Razbojnici – scenski inovativna predstava bez psihološke dubine

Ljubomir Kerekeš, Bojan Navojec
Od zadnje trećine 18. stoljeća pa do prve polovice 19. stoljeća, koliko je uvjetno rečeno trajalo razdoblje romantizma, namjesto tolikoga prosvjetiteljskog povjerenja u razum, nastupila je intuicija, mašta, imaginacija, a književnost je počela rušiti dotadašnje kanone približujući se filozofiji i znanosti.

Tadašnjim su pozornicama zavladali genijalci i mladići. Čežnja za dalekim i nedostižnim, pobuna, sukob pojedinca i društva, unutrašnji sukob iskvarene ljudske prirode i težnje za slobodom zrcalila se u jednome od najvećih njemačkih dramatičara romantizma, Friedricha Schillera (1759. – 1805.) i njegovim Razbojnicima. Naslov je pozivao na pobunu, a nezapamćen uspjeh u kazalištu upisao je autora u povijest svjetske književnosti.

Kazalište je nakon tadašnje premijere nalikovalo ludnici, posvuda kolutanje očiju, stiskanje šaka, povici, izlasci, kaos, kako navodi Nikola Batušić. No, tako burno i prodorno nije bilo na sinoćnjoj (15. rujna 2014.) prvoj ovosezonskoj premijeri u zagrebačkome HNK-u.

Damir Markovina, Mirta Zečević, Milan Pleština, Kristijan Potočki, Nikša Kušelj

Što je nedostajalo?

Jedan od razloga zašto publika odlazi u kazalište je trivijalno poznat – katarza. Drugačije rečeno, prosječni se gledatelj nakon predstave želi osjećati bolje, ispunjenije, želi biti dirnut. Scenska mu rješenja estetski gode osjetilima, ali život sa svim nepredvidivostima je ono što ga se istinski tiče. U sinoćnjoj je izvedbi, uzevši u obzir sav patos romantizma, nedostajalo te životnosti. Nedostajalo je dublje psihološke karakterizacije i interpretacije likova u kojem će sva uzaludnost i plemenitost jednoga otpadništva biti prikazana kao nedostižni ideal.

Slovenski redatelj Vito Taufer ne unosi izmjene u dramski tekst, scenografija Voranca Kumara je jednostavna: scena je zamračena, u pozadini se vrti videoprojekcija. Kostimografija Barbare Podlogar prilagođena je s jedne strane rokerskom štihu razbojnika, a s druge strane ušminkanosti dvora.

Taufer se odlučuje za zanimljiv obrat u interpretaciji Karla i Franza Moora (biblijski arhetip Kaina i Abela). Naime, braću utjelovljuje isti glumac, Bojan Navojec. Karla – sukobljena između anarhizma, slobode i društvenih zakona – igra mačistički, grubo u glasu i kretnjama, dok Franza, atipičnoga nihilista, igra feminizirano, s dozom humora i ironije.

Pobunu mladih i bijesnih Karlovih razbojnika Taufer prikazuje na sceni u duhu rock’n’rolla i punka. Punk kao sociološki i kulturološki fenomen koji je s estetičkoga gledišta nekvalitetan – te mentalitet razbojnika koji u zagovaranju slobode ipak ne dopušta pojedinačnu slobodu svojem vođi – izvrsno korespondira s paradoksima današnjega društvenoga poretka.

Bojan Navojec, Iva Mihalić

Problem predstave su Karlov bunt i Franzov nihilizam koji nisu dovoljno psihološki razrađeni. Ne možemo razlučiti motive obojice pa nas nekako ni ne diraju njihove sudbine – Karlova predaja vlastima nakon ubojstva voljene Amalije i Franzovo samoubojstvo. S obzirom na nedostatak tih mehanizama koji pojašnjavaju i potenciraju sukob, a isti glumac onemogućuje izravno sučeljavanje braće, pojedine replike postaju prazne retoričke fraze.

Zanimljivim scenskim postupcima nije zadovoljen jedan od razloga zašto uopće idemo u kazalište – emocija, priča i likovi čije  ćemo postupke pokušati razumjeti. Pročitavši Batušićev predgovor o burnim reakcijama tadašnje njemačke publike, mogu samo ustvrditi kako se naša poslušna i mirna građanska publika pobunila gledanjem u mobitel.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More