Rasistički ispad na “Othellu”

splitsko ljetoPijarovac splitskog HNK posebno me pripremao za predstavu Othello. U podrum mi je donio većinu Shakespearovih djela, u skraćenom, lektirnom izdanju.

Pušeći hvarsku marihuanu, nanovo sam na podrumskom madracu čitao „San Ivanjske noći“, „Hamleta“, „Machbeta“, „Richarda trećeg“, „Othela“. Nakon tog maratonskog iščitavanja, odlazio sam u noći nag plivati na plažu „Obojena svjetlost“. Tamo je dio plaže bio uređen poput rimskih termi i to mi  je davalo šekspirijanski ugođaj. Pustio bih se da, poput leša, plutam na tamnoj površini mora ukočenog pogleda uprtog u mjesec i izgovaram po čitave pasuse iz Timona Atenjanina. Sustegnuti Vuković napokon mi je odao priznanje, rekao je da se tako za predstave ne pripremaju ni Nataša Govedić i Bojan Munjin, njegovi omiljeni kazališni kritičari.

Predstava se održavala na splitskom Kašteletu, iznad plaže Obojena svjetlost. Na ulazu na generalnu probu presreo me redakcijski kolega Pavle Svirac. Već sam ga viđao po Splitu, ali uvijek sam se trudio izbjeći ga, od tog tipa ne možeš doživjeti ništa dobro. Sad me preklinjao da ga uvedem na generalnu probu Othella, jako mu je važno da vidi tu predstavu, očajan je i mora je vidjeti.

Izvadio sam iz džepa svoju novu plastificiranu press iskaznicu, podigao sam je na blagajni HNK. Na njoj je pisalo moje puno ime i prezime. Ali kad sam pogledao bolje, spazio sam da umjesto novinar, piše redar! Nisam bio siguran radi li se to o nekom Vukovićevom uvrnutom, „utorkaškom“ splitskom humoru ili je riječ o slučajnoj omaški.

U neku ruku godilo mi je što mi na iskaznici piše redar. Možda mi je Vuković želio poručiti da ga svojom snažnom tjelesnom građom više podsjećam na redara nego na nekog novinarka, možda mi je na taj način htio indirektno pokazati da se divi mojoj tjelesnoj građi na način na kakav se Dinko Bogdanić divi okretnim baletanima.

Svirca sam uveo bez problema. Očito na generalnim probama ne treba pokazivati nikakve iskaznice, karte.

Prostor Kašteleta ostavio me zadivljenim, taj način na koji je koncipirana pozornica, na uskom travnjaku između dvije tribine. Koncentraciju i uživljenost u prostor kvario mi je Svirac. Stalno je drkarao po mom redakcijskom ajfonu. Na tribini nasuprot nas ugledao je neku agilnu komentatoricu sa svog fejsbuka s kojom već mjesecima izmjenjuje skaredne, erotske komentare, Vesnu Matulić. Sad je pred početak predstave ispisivao statuse kako je tajnovito gleda sa suprotne tribine. I onda je škiljio, smijuckao se, ispod oka pogledavajući kad će ta Vesna izvući svoj ajfon i vidjeti te njegove statuse. Zabavljao se kao malo dijete, zavidio sam mu na toj prostodušnosti, naivnosti specifičnoj i za njegove tekstove.

Onda je napokon počela predstava. Kad se Dezdemonin otac počeo žaliti i sipati kletve na kćerku koja se spetljala s Crncem, Svirac je zapao u neku suludu ekstazu, počele su mu se prevrtat zjenice, kršio je prste, mrmljati:

– Crnac ju je uzeo, bestidnica se poželjela crnog kurca…

U totalni afan upao je na Jagove replike o tome kako dođe do toga da se bjelkinja zaljubi u crnca i koliko takva „kužna, lažna ljubav“ uopće može potrajati. Upijao je te Jagove replike kao sasušena pelargonija vodu. A kad je na kraju predstave Jago na kraju nožem probo tamnoputog Othela, Svirac je glasno kriknuo:

– Tako je, da! Nož mu zabodi! Tako treba! I meni treba jedan takav Jago da me osveti!

Tek kasnije sam se sjetio da je Svirac u svojim zadnjim tekstovima na portalu pisao kako ga djevojka Stojka vara s azilantom iz Dugava, crnim đezerom Malambeom. To mi je sve objasnilo zašto je Svirac toliko očajnički želio pogledat Othella. Bila je to njegova priča.

