalo bi se o njoj moći govoriti! Zaista mislim da je nužno kao prvo doći do pozicije da se “o poziciji”  promišlja, a to je nekako najteže jer zahtijeva puno rada, truda i odricanja. Puno rada da bi se samo o radu govorilo, a ne o osobnim preferencijama; truda da bi taj rad bio uspješno plasiran među zainteresiranu publiku i odricanja, od vlastitoga ega koji vas koči da radite i koji vas tjera da o tuđem radu sudite s pozicije moći, a ne pozicije depolitizacije iste. Tiraža knjige je najmanji problem gledano s umjetničke, ali i društvene strane. Veći je problem čiji je i kakav je taj glas koji dopire do čitatelja i sukladno s time, kakav dijalog taj glas razvija sa čitateljima. Glas koji jauče u prazno, neobrazovani glas (ne mislim pritom na formalno obrazovanje) koji nema potrebnu širinu i koji se boji mijenjati stavove, isprobavati i rušiti vlastite spoznajne granice zaista nema i ne bi trebao imati mjesto u nečemu što se naziva umjetnost. Stoga opet ponavljam, o poziciji mladih umjetnika i umjetnica se mora govoriti što uključuje neke predradnje, a jedna od njih je revidiranje umjetnosti i umjetničkih dosega od kraja pedesetih godina 20. stoljeća do danas, a što mi se čini da još ne želimo učiniti.

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More