Fantazmagorija koja se može doživjeti i bez vizualnog materijala

WovenhandU posljednje vrijeme ne mogu smisliti mediokritete. Ne varim ih više. A izgleda da su svugdje, u svim oblastima i područjima. Što je najgore, umjetnost, pa tako i rock glazba, spada u jednu od tih “zagađenih” skupina.

U sedam godina koliko sam opsjednuta likom i djelom Davida Eugenea Edwardsa većinom slušam/čitam kako se ponavljaju neke iste, ajmo ih za prvu ruku nazvati formulacijama, o njemu i njegovom stvaralaštvu: “tip je vjerski fanatik“, “totalni luđak“, a bilo je uvijek i onih zabavnih komentara u stilu “de ono, frajer se garant drogira, kuiš e, koji trip”. Ovakvo čuđenje i povremeni podsmijeh određenog dijela njegove publike DEE-a nije riješilo istodobnog kultnog statusa i poštovanja stečenog od strane poklonika tzv. gothic americane, denver sounda i sličnih odrednica koje su prišivane njegovom aktualnom projektu Wovenhand (Woven Hand? uvijek me jebe taj razmak).

Krenula sam od osobnog stava, pa mogu pripomenuti i da me netom opisano čuđenje uspjelo čudesno mimoići. Oduvijek mi je izgledalo kao da Davida Eugenea Edwardsa prije svega ostaloga, da se tako slatko izrazim, živo zaboli kurac za javno mnijenje, kao i moguće tuđe dizanje obrva u visine izazvano njegovim svjetonazorskim opredjeljenjem. Djelovao mi je beskompromisno, tvrdoglavo, štoviše, sve do zaguljenosti tvrdoglavo, i posvećeno onome što radi. A to već i nije dijagnoza za fanatika. To je portret umjetnika. Umjetnika koji nije i nikad ne bi mogao biti mediokritet.

Wovenhand

Peti hrvatski nastup Wovenhanda, ovaj put održan u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo (u sklopu Žedno uho festivala) nakon dva ITD-a, jednog Terranea i one proklete agonije u Močvari prije dvije godine kad je zbog cca 50 Celzijevih stupnjeva na stageu i ispred njega opasnost od srčanog udara za prisutne porasla za nekih 70%, nije bio gotovo pa zdravstveno poguban za izvođače i publiku. Prijetio je žestinom izvedbe, doduše, i to je stavka oko koje smo se svi složili po izlasku iz dvorane, bilo da smo to postavili u pozitivan ili negativan kontekst. Naime, pale su primjedbe na loše ozvučenje u dvorani, a našao se i izvjestan broj nezadovoljnih koji su smatrali da su Davidovi ITD-ovski nastupi intimnije, minimalističke atmosfere, odražavali “pravu narav” benda mnogo više od ovog, najnovijeg. S tom tvrdnjom osobno se ne slažem, barem ne u potpunosti, a malo docnije ću i objasniti zašto.

Za primijetiti je kako uporno pišem o DEE-u kao figuri više nego bendu kao kolektivu; tako ispada i iz jednostavnog razloga što i sam propovjednički vođa svoj Wovenhand definira “ne toliko kao bend već više kao tkogod-svira-u-to-vrijeme”. Zaokreti u poetici proizlaze najčešće iz njegovih trenutnih fascinacija, što utječe i na strukturu i sastav ekipe koju glavna autorska ličnost oko sebe okuplja u danom trenutku. U dvoranu Pogona Jedinstvo David je dakle doveo skupinu glazbenika evidentno istreniranu u žestokom, da ne kažem metal zvuku, što je i novi album Refractory Obdurate najavljivao nekoliko prethodnih tjedana. Premda hermetičan i glasan, on ipak nije mogao u potpunosti nagovijestiti tutnjavu kojoj smo na koncertu bili izloženi. Stojeći odmah ispred bine (i mikrofona) kao najgori šljam od groupie curice, veći dio vremena patila sam od zanimljive fizičke senzacije, uvjerena da sam dobila još jedno srce da mi nabija iza rebara i u trbuhu; bubanj je bio bespoštedno moćan. Uopće, sve je bilo gotovo nepodnošljivo heavy. Težak zvuk, teške riječi, teška značenja skrivena iza predstavljenog. I jedno bez drugoga (i trećega), u savršenoj simbiozi, jednostavno nije išlo. U tome je uvijek bio zajeb s Wovenhandom: možete ga promatrati i prisustvovati mu uživo kao “samo” rock koncertu, a možete mu pristupiti i kao obredu. Vaš izbor.