Nakon predstave, Svirac me požurivao da što prije izletimo van. Nije se želio susresti s Vesnom, želio je u njezinoj svijesti ostati tajnovit, uvrnut, čudan, pomalo mračan kao Jago, povjerio mi je kad smo izbili na cestu.

Dok smo se spuštali prema centru Splita, upitao sam ga kako mu se svidjela predstava i da li je uopće ikada čitao Shakespearea.

– Za mene čitavu tu predstavu nosi taj glumac što je glumio Jaga. On me opčinio. On je za mene čitava predstava. Jeben glumac, vidi se da u sebi nosi neku tugu, kalvariju. Samo se tako može dobiti ta sigurnost, karizma, totalno rasturanje zanata koje je pokazao. Želim ga gledati i u drugim predstavama. On je za mene otkriće. Moram saznat kako se zove. Čavajda je kao Otelo bio okej s onim svojim nabildanim torzom i svim ostalim. Doduše, učinilo mi se da je par puta zaboravio tekst i ponekad ga nisam razumio što uopće izgovara. Što se tiče Judite Franković, najintrigantnije mi je bilo gledat je kako se trese od hladnoće jer je pola predstave provela polugola u hladnoj vodi u kojoj ju je Othelo na kraju udavio, kao moj stari mačiće u bačvi. Kako se, jadna, tresla od hladnoće kao smočena čivava dok je izlazila na bis. Valjda su joj masno platili za to. Kao i onoj nevoljnici koju neki lik u novoj Buljanovoj predstavi „Grobnica za Borisa davidovića“ stalno nanovo za pravo torba na stejdžu i time okreće Kiša u njegovoj beogradskoj grobnici jer Kiš se u umjetnosti više nego ičega grozio takvih herc-skandala za masovne medije, primjerenije prozi Miodraga Bulatovića kojeg je Kiš istinski prezirao – u grču će Svirac.

– A, Shakespeare? Jesi li ga ikad čitao, bar za lektiru?

– Jesam. Ima zaplete kao Marija Jurić Zagorka ili Eugen Sue. Ono di rastura su te bujice suludih dijaloga koje umeće u tu bulevarsku fabulu. Do vrhunca je to doveo u Magbetu i Hamletu. Ponekad se osjećam kao Magbet. Najviše volim onu Magbetovu: „Znači ja ne moram mrdnuti prstom da bih postao kralj, sudbina će to sve učiniti umjesto mene“. I ja tako mislim za sebe, često se poistovjećujem s Magbetom – Natmureno je hodao rivom.

Smilio mi se takav. Pozvao sam ga kod sebe u podrum na đojint i hladne trilje posute limunom koje mi je Vuković svako večer ostavljao u malom, podrumskom hladnjaku. Odmah je pristao, rekao je da već skoro dva dana ništa nije okusio, totalno je dekintriran.

Dok smo duvali u podrumu, Svirac je preko SMS-ova slao dojmove o predstavi Čadežu koji je pak bio još malo južnije u Dubrovniku na nekim svojim predstavama. Raspitivao se tko je taj jeben glumac koji je glumio Jaga. U mraku podruma pokazao mi je Čadežov upravo pristigli SMS: „He, he, Ivošević! Moj frend Srbin.“

Na odlasku iz mog podruma, Svirac me zamolio da u svom osvrtu na predstavu posebno pohvalim šminku. Naime, ona Vesna Matulić s fejsbuka bila je šminkerica u toj predstavi. Tad sam shvatio koliko je Svirac, ispod sveg tog svog seljačizma, provincijalizma, zapravo duboko u sebi džentlmen. Koji čak čita Shakespearea i ozbiljno promišlja, diskutira o njemu.

Dok je pogurenih ramena odlazio u splitsku noć, doviknuo sam za njim:

– A Jago? Koji su zapravo njegovi motivi da čini te spletke, zlo?

Svirac je zastao, okrenuo se prema meni.

– On je sitniji demon. Svi veliki pisci imali su likove koji su zapravo utjelovljavali demone. Gogolj, Dostojevski, Mann, Goethe, pa i naš Krleža… Sjeti se Kirijalesa u „Filipu Latinovizcu…

– Može li, mali, tiše, treba mi sna, premoren sam! – prekinuo ga je Davor Vuković nadvijen nad prozorsko okno; na glavi je imao noćnu kapicu nalik slonovskom prezervativu.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More