Rasprava o Viktoru Ivančiću u pulskoj ćevabdžinici

Nakon tuluma u podrumu knjižare «Monte Librić», probudio sam se oko pet poslijepodne.

Stojka je spavala na drugom krevetu koji je razdvojila od moga čim smo doputovali na Sajam knjiga u Pulu. Ona je, vidio sam kroz san, od jutra najmanje pet puta išla bljuvati u zahod. Sad je iscrpljena spavala kao Snjeguljica u staklenom lijesu.

Bila je potpuno otkrivena. Na sebi je imala samo gaćice, čarape-gležnjače i majicu kratkih rukava. Dobro sam joj promotrio gaćice. Ne mogu baš tvrditi da su bile nešto pretjerano zavodljive. Bile su joj namreškane na dupetu. Očito joj je te gaćice kupila «pet komada za dvadeset kuna» mama na utrinskoj tržnici, zajedno s čarapama-gležnjačama.

Jebi ga, pomislio sam, takve su te ženske s Filozofskog, jebeno neorganizirane. Misle da je vrhunac zavodljivosti to što im jagodice na prstima vonjaju na zgnječene opuške. I većina ih, poput Antuntuna, rastreseno spremaju novčanike u zamrzivač od frižidera, a umjesto nekom normalnom, finijom kremom, lica mažu «Margom» jer na njemu piše da je pun vitamina.

Bez sumnje, i Stojka je jedna od takvih, to mi je bilo skroz jasno nakon onog njezinog emocionalnog pucanja na promociji knjige Romana Simića. Bez pomoći mame sigurno nije znala otvoriti ni konzervu tunjevine, a kamoli sama u butiku izbrati i kupiti kakvo zamamnije erotsko rublje. Takvim sjebanovićkama normalno da poslije ne preostaje ništa drugo nego da postanu hrvatske književnice, književne kritičarke i feministice koje će od muškaraca tražiti da im prave kajganu, pofezne i đuveđ, razmišljao sam, iskradajući se van da udahnem malo svježeg zraka i pojedem nešto masno dok se Stojka ne naspava i dođe malo k sebi.

U ćevabdžinici u blizini hotela ugledao sam kritičara i pjesnika Tomislava Čadeža. Razveselio sam mu se. Znači, i on se dovukao na pulski sajam.

Jeo je ražnjiće sa kajmakom. Sa glave nije skinuo lovačku šilt kapu sa koje su mu preko ušiju, poput konjskih sapi, padali tkaninasti naušnjaci. Izgledao je kao neki Putinov stric u sibirskoj zalogajnici. Stakla na naočalama bila su mu zamagljena od isparavanja iz masne lepinje koju je dobio uz ražnjiće. Sline su mi procurile.

Nakon što smo se pozdravili rekao je da je bio u hamletovskoj dilemi: hoće li napokon kupiti bon za mobitel ili će se pogostiti dobrim, pulskim ražnjićima. Hotel mu je platila redakcija Jutarnjeg, isto ovaj šugavi «Veli Jože».

– Kako ti se čini ovdje u Puli? – pitao sam ga nakon što sam naručio srednje ćevape s puno luka.

– Teški jad. Zajebo sam se što sam dolazio. Nisam znao da dolaze i splitski Utorkaši. Sinoć me Baretić udavio sa svojim kviz-pitanjima i dociranju o životu i djelu kviz legende, Laze Goluže.

-Meni se ne čini ovdje toliko loše.

– Ma, daj – prekinuo me. – Pa tu se ovi uvijek kostoboljni, provincijski intelektualci i pisci po Puli još i dalje, vidio sam, skupljaju u kavani Mozart i tamo na Karahasanovom smart-fonu čitaju i smijulje se nove zapise Robija K. što ih Viktor Ivančić i dalje uporno, neinevntivno ispaljuje na tamo nekom blještećem portalu…

– Što sad sereš protiv Ivančića? – Podignuo sam masnu lepinju sa vrućih, rebrastih ćevapa.

