Rigoletto: Ledeno kraljevstvo emocija s nešto kiča

Sveopća pomama za brzom zaradom u turizmu nije zaobišla ni Split, u kojem se unatoč šezdesetpetogodišnjem redovitom održavanju Splitskog ljeta, kultura mora boriti za mjesto na Peristilu. Prosvjedovali su tako vlasnici različitih okolnih lokala, a tijekom predstave iz obližnjih apartmana u publiku su letjela i jaja.

”Rekonkvista umjetnošću!”, zavapio je gradonačelnik Andro Krstulović Opara pritom tvrdeći da treba ”potporu u ponovnom osvajanju našeg, gradskog, javnog prostora.” Dodajući usput da su izazovi i prijetnja Splitskome ljetu ”pohlepa, otimanje i zgrtanje, skrivene pod sofisticiranim izrazima poput koncesije, plodouživanja, a sve radi metra više za štekat u vašoj ulici, pjaceti ili trgu.” Da se barem kod pisanja teksta makar slučajno zapitao u čijoj je nadležnosti da takve situacije stavlja pod kontrolu. Kamo sreće da se grad kojim upravlja prometne u grad kulture (za što ima potencijala) i izbavi iz provincijalnosti o kojoj možda ponajbolje svjedoči Riva koja svakoga dana nalikuje nekoj fjeri u provincijskome malome mistu. Valjda se gradonačelnik time ne mora baviti.Ostavimo li po strani političke nedorečenosti, kultura je i ove godine uspjela zauzeti Peristil. Tko zna što će biti sljedeće.

Peristilsku pozornicu Splitskoga ljeta najlakše vezujemo uz operne ”klasike” toga festivala, Verdijeve opere Nabucco i Aidu. Neizbježan dekor antičkoga protirona nije bilo potrebno previše adaptirati kako bi poslužio kao kulisa tih dviju opera, ali kada je u pitanju Rigoletto ostaje misterijem što mu je taj prostor donio ili što je pak Peristilu donijela ta produkcija. Nakon prošlogodišnje neuspjele obnove Nabucca u režiji koja je svjedok određenog vremena, ali ne i današnjice, ovogodišnji Rigoletto u Peristil je gotovo nasilno usađen. Ne očekuje se smještanje radnje u bilo koje (jasno određeno) vrijeme u prošlosti, ali interpolacija s današnjicom (jer redatelj navodi u tekstu da se radnja odvija u srpnju 2019.) nije uspjela.

Režija Dražena Siriščevića, najpoznatijeg kao voditelja nekadašnje emisije Opera Box na HRT-u, a trenutačnog ravnatelja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, monotona je i nedostaje joj dinamičnosti – bilo među likovima ili među većim skupinama na sceni. Pohvalno je što se pridržavao čistoće kada su u pitanju situacije u kojima pozornica u partituri pripada samo jednome ili dvojici likova, ne priklonivši se inače učestalom izmišljanju nijemih likova. Statičnosti i neprilagođenosti kontekstu u kojem se nalazi doprinijela je i nezgrapna scenografija koju su činili lusteri (scenografiju potpisuje Slaven Raos) koji su ukazivali na mjesto radnje – lijepi luster slijeva simbolizirao je Vojvodin dvor i Vojvodu, dok je desni, slomljen i uništen, predstavljao Rigolettov dom i samog Rigoletta. Međutim, za zbivanja u posljednjem činu nije bilo moguće prilagoditi scenografiju pa su se likovi služili zvekirom na crnome pravokutniku što je različitom rasvjetom također sugerirao mjesto radnje (iako ostaje misterijem što se njime poručuje). Kao dio scenografije poslužio je i balkon na zapadnoj strani Peristila, a s njega se kao zloguki glasnik javljao Monterone u kostimu lasvegaskog mafijaša.

Kad smo kod kostima, redatelj je kostimografu Jurju Zigmanu u prvome činu omogućio pravu modnu reviju (dramaturški nije sasvim jasno zašto). Međutim, kostimi su tek ostali u naznakama estetike campa, koja je bila temom ovogodišnjeg bala Met Gala u New Yorku. Neuspjelo prenošenje takve estetike na splitsku pozornicu rezultiralo je kičem koji je ostao sam sebi svrhom. Nasuprot pokušaju campa, stajali su kostimi Gilde koji su bili obilježeni jednostavnošću kako bi (naivno) prikazali njezinu čistoću. Kakve li maštovitosti! Da u suvremenosti ima mjesta za sve i svakoga nastojalo se pokazati kratkim nastupom baleta (koreograf je Igor Kirov) u sadomazo kostimima. Valjda bi to u 2019. trebalo biti kontroverzno, šokantno, neočekivano, ali nažalost samo je neinventivno i već viđeno.