Wovenhand

Postoji nepopravljivo teatralna komponenta u onom što ovaj frontmen i prateća mu ekipa glazbenika čine. DEE je, u skladu s novom, žešćom poetikom benda, napustio prijašnji koncept u kojem je sve vrijeme koncerta isključivo sjedio na stolici maksimalno se koncentrirajući na izgovoreno i izvedeno. Odbacivši svoju staru poziciju u zaposjednutom izvođačkom prostoru, ustupio je mjesto razrađenijoj koreografiji koja je, zajedno sa light showom, nepogrešivo slijedila riječi, ritam i emocije, kontroliranija i preciznija od njegovih prijašnjih trzaja kakvi su mnoge asocirali na bjesomučni epilepsy dance Iana Curtisa. Premda nismo imali privilegiju prekrasne Edwardsove stihove razaznati jasno kao na spomenutim “intimnijim” svirkama benda, snažna i opominjuća grmljavina njegova osebujnog vokala, koji se proteže od dubine do prodornog naricanja prenosila je publici/ku dovoljno. Nije bilo ni jednog trenutka smetenosti na pozornici; dapače, činilo se kako DEE i momci nadomještaju sve u čemu su vrućinom bili spriječeni prije te dvije godine u Močvari.

No da ne zanemarimo još jedan važan element tragedije – radnju – valja napomenuti i sljedeće: svjedočanstvo denverskog propovjednika aktualizacija je specifično biblijske najave skore katastrofe. Bubnjevi prizivaju jahače Apokalipse, pad jeruzalemskih zidina, teror instrumentima starozavjetnog boga sadista i pomilovanje nježnijim melodijama dobrog oca i pastira.

Wovenhand

 

Fantazmagorija je to koju smo doživjeli i bez pomoći vizualnog materijala; prepričavajući stare mitske priče u svojim pjesmama David se, kako i priliči vještom tekstopiscu, ne utječe lošoj reciklaži, a ukupnošću svog scenskog nastupa suočava nas sa svojim preokupacijama i uvjerenjima pa tako liturgijski “bow down, bow down and sing“, ovdje tako prirodno uklopljen u estetiku rock koncerta, zaista i može izazvati klec koljenima u onima hipersenzibilnijima. Nemoguće je pobjeći od izvjesnih usporedbi: Davidov egzorcistički “dance away, Salome“ priziva Caveov “this little girl will just have to go! GO!” s opominjućim prstom uperenim ravno u publiku kojim je veliki meštar prisutne “napao“ prošle jeseni u Ljubljani. Čitavih sat vremena proteklo je u ovom tonu – na trenutke se doimalo kao da će sumpor, a ne samo znoj, početi curiti iz okupljenog društvanca; možda su, ako ništa drugo, ovim glazbenim performansom nostalgičari željni “vatri paklenih“ Sixteen Horsepowera napokon došli na svoje.

Oh i, da zadovoljim formu, mogu još i napomenuti kako je ekipa uglavnom svirala stvari sa Refractory Obdurate i prethodnika mu Laughing Stalk, odradivši negdje u prvoj polovici koncerta i kultni, sablasni Horse Head Fiddle. Nakon bisa (publika je i po tom povratku neko vrijeme urlala u nadi za još jednim izlaskom benda, i nažalost ispušila) rock verzija Ivana Krstitelja i njegovi pustinjaci pokupili su se sa stagea do neke druge prilike, praćeni podijeljenim reakcijama, oduševljenim i blago razočaranim, reklo bi se, podjednako. Svoju pripadnost prvoj skupini temeljim na stavu kako Wovenhand svoju osnovnu umjetničku preokupaciju i “obredni” izvedbeni koncept provodi jednako beskompromisno i temeljito kao i prije, mijenjajući pritom žanr, ali ne oscilirajući u kvaliteti.

Na kraju krajeva, sve završava u interpretaciji. Kazališnim rječnikom rečeno: režija i dramaturgija ostaju na razini. Glume nije bilo.

Dora Golub

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More