15. ZagrebDox: Bijeda modernog rasističkog i klasnog odvajanja

U procijepu (2018), red. Bing Liu, 98 min

Crna ovca (2018), red. Ed Perkins, 27 min

Okrug Hale jutros, večeras (2018), red. RaMell Ross, 76 min

Rasizam na filmu nije neviđena tema i nipošto nije nova, nažalost još je aktualna i možda danas važnija nego ikad. Odrastanje u društvu koje tolerira mržnju i njome bolno odvaja jedne od drugih ne može stvoriti zdrave pojedince, dorasle situacijama s kojima se susreću na svojem životnom putu.

Na 15. ZagrebDoxu pogledali smo odlične prikaze posljedica mržnje i agresivnosti u različitim životnim sredinama, te na koji način zacjeljuju zadobivene rane mladih ljudi. Sva su tri filma bila nominirana za Oscara i u utrci su za ovogodišnji Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji, a u kategoriji Biografski dox prikazuje se i Free Solo, dobitnik ovogodišnjeg Akademijinog kipića za dugometražni dokumentarac.

Život se možda kreće prebrzo.

Skejtanje je za redatelja Bing Liua oduvijek bilo emocionalnije, duhovnije i ženstvenije nego što ga većina doživljava. Jurio je na skejtu dok je snimao svoje prijatelj jer kaže, nije mu se dalo toliko trčati. Njegova kamera sa skejta žustro se kreće prikazujući brzinu života, ali i strpljivo gleda u procijep između protagonista i emocija s kojima se nisu suočili u realnom vremenu, pa ih one sustižu putem. Originalnu glazbu Liu ovdje koristi kako je navikao dok je samostalno učio, snimajući i montirajući skejterske video uratke. Materijale korištene za U procijepu snimao je dvanaest godina, a montirao s Joshuom Altmanom.

Upoznajemo bijelca Zacka i crnca Keirea, Bingove prijatelje s kojima odrasta na ulicama  Rockforda u državi Illinois. Zack upravo postaje otac, pa pratimo razvoj, zatim i prekid veze s njegovom djevojkom Ninom. Samozatajni Kiere osjeća krivnju jer pokojnom ocu za života nije uspio izraziti svoju ljubav i poštovanje, te mu je zahvalan što ga je učio da bude ponosan kao crnac, iako je svjestan da je to puno teža ‘’opcija’’. Azijata Binga puno manje vidimo jer stoji iza kamere. Točka preokreta jest kada redatelj odlučuje sudjelovati u filmu zbog saznanja da je Zack udario Ninu – smatra da se u patrijarhalnom svijetu u kojem živimo, ženama ne vjeruje dovoljno i ne shvaća ih se ozbiljno.

Tako film dobiva i autobiografsku notu, posebno u trenucima kad Bing razgovara s majkom o razlozima zašto je ostala s očuhom, unatoč njegovu zlostavljanju sinova i nje same. Autor od samog početka propituje sramotu i poniženje te je li uopće prikladno današnjem muškarcu pokazati emocionalnost. Ta vrlo izdašna i neophodna tema sve je češći motiv umjetnicima i tragaocima u raznim područjima stvaralaštva. Usprkos intimnom otvaranju protagonista i teškim pitanjima, Liu film spretno približava široj publici zadržavši sve do kraja ležeran, mladenački ton.

Uvođenjem skejtanja u čitavu priču, koje vidi kao snažnu poveznicu sa svojom ženskom stranom, a koju su prema njegovu mišljenju muškarci tijekom odrastanja prisiljeni potisnuti, te osobno zainteresiran za psihoanalizu, u filmu pažljivo navodi sugovornike da progovaraju o međuljudskim odnosima i boli kroz koju su prolazili.

Upravo je tu neusklađenost emotivnosti i muškosti vrlo dobro izbalansirao sa skejterskim stilom života i tako filmu dao zanimljivu dinamiku. U složenosti odnosa sve njih ne zaobilaze životne odgovornosti ni egzistencijalna pitanja američkog grada u krizi nezaposlenosti i porasta kriminala. Posredno vidimo Trumpovu Ameriku u bijedi modernog rasističkog i klasnog odvajanja. Film oslikava društvo u kojem su ljudi postali roboti koji izvršavaju zadatke kako bi zaradili za život, dok su njihova emotivna bliskost i toplina zaglavile negdje u procijepu.

Je li moguće reći da vidiš zlo u nekome, samo dok ga gledaš?

Nakon što se Corneliusova obitelj iz jugoistočne londonske četvrti Peckham, pretežno naseljene Nigerijcima, preselila u Essex, on uviđa da je u manjem mjestu mržnja spram drukčijeg znatno jača. Tu počinje srž Crne ovce. Guardianov dokumentarist Ed Perkins uposlio je naturščike da pretuku novopridošlog crnca Corneliusa Walkera (u tim scenama glumi ga Kai Francis Lewis), uz dramatične zvukove viole, na istoj lokaciji gdje se događaj i dogodio prije petnaestak godina. Prevladavajućih tamnijih tonova, također pripovjedačko ispovjedne forme, i taj nam film pokazuje da su rasizam i nezdravo inzistiranje na muškosti univerzalni problem.

