Renesansna legitimacija hrvatske kulture

Milo Moiré
Kako upravo uređujem novi broj Konture, iskoristio sam ovo naglo zatopljenje da, poput suvremenog boemskog urednika, tekstove suradnika pročitam na terasi Palainovke, omiljenog sastajališta zlatne mladeži.

U subotu popodne, taman nakon obiteljskog ručka i prije odlaska u IKEU i navečer u narodnjačke klubove, ležerno obučene ljepotice lakiranih noktiju i istaknutih pramenova zajedno sa dečkima, građe Meštrovićeva Miloša Obilića, parkiraju sportske aute intenzivnih boja na Ilirskom trgu, i uživaju u popodnevnoj kavi, tonući u besmislu blage jeseni.

Na njihove mobitele s golemim touch-screenovima pada osušeno lišće kestena, podsjećajući ih na prolaznost života i nužnost što skorijeg stupanja u bračnu zajednicu i reprodukcije, kako bi se ideja njihove ležerne subote mogla nastaviti u beskonačnost, prenesena na potomstvo poput svetog i nedokučivog rituala nekog plemena, kao kad Židovi vežu molitvene kutijice, tefilline, za jutarnjih molitava, ne znajući im pravu svrhu, održavajući slijepo tri i pol tisuće godina stare upute.

Zagledao sam se u konturske tekstove i koncentraciju mi je najviše zaveo onaj Nikole Albanežea, esej o konstrukciji identiteta kroz umjetnost. Albaneže spominje primjer radikalnog napuhavanja zasluga domaćih umjetnika kroz kolektivno potpisan tekst kataloga Galerije JAZU iz 1947., u čijoj sintaksi čitam Krležin rukopis. Uglavnom, nakon rata JAZU diže u nebesa renesansne umjetnike podrijetlom iz Dalmacije Rotu Kolunića, Klovića, Dell Arcu, Duknovića, Božidarevića, Dalmatinca i ostale, kao umjetnike koji ako ne nadilaze talijansku renesansu, onda su barem služili kao uzori Michelangelu i ostalim divovima. Analogno tome, dubrovački Tiziani proglašavaju se elementima tuđinske kolonizacije.

Toliki nacionalizam i nacionalni ponos revolucionarne, internacionalne ’47? Zapravo ne treba se čuditi. Mlada država je tada željela staviti svoj, slavenski pečat na Dalmaciju koja je tada bila konačno pripojena Hrvatskoj nakon godina talijanskih pretenzija i vlasti. Taj se pečat očitovao u glorificiranju hrvatske renesanse, pa i Schiavona (umjetnika rođenih na području Dalmacije, ne nužno slavena, koji su radili u Italiji i imali taj naziv), ali i u uništavanju lava svetog Marka Nikole Firentinca u Trogiru, koji je bio simbolom mletačke vlasti. Inače, najpoznatiji Schiavone, kojemu je taj nadimak ostao kao ime u povijesti umjetnosti, potaknuvši splitske nacionalno osviještene umjetnike predvođene Emanuelom Vidovićem da za svoje udruženje uzmu njegovo ime 1908., bio je zapravo etnički Talijan – Andrea Meldolla, odnosno Medulić, čija je obitelj iz istoimenog grada u Romagni u Zadru bila na mletačkoj vojnoj dužnosti kada se on tamo rodio.

U svakom slučaju, iz te krležijanske (ako ne i Krležine) bujice renesansnih legitimacija hrvatske kulture, u režiji Akademije i s komentarom Albanežeovim, trgnula me anegdota koju mi je nedavno ispričao kolega, priča koja govori koliko se toga promijenilo u Akademiji.

Naime, on je jedne godine na Venecijanskom bijenalu nabasao na Veru Horvat Pintarić, i iskoristio priliku pogledati postav centralnog paviljona s njom, ne bi li upio koju kap njezine erudicije. Te godine centralni postav bio je u znaku svih talijanskih nastupa do tada na Bijenalu. Pred slikom nekog talijanskog kasnog impresionista, nasljednika ili čak izvornog macchiaiola, slikara otvorenog poteza i svijetle palete, mladi povjesničar se usudio primijetiti kako je to jedno od rijetkih razdoblja kada Italija nije bila u vrhu svjetske umjetničke produkcije. Profesorica ga je smrknuto pogledala, otpuhnuvši hrapavo i dodala dubokim glasom: “Molim vas, ovo je beskrajno bolje od Bukovca“.

