Spektakularno gostovanje na emocijama natopljenoj pozornici kazališta Ulysses

U godini u kojoj čitav svijet obilježava 400. godišnjicu smrti najslavnijeg i najizvođenijeg engleskog dramatičara Williama Shakespearea, kazalište Ulysses na Brijunima u šesnaestoj se sezoni također prisjeća toga velikog književnika, čija djela predstavljaju okosnicu svjetskih kazališta, a snažno su odjeknula i u slikarstvu i glazbi, a kasnije i na filmu.

Uz “Kralja Leara”, kultnu predstavu kazališta Ulysses, koja na tvrđavi Minor na Malom Brijunu igra još od 2001. godine, jednako kao i novom predstavom “Shakespeare ljetne noći – varijacije”, ovogodišnji je Ulyssesov program obogaćen gostovanjem londonskog kazališta Almeida i to sa Shakespeareovim “Richardom III.”, u kojem se u vodećim ulogama pojavljuju svjetski poznata glumačka imena – Ralph Fiennes kao Richard, te Vanessa Redgrave kao kraljica Margaret.

Ralph Fiennes glumac je koji se proslavio nizom uloga u velikim filmskim produkcijama, a svoj prvi značajniji kazališni angažman ostvario je na sceni Royal National Theatrea u Londonu. Zahvaljujući sporednoj ulozi nacističkoga ratnog zločinca Amona Götha u “Schindlerovoj listi” (1993.) nominiran je za nagradu Oscar, a za istu ulogu osvojio je Zlatni globus. Uloga grofa Almásyja u “Engleskom pacijentu” (1996.) donijela mu je drugu nominaciju za Oscara. Fiennes je otada ostvario čitav niz zapaženih filmskih uloga, posebice u velikim filmskim franšizama, kao što su “Harry Potter” (2005.-2011.) i “James Bond” (od 2012.). S druge strane, duga glumačka karijera Vanesse Redgrave još je bogatija i sadržajnija, te bilježi na desetine uspješnih kazališnih, filmskih i televizijskih uloga. Redgrave je glumila u više od 35 predstava u londonskom West Endu i na Broadwayu, te u više od 80 filmova, a između brojnih nagrada koje je osvojila (Emmy, Tony, BAFTA, Olivier, Cannes, Zlatni globus i dr.), za ulogu u filmu “Julia” (1977.) nagrađena je Oscarom u kategoriji najbolje sporedne glumice.

I dok je Fiennes s kazalištem Almeida surađivao i ranije, Redgrave je ovo prvi angažman na spomenutoj sceni. Almeida je osnovana 1980. godine, a s vremenom se premetnula među najznačajnija londonska kazališta, čije uspješne produkcije danas nerijetko gostuju i na West Endu. Od 2013. godine njezin umjetnički direktor je Rupert Goold, ujedno i redatelj drame “Richard III.”, koja je premijerno izvedena u Londonu početkom lipnja ove godine. Premda neki suvremeni šekspirolozi “Richarda III.” ubrajaju u tragedije, većina ga ipak svrstava među deset Shakespeareovih povijesnih drama, čiji su protagonisti engleski kraljevi iz 13., 14. i 15. stoljeća. Richard III. je povijesni lik, koji se u kompleksnim vremenima ratova dviju ruža – što je naziv za razdoblje isprekidanoga građanskog rata koji se između 1455. i 1485. godine vodio oko engleskog prijestolja između sljedbenika kuće Lancaster (crvena ruža) i kuće York (bijela ruža) – poslužio kojekakvim spletkama kako bi se domogao vlasti.

Richard III 2

Shakespeare svoju interpretaciju engleskog vladara gradi na poslije osporavanoj biografiji Richarda III., koju je napisao Thomas More, a koji ga prikazuje ne samo kao okorjelog zločinca, već i kao vještoga političkog manipulatora. Sama drama isprepletena je mnoštvom povijesnih aluzija i reminiscencija iz prijašnjih vremena, pa je za potpuno razumijevanje složenih šekspirijanskih zapleta potrebno poznavati barem one glavne crte engleske povijesti toga vremena, a posebice spomenutu borbu između crvene i bijele ruže, koja je naposlijetku završila kada je grof od Richmonda i budući engleski kralj Henrik VII. porazio Richardovu vojsku, a njega ubio u bitci kod Boswortha 1485. godine.

