„U trošnu ruševinu samostana Gospe od Špilice na Lopudu prvi sam put kročila 1993. godine kada je otac Pio Mario, tadašnji gvardijan franjevačkog samostana u Dubrovniku, ustrajao u tome da mi ga pokaže. Oboje smo zaplakali.“, zapisala je Francesca Thyssen-Bornemisza na početku kataloga projekta Lopud 1483 koji sam dobila pri posjetu Franjevačkog samostana Gospe od Špilice na Lopudu i izložbe „Blaga Thyssen-Bornemisza kolekcije: od renesansnog do suvremenog“. Ova pokroviteljica umjetnosti i predsjednica fondacije TBA21 u uvodnom tekstu spominje i ratna razaranja Dubrovnika koji je prvi put posjetila 1992. i to na poziv voditelja Zavoda za obnovu Dubrovnika.
Spominje okupaciju koja je trajala osam mjeseci, bombardiranje JNA, oltarne pale lokalnih renesansnih majstora poput Lovre Dobričevića i Nikole Božidarevića koje su tijekom rata bile pohranjene u vlažne podrume, a u čijoj je restauraciji sudjelovala. Piše kako je drugi put Dubrovnik posjetila 1994. s Frankom Gehryem i fotografom Jurgenom Tellerom i kako ih je načelnik dubrovačke policije prebacio na Lopud novim brzim policijskim brodom. Frank Gehry, arhitekt poznatih zdanja poput Guggeinheim muzeja u Bilbau Francesci je tada savjetovao da se posveti ovom projektu. Ona ga je poslušala i do prošle godine, kada je samostan otvoren za javnost izložbom Oceani, sudjelovala kao voditeljica u obnovi samostana. Građevinske radove vodila je njemačka firma Baukonstruktionen, specijalizirana za očuvanje povijesnih građevina dok je unutrašnje uređenje predvodila Rujana Bergam Marković iz zagrebačkog arhitektonskog studija Arhitektri. Od 2006. godine projekt obnove financiralo je društvo Arcus Dalmatia.
Povijest samostana nedjeljiva je od interesa Dubrovačke republike koja je osnivanjem neovisne franjevačke provincije jačala svoj utjecaj na vlastitom području izloženom stalnoj mletačkoj opasnosti. Tako je u drugoj polovici 15. stoljeća osnovan na Lopudu opservantski franjevački samostan posvećen Rođenju Blažene Djevice Marije poznatiji u narodu kao Samostan Gospe od Špilice. Od pripajanja Dubrovačke republike (1358. – 1806.) Austro-Ugarskoj Monarhiji 1815., samostan na Lopudu počinje biti neprikladan za život redovnika kojih je sve manje te se konačno 1838. potvrđuje kako je samostan uništen.
Obnova Dubrovnika poslije razaranja u Domovinskom ratu aktualizirala je pitanje obnove lopudskog samostana te je tada napravljeno nekoliko manjih zahvata uz financijsku podršku Franjevačke provincije sv. Jeronima i lokalnog stanovništva. Osim što preciznijeg očuvanja svih povijesnih slojeva građevine obnova pod vodstvom Francesce Thyssen-Bornemisza urodila je nizom nenametljivih rješenja kojima se oblikuje suvremeni identitet samostanskog kompleksa. U svim njegovim prostorijama kao i u klaustru i vrtu postavljeni su sofisticirani komadi namještaja čiji dizajn potpisuje Paola Lenti a koji prostor poštuju bez nametanja suptilno osuvremenjujući njegov izvorni izgled.
Ako sjednete na travu u Sveti vrt ispred vas će se nizati dramatični prizori obzora – kopno nasuprot Lopuda, sedamnaestostoljetna utvrda sagrađena tik uz Samostan Gospe od Špilice koji se od 1483. nalazi uz luku ovog središnjeg otoka dubrovačkog arhipelaga Elafiti.
Sveti vrt koji spaja samostan s utvrdom sa svojih devet postaja za kontemplaciju obnovljen je na temelju koncepta koji poštuje sva četiri njegova izvorna elementa: umjetnost, arhitektura, duhovnost i iscjeliteljstvo. Vodeći se principom franjevačke zajednice koja je uvijek bila otvorena za puk i kao takva duboko integrirana u život zajednice, koncept obnove kompleksa podrazumijeva i niz novih značajki poput vrta koji se nudi za meditaciju i odmor svima koji posjete ovo povijesno zdanje.
Velika je pažnja u Svetom vrtu dana ljekovitom bilju koje je ondje zasađeno tijekom obnove. Poznato je da su franjevci bili vrsni stručnjaci koji su od ljekovitog bilja pripremali napitke i tonike u rasponu od eliksira za dugi život do raznih otrova. Njihov začetnik, sveti Franjo Asiški proglašen je 1979. svecem zaštitnikom ekologije. U vezi s tim zanimljivo je podsjetiti se da je baš ove godine u srpnju Ministarstvo kulture zaštitilo Ljekarništvo Male braće u Dubrovniku (ljekarna utemeljena 1317.) kao nematerijalno kulturno dobro.