Čadež se svađalački počešao po «Motorhead» brku.

– Ivančić piše solidnu novinsku esejistiku, ali taj je njegov Robi K oduvijek bio teški debilizam. A neki su te infantilne zapise u kojima se olinjali četrdestogodišnjak ufuravao u polupismenog klinca iz trećeg osnovne još htjeli svrstati u književnost. Katastrofa.

– Govoriš ko neki češki puritanac. Šta oćeš, da piše ko Ivana Sajko? Bilo je u tim tekstovima nekog sirovog, surovog humora…

– Aha – posprdno će Čadež. – Misliš ono kad bi opisivao kako stari od Robija K. slini na sise Ene Begović. Fakat sirov humor.

– Dobro, onda bar valjda cijeniš Ivančićev ozbiljni roman «Vita Activa»? Tamo nema baš nikakvih vulgarija…

– Bolje bi mu bilo da ima. Ovako je ispala gora smorana od proze Vojina Jelića. Plačipizdaška proza o postavljanju prislušnih uređaja. Ono u stilu: joj vidi, mene prisluškuju tajne službe, i to me, kao u kakvom petparačkom špijunskom trileru, prisluškuje moj bivši kolega iz srednje škole koji je uvijek bio ljubomoran na moju darovitost, oštroumnost, neposrednost, na moj kritički duh…

– Okej, okej… A kratki roman o odsluženju vojnog roka u vrijeme Tuđmanovog režima, «Planinski zrak»?

– Planinski kurac. U tom se romanu pokazao srodnikom Tomićevog «Ništa nas ne smije iznenaditi». Prđenje i vojničko sranje, skečevi za serijal «Strina Bara i vojak Pepek» – otresao se Čadež.

Prožvakao sam ćevap, pa malo skrenuo temu.

– Direktorica sajma Magdalena Vodopija rekla mi je da ona otkida na Orhana Pamuka, uspjela ga je opet dovesti u Pulu.

Taj Pamuk je turski Jergović. Znači, koliko je Jergović bolji od Perišića, toliko je Pamuk bolji od Franzena. A sve u svemu, ko kad smo morali izabirati hoće li nam predsjednik države biti Bandić ili Josipović. Teška kurčina – odbrusio je Čadež.

– Pored tebe se nikad ne mogu uživjet u književnost, sve mi odmah zgadiš… – Obrisao sam prste o stolnjak. – Doduše, ni ja ne podnosim Pamuka, sinoć sam ga ispljuvo pred Vodopijom. Ali Ivančić…

– Kaj bum ti ja mali, takav ti je život, surov. Bar nisi morao bit u ratu.

Pojeo sam do kraja ćevape, čačkalicom pokupio sav luk, pa se vratio u hotel. Soba nam je đavolski bazdila na nešto između srdela i bljuvotine. Stojka je bila zaključana u veceu. Čuo sam je kako iz sebe izbacuje valjda zadnje preostale kapi žući. Zvučalo je kao da Odisej Kiklopu gnječi muda u preši.

Eto što studenticama donosi nesputanost i feminizam, pomislio sam, samo želučanu bol i bljuvotnu. Trebao bih to zapažanje poslati na mejl onoj Čakardićki koja vodi intelektualističko-feminističku emisiju «Peti dan» i od čijih gostiju cijenim samo sociologa Ninu Raspudića. Taj mladić sa svojom thompsonovskim crtama lica, frizurom i fizionomijom bar u natuhama podsjeća na muškarce kakvi su nekad bili. Filozof Srećko Horvat sa onim svojim neurasteničnim mahanjem asteničnih ručica u usporedbi sa Raspudićem djeluje kao Tajči u spotu «Moj mali je opasan.»

– Tako se nadam da su i Raspudića pozvali bar na jedno od tolikih događanja na ovom Sajmu. Da malo prosvijetli sve vas posrnule…

– Kaj? – Stojka je bolno zapištala kroz zatvorna vrata od vecea.

– Nikaj.

 

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More