Gooldovo iščitavanje “Richarda III.” s tek povremenim satiričkim primjesama i suptilnim ironičnim osvrtima na aktualne političke prilike u Engleskoj izvorno je zamišljeno za komorni scenski prostor londonskog kazališta, pa je na tvrđavi Minor adaptirano u potpuno drukčijim scenskim uvjetima. Shakespeareov komad Goold režira klasično, lišavajući ga suvišnih dekoracija, te se orijentirajući ponajviše na glumačke interpretacije i melodioznu Shakespeareovu rečenicu. Osobit naglasak pritom stavlja na političke i obiteljske, ali i međuljudske odnose općenito, baš kao i na opsjednutost vlašću kakvu s lakoćom prepoznajemo i na domaćoj političkoj sceni prepunoj beskrupuloznih političara i njihovih vjernih pomagača, koji hitaju prema tronu bez ikakve empatije prema onima koji im stoje na tom putu. Kako su u takvom redateljskom pristupu u prvom planu glumci i dramski tekst, tako je i sve drugo podređeno tome, počevši od minimalističke scenografije koju potpisuje Hildegard Bechtler.

Richard III.

Pod zvjezdanim nebom usred gustoga brijunskog zelenila dominira kraljevsko prijestolje, postavljeno visoko iznad pozornice na vrhu tvrđave, na čijim su prozorima postavljene ljudske lubanje kao simboli smrti kojima je Richardov put do trona prekriven. Gotovo sasvim ogoljen i kazališno neiscrpan prostor brijunske tvrđave domišljatim svjetlosnim efektima Jona Clarka uz harmonične zvukove popratnih glazbenih rješenja Adama Corka iz prizora u prizor spretno navlači kojekakva scenska ruha, s lakoćom se preobražavajući iz kraljevskog dvora i tamnice u gradske ulice i ratište. U takvim okolnostima bilo kakvi drugi rekviziti postaju suvišni, posebice ako se u obzir uzmu izvanredni glumački dosezi čitavog ansambla, odjevena u crnu i neutralnu, premda ne odveć kreativnu kostimografiju Jona Morrela.

Svaka pojedina scenska sastavnica u Gooldovoj osuvremenjenoj inscenaciji “Richarda III.” prisutna je upravo u mjeri u kojoj je potrebno i ničeg nema što bi ondje bilo suvišno. Osim toga, Goold toliko inzistira na tekstu i preciznoj i jasnoj dikciji da već ta sama činjenica oduzima dah, posebice usporedi li se isto s hrvatskim kazališnim kontekstom u kojemu je nerijetko sve drugo važnije od dramskoga predloška, koji se pod krinkom kojekakvih redateljsko-dramaturških, tobože ingenioznih zahvata često masakrira do neprepoznatljivosti, pri čemu se njegovoj scenskoj verbalizaciji posljedično ne pridaje gotovo nikakav značaj. Vrsne eksplikacije Almeidina glumačkoga ansambla – a ne samo nenadmašnog dua Fiennes – Redgrave, koji su očekivano dominirali na sceni od početka do kraja trosatnoga kazališnog spektakla – bile su tako jedinstvena prilika da premijerna publika sastavljena mahom od mnogobrojnih hrvatskih kazalištaraca, u akustički inspirativnom prostoru tvrđave Minor općepoznatu Shakespeareovu višestrukost zapleta, miješanje tragičnoga i komičnoga, fantastičnoga i realističnoga, kao i isprepletenost virtuoznim jezičnim igrama, osluhne na njegovu vlastitu jeziku, te da ono što je imala priliku (na)učiti od sjajnog autorskog tima i odlične glumačke postave iz Londona ponese sa sobom i primijeni na sceni svojih matičnih kazališta diljem zemlje.

Richard III 5

Shakespeareov Richard ubraja se među njegove najstrašnije, ali i najslavnije negativce. Lik je to bez trunke savjesti i bilo kakvih moralnih skrupula, koji svoju braću, prijatelje, nećake, pa i ženu ne ubija iz zabave, već isključivo iz želje da se dočepa vlasti. Veliki je to zločinac, ali ujedno i nenadmašiv umjetnik u pretvaranju, koji neprestano glumi mnogo različitih uloga, nerijetko i po nekoliko njih u isto vrijeme, a golemom duševnom snagom dominira nad čitavom svojom okolinom. I kao što je tumačeći ovo Shakespeareovo djelo svojedobno zapisao hrvatski prevoditelj Milan Bogdanović, onaj osjećaj groze što nam ga ulijevaju Richardovi strašni zločini toliko je velik da nas ta veličina očarava i fascinira. Ralph Fiennes uistinu briljira igrajući vladara na čijem putu ne postoje prepreke koje bi ga omele u provedbi njegovih kobnih zamisli i krvavih želja. Neosporno je kako su Fiennesu prethodno ostvarene filmske uloge negativaca pomogle pri karakterizaciji Richarda III., koji se već u svom uvodnom monologu predstavlja kao nitkov koji je svjesno odlučio biti baš takav kakav jest. Fiennes će priznati kako se prilikom izgradnje svoga lika referirao na neke totalitarne vođe, poput Hitlera i Staljina, premda svoju izvedbu nije gradio na njima, već je – prema redateljskoj preporuci – spontanim impulsima svojih razmišljanja dopustio da izađu van.