Povjesničarka umjetnosti Anita Brakus Kedžo na temelju usporedbe ovog s nekim drugim samostanima s dubrovačkog područja pretpostavlja kako je prva prostorija s desna pri ulasku u klaustar služila kao ljekarna u kojoj su u sklopu izložbe izloženi mužari za pripremu lijekova kao i nekoliko knjiga recepata posuđenih iz dubrovačkog franjevačkog samostana iz 17. i 18. stoljeća. Oko klaustra koju u svom centru ima veliku gustijernu koja je služila cijelom otoku kao izvor vode nižu se i prostorije kuhinje s impresivno visokim dimnjakom, te refektorij u kojem se nalazi najveći dio djela iz postava izložbe.
Izložba prikazuje izbor iz kolekcije starih majstora kao i raznih umjetničkih predmeta koje su desetljećima skupljali Francescin djed Heinrich i otac Heinrich Hans. Zbirka je smještena u sedamnaestostoljetnoj vili Favorita u švicarskom Luganu. Kustosice izložbe, Francesca Thyssen-Bornemisza i Maria de Peverelli odabrale su za ulazni prostor dva impozantna barokna anđela koji su nekada stajali na početku stubišta vile Favorita. Uspostavljen je tako na simboličnoj razini isti odnos prijateljskog gostoprimstva između prostora samostana i vile čijim posjetiteljima put predvode anđeli.
U nekada skromno opremljen franjevački refektorij postavljen je kao izložak masivni renesansni stol za kojem je Francescina obitelj provodila vrijeme tijekom zajedničkih obroka. U istoj prostoriji može se vidjeti impresivno platno Mattije Pretija (1613. – 1645.) „Oslobođenje svetog Petra“ iz četrdesetih godina 17. stoljeća kao i prikaz svetog Sebastiana. U minuciozno izrezbarenom ostakljenom ormaru postavljeni su predmeti plemenitih materijala (vrčevi za pivo, kaleži i ukrasne zdjele) koje je Francescin otac prikupljao šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Sam ormar također je donesen iz vile Favorita u kojoj je služio kao mjesto za izlaganje zbirke renesansnog emajla iz Limogesa.
Nastavak izložbe prikazuje relikvijarno poprsje svetice iz 14. stoljeća kao i drvene skulpture svetog Florijana i arkanđela Mihaela (početak 16. st.), ali i dva renesansna portreta te nevjerojatno sačuvanu tapiseriju s temom kralja koji dijeli pravdu između dvojice seljaka. Premda danas gotovo posve zanemarene, tapiserije su u renesansnim vilama bile neizbježan komad dekoracije. U hodniku koji vodi do zvonika postavljena je rezbarija u drvetu iz dunavskog područja Krunidba Djevice (1520. – 1530.) koja dominira prostorom prolaza. Zanimljiv obrat na izložbi su dvije suvremene fotografije: prva na ulazu u refektorij koju potpisuje fotograf Rineke Dijkstre prikazuje dva dječaka, blizanca, snimljena na plaži u Dubrovniku 1996. u maniri Diane Arbus, a druga u prostoriji do refektorija čiji je autor Thomas Struth. Na primjeru brojnih ljudi koji promatraju freske u Stanze di Raffaelo Struth proučava odnose i preklapanje pogleda fotografa, promatrača, naslikanih likova i onih koji gledaju fotografiju.
Kroz sveukupno 40 izložaka napravljen je fini dijagonalni presjek zbirke iz kolekcije Thyssen-Bornemisza čija su se djela, unatoč velikoj raznolikosti, prirodno uklopila u izvorne samostanske prostore. Stalni postavi dubrovačkog franjevačkog i dominikanskog samostana i Kneževa dvora dobili su svojevrsni geografski produžetak te se tako – osobito u slučaju Kneževa dvora – suptilno ukazalo na mogućnost i potrebu organiziranja sličnih projekata u dubrovačkoj gradskoj jezgri.
Lopud koji je bio otok brodograditelja i trgovaca iz kojeg potječe i glasoviti dubrovački trgovac Miho Pracat (jedini pučanin kojemu je Dubrovačka republika podigla spomenik koji se i danas nalazi u Kneževom dvoru) danas je progutao strašni neukus masovnog turizma. Brojni restorani bez karaktera nude na zapanjujuće ružnim oglasnim pločama svoje ponude koje se redom odnose na „grill, pizzu, pastu, pohane lignje“. U sveopćoj atmosferi kiča i brze zarade lijevo do luke u koju se pristaje trošnom Postirom uzdiže se zdanje samostana u kojem se isplati zadržati i do nekoliko sati. Oni odvažniji mogu u prostorima samostana organizirati i razne događaje koje organizatori pomno biraju kako se ne bi dovelo u pitanje dostojanstvo ovog svetog mjesta.
„Moja je velika želja da se samostanom koriste oni koji, poput mene, streme kreposti, časteći svetoga Franju kao sveca zaštitnika prirodnog svijeta, u duhu nesebičnosti, bez koje ništa od ovoga ne bi bilo moguće.“ Francesca Thyssen-Bornemisza
Anita Ruso
*Zahvaljujemo na ljubaznom ustupanju fotografija koje su vlasništvo Lopud 1483.
—
Kontakt za organizaciju događaja: booking@lopud1483.com
Izložba se može pogledati do 13. listopada 2019.
Preporučujemo i posjet paviljonu Your Black Horizon, djelo umjetnika Olafura Eliassona i arhitekta Davida Adjaye koji je premijerno predstavljen u lipnju 2005. na 51. venecijanskom bijenalu.