Paralele i kontrasti stavova akademika s razmakom od pola stoljeća su frapantne. Naime, odbijanje Bukovčeve kvalitete bilo je izuzetno hoch u cijelom 20. stoljeću. Slikar građanskih portreta i, “problematičnog kiča“ i “porculanskih beba“ (kako reče Krleža), pripadao je tradiciji koja je dolaskom avangarde i modernizma postala sinonim kiča, ili estetske, građansko – nacionalne masturbacije, koju je Baudelaire pripisao platnima Bukovčeva učitelja Alexandrea Cabanela.

Cavtatskog slikara nikada ne bih uspoređivao s impresionistima, jer iako je u jednom periodu svoga stvaralaštva bio njima blizak, te su veze periferne i tangencijalne. One su bile više inspiracija nekih impresionističkih postavki (intenzivnih boja i rastvorenog poteza) i otvaranje ideja negoli svjesno preuzimanje tehnike i impresionističkog mišljenja slike, otprilike kao veze Ljube Babića i ekspresionizma. Bukovac je bio vrhunski unutar svoga izraza: unutar realizma 19. stoljeća kao metode slikanja i žanrova portreta ili povijesnih i simboličnih scena. U njima dosegao je zavidnu, pa čak ponekad i svjetsku razinu.

On nije bio, kao ni cijela hrvatska sredina, u tijeku glavnih umjetničkih događaja na prijelomu stoljeća. Dok Gaugin bježi na Tahiti i umire od sifilisa, Bukovac malograđanski slika “svoje gnijezdo“, uređuje si kućerinu na Zrinjevcu, i vjerojatno ide u Palainovku subotom poslije ručka, što govori o dugoj tradiciji rituala koji sam već spomenuo. U doba prvih odbacivanja iluzije prostora (Van Gogha, Gaugina, Cézannea, Klimta) ostaje pri tonskoj gradnji, čak i u pseudopointilističkim varijacijama (Krist na odru, 1906), dok portrete slika u finoj, gotovo velaskezovskoj mekoći. Tada je hrvatska javnost vikala habemus pictor! Bukovac je tada imao sve moguće državne i privatne narudžbe, proglašavan je začetnikom cijele “zagrebačke šarene škole“ slikarstva.

Stotinjak godina kasnije tražimo načine da ga obezvrijedimo, rugajući se sitno – kramarskom mentalitetu naših predaka. Zar se ne može biti vrhunski (malo)građanski slikar, ili afirmirati njegovo slikarstvo bez apologije malograđanštine kojoj je podilazilo? Umjetnost se ne može vrednovati prema kontekstu u kojem (i iz kojeg) nastaje. Uostalom renesansu su stvorili firentinski bankari i trgovci – skorojevići, a nizozemski barok počivao je na građanskom staležu, da ne govorimo o početcima modernizma, koliko god to vrijeđa naše osjetljive avangardne uši.

A koje su paralele s aktualnim i možda budućim svijetom? Za odgovor na to pogledajte tko su današnji glorificirani Bukovci, koga proglašavamo genijem koji je svjetski relevantan, koga proglašavamo (ili se sam proglašava, dok mu tapšemo po leđima) da je veći umjetnik od svojih inozemnih uzora? Gotovo sve!

Moderni i suvremeni hrvatski umjetnici imaju djela kojima se kvaliteta ne može zanijekati, a dizati ih na imaginarni Panteon, da bi ih kasnije rušili u afirmaciji neke svoje poetike, naša je strategija. Nije čudno da je istih godina kada je JAZU obznanila svijetu hrvatsko otkriće renesanse srušen spomenuti Firentinčev lav. A sve te naše međunarodno relevantne veličine, na kraju, tiču se samo nas, u našoj vječnoj polemici samih sa sobom u kojoj svijetu djelujemo poput djece koja se u zapišanom pješčaniku natežu oko plastičnog kamiona.

Mogu zamisliti scenu iz godine 2114., kada zagrebačka studentica i profesor povijesti umjetnosti na retrospektivi Milo Moiré, performerice koja u svakom nastupu pokazuje svoje posve golo i iznimno privlačno tijelo, stanu pred dokumentaciju ovogodišnjeg performansa iz Kölna, kada je iz vagine istiskivala kuglice s bojom na platno stvarajući svoju inačicu akcijskog slikarstva.

“Ovo je malo blesavo…“ – reći će oprezno, feministički osviještena studentica.
“Molim vas!“ –koluta očima profesor – „ovo je beskrajno bolje od Toma Gotovca!“

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More