Konačan rezultat uistinu je maestralan. Potpuno transformiran u odurnu fizičku nakazu – koja ujedno utjelovljuje i Richardovu moralnu nakaznost – Fiennes je na sceni iznio hladna tiranina prepuna ciničnoga prijezira, za kojega su ljudi, a osobito žene, tek igračke u rukama njegove perverzne volje. Nad Richardovim se likom i djelom, stoga, gnuša cijela publika, a spektakularni prikaz bitke kod Boswortha i scena njegova ubojstva u kojoj ga pristaše budućega kralja grofa od Richmonda kojega igra Tom Canton u mržnjom natopljenoj sceni s leđa izbodu kopljima, jedna je od najupečatljivijih i umjetnički najatraktivnije riješenih prizora čitavoga komada.

Richard III.

U galeriji drugih muških likova posebice je potrebno istaknuti Scotta Handyja u ulozi vojvode od Clarencea, kraljeva brata kojega je Richard zatočio i dao pogubiti, zatim proračunatog vojvodu od Buckinghama kojega igra Finbar Lynch, te Jamesa Garnona u ulozi kraljeva komornika Hastingsa, kojega Richard također naposlijetku daje ubiti. Zapažene i uvjerljive glumačke kreacije ostvarili su i David Annen (kralj Edward IV.), Joseph Arkley (grof Rivers), Daniel Cerqueira (Catesby), Simon Coates (biskup od Elyja), Mark Hadfield (Ratcliffe / gradonačelnik Londona), Joseph Mydell (lord Stanley), Joshua Riley (markiz od Dorseta), te Benedikt Barker (vojvoda od Yorka).

Osobitu pozornost Shakespeare pridaje svojim ženskim likovima. Među svima njima najveća je uloga ona svrgnute kraljice Elizabeth, koju u registru izražene srdžbe i gnjeva igra sjajna Aislín McGuckin. Kraljica Margaret, udovica kralja Henrika VI., u ovoj drami nije povijesno lice, jer je već bila mrtva u vremenu u kojemu se odigrava dramska radnja, no Shakespeare je uvodi kao svojevrsnu sablast i personifikaciju mržnje prema njezinim neprijateljima. Margaret je jedina koja je među plejadom likova prepoznala Richardovu monstuoznost, najavivši i njemu i kraljici Elizabeth mračnu budućnost. Odjevena u borbenu odoru s plastičnom lutkom u rukama, Vanessa Redgrave lik starice upečatljive pojavnosti i s proročanskim sposobnostima igra u složenom registru naglašene majčinske boli, a svojom besprijekornom dikcijom i maestralnom interpretacijom Shakespeareova dramskoga predloška istinski gospodari scenskim prostorom, nametnuvši se kao vodeće ime ovoga uprizorenja. U konačnici, Joanna Vanderham u ulozi lady Anne, te Susan Engel kao vojvotkinja od Yorka, majka Edwarda IV. i njegove braće Clarencea i Richarda, svoje su uloge također iznijele u uvjerljivim i dojmljivim kreacijama tragičnih Shakespeareovih heroina.

Richard III.

William Shakespeare u svom prepoznatljivom kasnorenesansnom rukopisu spajao je udaljene stilske, tematske i žanrovske konvencije, ponajprije s ciljem preispitivanja naslijeđenih vrijednosnih sustava i njihovih apsolutnih hijerarhija. Nije to odlika samo “Richarda III.”, već manje-više cjelokupnoga njegovoga dramskog stvaralaštva, u kojemu se lako uočava osebujno višeglasje vrijednosnih motrišta i smisaona višeznačnost. Na tom tragu, Vanessa Redgrave je na konferenciji za medije uoči hrvatske premijere “Richarda III.” izjavila: “Grci su bili prvi dramatičari koji su istraživali dubinu čovjeka i visinu koju bi mogao doseći kada bi se povezali. To povezivanje bilo je jedna od najbitnijih stvari i kod našeg engleskog pisca. Mi povezujemo sa snagama koje mogu pomoći ljudskim bićima da se uzdignu i izvuku sebe i druge iz tog jadnog kaosa na kojega vlade, institucije i greške drugih osoba pokušavaju svesti ljudska bića. Zato se trudim ugledati na velike, a Shakespeare je bio jedan od njih. On nam pomaže nadići nas same, naše uske granice i ograničeni raspon.”

Upravo na tim premisama Rupert Goold gradio je “Richarda III.”, pokazavši kako bi se jedan dramski klasik u kojem počiva univerzalna privlačnost i spektar reinterpretabilnosti trebao igrati na suvremen način, a da se pritom ispoštuju autorove idejno-tematske preokupacije. S druge strane, emocijama natopljena pozornica kazališta Ulysses ovim se spektakularnim gostovanjem ponovno potvrdila kao jedna od najfascinantnijih otvorenih pozornica u Hrvatskoj, pa kamo sreće da se priča s ovakvim i sličnim gostovanjima nastavi i u budućnosti.

Božo Benić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More