Cornelius se očajnički želi uklopiti u društvo koje je zatekao u novom gradu i pritom mijenja boju svojih očiju lećama i izbjeljuje kožu kremom, ne bi li im postao fizički sličniji. Njegov novi wannabe bijelac look pomalo podsjeća na simpatično (od ljudi) preplašenog vanzemaljca iz holivudskih blockbustera, pa tako i autorovo inzistiranje na vizualnom film zadržava na površini duboke vode rasizma. Film kojim također prevladavaju muški likovi govori o odrastanju i pronalasku identiteta u prilično tvrdoj i konzervativnoj sredini, koja drhti od straha pred različitostima i odbija usvojiti koliko je mržnja opasan otrov.

Perkinsova Crna ovca kratkog metra bio bi znatno uvjerljiviji film da se umjesto vizualne atraktivnosti autor ozbiljnije pozabavio bolnim razlozima zbog kojih je Cornelius htio pripadati baš tom istom bijelom društvu, koje ga je prebilo nasmrt. Ima li sve to možda nekog uporišta u nedovoljno izgrađenom odnosu s ocem o kojem govori ili manjkom ljubavi u njegovom procesu odrastanja? Bez obzira, snaga priče hrabrog i upornog Corneliusa nije ništa manje važna, kao ni bolni ožiljci mržnje kojima je bio izložen, a to je filmu osiguralo važnost i nužnost te nominaciju Akademije.

Što se događa kad se pobere sav pamuk?

Zadnje mjesto presjeka društva odavno oboljela od rasizma pripalo je ništa manje bitnim događajima u Okrugu Hale jutros, večeras kako ih redatelj RaMell Ross prikazuje, nakon što je snimio 1 300 sati materijala u pet godina. Nelinearnom naracijom prizora povezanih u kolaž, katkad gotovo nezgrapno prekinutih, ubrzanih ili preklopljenih, pratimo životne aktivnosti studenta Daniela i košarkaša Quincyja. Jedna od redateljevih ideja kojima je htio približiti publici okrug američkog Crnog pojasa u Alabami, u kojem je i sam živio, upravo i jest prikazati rasizam u slikama. On koristi kameru iz ruke, snima iz različitih rakursa, izmjenjuju se brojni motivi, a pored (za područje američkog Juga) autentičnog bluesa pojavljuju se i eksperimentalni zvukovi.

S pažnjom prikazuje čvrstu klasnu pripadnost Afroamerikanaca rođenih na sjevernoameričkom kontinentu kao i težinu njihovih nastojanja da izađu iz tog začaranog kruga. Upravo je zbog toga film na trenutke toliko tužan jer gledamo očajne pripadnike crne rase kako se osjećaju potlačeno i nesigurno u vlastitoj domovini. Svemu tome Ross je udahnuo i mnogo ljepote, prikazavši crnačku tradiciju i kulturu, prepoznatljiv jezik i način života te simpatičnu dozu neposredna humora stanovnika okruga Hale.

Oni u svom jadu ismijavaju sami sebe kao crnce, ali i vlasti koje ih još uvijek tretiraju kao drukčije, i to ismijavanje je genijalno. Kroz tu odličnu opservaciju vidljivo je da ih Ross snima iz čiste empatije i aktivističke želje da svijetu pošalje poruku što je rasizam donio i kakav je danas, a to ga estetski i moralno postavlja dijagonalno suprotno od sablasnog trenda pornografije siromašnih.

Film je podijeljen u sekvence rečenicama koje opisuju i prate događaje. Ross upravo nelinearnom naracijom želi gledatelje potaknuti na razmišljanje o filmovima kakve su i kako su ih navikli gledati, kao i o načinima na koje razmišljaju. Sam taj autorov avangardni pristup čini se još zanimljivijim kad smo svjesni njegove nominacije za prestižnu filmsku nagradu glavne struje.

No, nedvojbeno je da su Rossove igre svjetlosti u gustom dimu, produženo trčkaranje malenog Kyria, ubacivanje crno-bijelog nijemog Barta Williamsa, kao i svi montažerski trikovi posve smion potez za dugometražni prvijenac. I moguće je, nada se i Ross, da će se tako otvoriti vrata nekonvencionalnim filmskim uradcima, a i omekšati tvrdoća rasizma. Kao kreativni savjetnik na filmu je radio i tajlandski majstor Apichatpong Weerasethakul, čija se prisutnost osim u izraženom empatijskom pristupu i nelinearnosti naracije, očituje u angažiranju gledateljeve mašte i osjećaja poetikom.

Taj zanimljivi eksperiment socijalnog realizma vjerno dočarava kako je rasizam u modernom dobu postao suptilniji, ali mu snaga udarca nipošto nije popustila, nego udara čak i jače, i gađa tamo gdje najviše boli.

Iva Sirotić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...