Čistoće je, međutim, nedostajalo u sviranju orkestra pod ravnanjem Ive Lipanovića. Naročito je to bilo očito u dionicama limenih puhača (na kraju većine nastupa najdubljeg limenog puhača čuo se dražestan ton viška). Gudački korpus bio je više ili manje ujednačene kvalitete tona, ali intonacija je doista bila relativna, čak i kada se u sviranju pridruže i ostale sekcije. Manje intonacijskih problema imao je muški zbor koji je pripremio Frane Kuss, a pohvalan je i trud većine članova u glumačkome aspektu izvedbe. Tijeku predstave odmagao je izbor povremeno presporih tempa, a naročito je u tome patila jedna od najpoznatijih arija, Gildina Caro nome, prepuna manirističkih usporavanja kojima se podilazilo zapjevima pjevačice.

Solistička podjela pokazala je šarolike pjevačke kvalitete. U naslovnoj ulozi bio je talijanski bariton moćnoga glasa i uvjerljive interpretacije, Elia Fabbian. Njegov Rigoletto je uigran i precizan, a očito je i iskustvo koje ima u toj ulozi. Unatoč tome, u glumačkome aspektu do izražaja je došao nedostatak emocionalne angažiranosti, primjerice u ariji Cortigiani, vil razza dannata i u završnom prizoru u kojem Rigoletto shvaća koga je Sparafucile zapravo ubio. Raskošan sopranski glas pokazala je ugledna sopranistica Elena Moșuc kao Gilda. Precizna intonacija tijekom gotovo cijele predstave i izvrsno poznavanje svih detalja koje nosi njezina pjevačka dionica obilježili su njezin nastup. Uza sve to i uz dodatak bogatoga timbra te lijepo oblikovana tona, Moșuc predugim zapjevima u pojedinim nastupima nije davala dojam poletnosti mlade djevojke što Gilda i jest, nego ju je učinila umornom i zamornom. A takvom bi se mogla okarakterizirati cijela predstava, s obzirom na to da su pjevači međusobno malo ili gotovo nikako komunicirali, radije se grčevito pridržavajući samih sebe na sceni pritom ignorirajući druge. Doduše, u tome im je mogla pomoći režija, koja je pak ostala nedorečenom.

Vojvoda od Mantove u izvedbi tenora Amira Saračevića jest bio mlađahan i poletan, ali vokalno izuzetno slab u odnosu na Rigoletta i Gildu. S posebnom je težinom iznosio dijelove u visokom registru te verdijanske uloge. Zbog pjevačke zahtjevnosti, nastup je odrađivao školski, a to je utjecalo i na njegovu uživljenost u ulogu, odnosno manjak iste, a rezultat je bio rezerviranost. Od glumačke nezainteresiranosti unatoč vrhunskome vokalnom umijeću patio je i Ivica Čikeš u ulozi Sparafucilea, čiji je moćni glas, kao i obično, ispunio Peristil. S druge strane krajnosti stajala je Maddalena mezzosopranistice Terezije Kusanović, pokazujući začudnu vokalnu interpretaciju uz preigravanje uloge. Ansambli u kojima su sudjelovali spomenuti solisti, pogotovo čuveni kvartet Bella figlia dell’amore, nisu bili najbolje pripremljeni, a povremeno su se i raspadali.

Crvena nit opere je prokletstvo, a njegov glas je Monterone u tumačenju Ivana Šarića. Unatoč tome što se obraćao s visoka (doslovno, s balkona na Peristilu), neujednačene lage te nejasna dikcija nisu mu pomogli u kvalitetnom ostvarenju uloge. Ništa bolje nisu bile niti epizodne uloge u kojima je nedostajalo dobrog poznavanja vokalne tehnike ili dikcije ili pokretnosti na sceni ili svega navedenog (Bjanka Ivas kao Giovanna, Špiro Boban kao Borsa, Mate Akrap kao Grof Ceprano te Vlatko Belas kao Vratar). No, takve su epizodne uloge na Splitskome ljetu, nažalost, konstanta.

Kada se podvuče crta pod ovogodišnji premijerni operni naslov Splitskoga ljeta ostaje tek rezigniranost nad neuspjelim projektom prikazivanja kanonskog djela koje bi trebalo pokazati svu raskoš i mogućnosti splitske Opere na jedinom nacionalnom festivalu, koji pridaje značaj i operi. Sve što se moglo vidjeti jest ledeno kraljevstvo emocija prikazano uz nemaštoviti pokušaj campa te nekolicinu izvrsnih glasova koji nažalost nisu mogli spasiti predstavu u cijelosti.

Dario Poljak

Foto: HNK Split

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...