“Svi Rembrandti” izgubili Rembrandta

Svi Rembrandti, Rijksmuseum - Izložba života ili blockbuster hit koji umjetnika predstavlja kao atrakciju?

Kao rijetko koji umjetnik Rembrandt Harmenszoon van Rijn (1606. – 1669.) u svoja je djela, slike, crteže i grafike, transponirao vlastita životna iskustva i emocije, koje su iz njih proistekle. Emocionalna žestina koja premošćuje stoljeća i sve moguće kulturne i druge razlike čini svaku njegovu kompoziciju pravim univerzumom, koji je nemoguće iscrpiti jednim pogledom. Isticanje nizozemskoga baroknoga majstora kao jednoga od najvećih emotivaca u povijesti umjetnosti nije izlišno ako se podsjetimo da je u pismu prijatelju Huyghensu u jedinom zabilježenom promišljanju svoga stvaralaštva napisao: „najveće i najprirodnije emocije“. Upravo zbog toga i zbog iznimne likovne vještine, njegovim se djelima neprestano vraćamo.

 Ako pri razgledavanju stalnih postava europskih muzeja naiđem na barem jednog Rembrandta, smatrat ću taj posjet opravdanim, ma kakav ostatak kolekcije bio.

U zanimljivoj kolekciji liverpulske Walker Gallery, primjerice, susrela sam se s Autoportretom s beretkom i zlatnim lancem (oko 1630. – 1631.), na kojem je sažetom i koncentriranom gestom prikazao na početku zamaha svoje karijere. Stotinjak autoportreta, koji čine otprilike desetinu njegova opusa, predstavljaju istovremeno autobiografsku refleksiju kao i polazište za eksperimentiranje sa slikarskim i grafičkim tehnikama.

Upravo je s autoportretima otpočeta izložba All the Rembrandst (Svi Rembrandti) postavljena u Rijksmuseumu u Amsterdamu. Ovim monumentalnim izložbenim projektom, koji su kurirali  Erik Hinterding i Mireille Linck, priređenim povodom 350. obljetnice umjetnikove smrti, predstavlja se četiristotinjak djela – 22 slike, 60 crteža i više od 300 najboljih primjera Rembrandtovih grafika iz zbirke ovog amsterdamskog muzeja. Nakon autoportretne dionice nižu se različite tematske cjeline koje daju uvid u obiteljski i svakodnevni život: portreti članova obitelji, prijatelja i poznanika, fatalne ljubavi, supruge Saskije, sina Titusa. Među slikama se otkrivaju i hrabrije erotske scene iz bračne ložnice.

Rembrandt je jednakom lakoćom iznosio grandiozne kompozicije, zasnovane na biblijskim okosnicama, poput Židovske nevjeste (oko 1665. – 1669.), na kojoj je potvrdio svu raskoš kolorističke suptilnosti i dramatičnoga naboja u kojem se isprepliću ljubavna nježnost i senzualna napetost, ali i šaljivi i sućutni prikazi obrtnika, prosjaka i drugih sugrađana koje je ovjekovječio na crtežima. Izložbeni narativ slijedi preciznu i logičnu liniju koja zaokruženo ocrtava tematske dionice te prati umjetnikovu evoluciju, koja će vrhunac ostvariti u odvažnim sučeljavanjima svjetla i sjene,  posebno razrađivanima na grafikama, kao što su, među ostalim, bakropisi Portret Jana Sixa (1647.) i Tri križa (1653.). Izložba posebnu pažnju pridaje Rembrandtovoj grafičarskoj virtuoznosti, podastirući različite faze pojedinoga bakroreza.

Opsežna izložba, čiji će katalog biti naknadno objavljen, temeljit je, ali nimalo inventivan pregled Rembrandtova stvaralaštva.

Ne bi li se kompariranjem različitih tema trebala otvorila nova čitanja? Je li je opravdano esencijalni segment opusa, autoportrete, „ispucati“ na početku, ili su se ti svojevrsni ključevi razumijevanja Rembrandtova shvaćanja umjetnosti i života, mogli uklopiti i u druge dionice? Je li više znači jednostavno više ili pak manje, odnosno previše? Prema Rijksmuseumu zacijelo više, jer je očiti imperativ ove „izložbe života“ – kako joj se laska u medijima – bio privući što veći broj publike. Ritam i redoslijed razgledavanja počesto je diktiran, kao na sličnim izložbama, sporim probijanjem kroz guste mase štovatelja. Mnogi se pritom odlučuju ovjekovječiti krhke grafike i crteže fotografirajući ih s blicem, što promiče pažnji čuvara.

Doista, nikad dovoljno i nikad dosta Rembrandta, no sabranija izložba kao što je ona Intimni Rembrandt, koju sam imala prilike vidjeti 2016. godine u pariškom Musée Jacquemart-André, pružila je mnogo više intelektualnog, ali i estetskog, zadovoljstva.  Koncipirana oko samo tri slike, Večera u Emausu (1629.), Portret princeze Amalije van Solms (1632.) i Portret doktora Arnolda Tholinxa (1656.), izložba je puno uvjerljivije razložila glavne faze Rembrandtove karijere, od početaka u Leidenu, preko brzog uspjeha u Amsterdamu do umjetničke zrelosti.

Blockbuster izložbe, pa tako i ova amsterdamska, fenomen umjetnika prezentira kao atrakciju, a ne kao polazište za analitičko sagledavanje.

Rembrandtova revolucionarna umjetnost predstavlja intimno iskustvo vječnog preispitivanja emotivnih previranja, te iskreni odraz unutarnjeg svijeta, društva i vremena koji su ga nadahnjivali, uzdigli pa i slomili na koncu. U zavidnoj brojki od 400 umjetnina to se, nažalost, izgubilo iz fokusa.

Barbara Vujanović

Izložba All the Rembrandts, Rijksmuseum, Amsterdam, 15. veljače – 10. lipnja 2019.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...