“Rascjepi stvarnosti” Ivone Šimunović: Slojevi boja u igri destrukcije i stvaranja

"Ono što me gura naprijed je taj nepoznati smjer i postupak koji me uvijek vodi na drugo mjesto. Ta mjesta su za mene šanse, a šansa je sve ono na čemu mogu dalje raditi i nadograđivati se”, rekla nam je Ivona Šimunović.

Novootvorena izložba dubrovačke akademske slikarice Ivone Šimunović predstavlja itekako zanimljiv povratak umjetnice koja se lokalnoj i međunarodnoj publici predstavlja ciklusom radova pod nazivom “Rascjepi stvarnosti” nastalih u razdoblju od 2018. do 2020. godine. Otvorenje koje je privuklo velik broj publike pokazalo je svojevrsnu potrebu za otkrivanjem novih i svježih imena na umjetničkoj sceni što potvrđuje i kvaliteta radova same autorice.

Sveukupno 15 radova, od kojih su neki zavidnih dimenzija od 210 x 200 cm, otkrivaju intimnu stranu umjetnice koja u radovima ogoljuje vlastitu priču kroz slojeve boja koji se neprestano bore za primat. U igri sila destrukcije i stvaranja, Erosa i Tanatosa, umjetnica ponavlja proces nanošenja boja, zatim skidanja, brisanja, negiranja, skrivanja pozadinskih boja, otkrivanja prigušenih nijansi pri čemu se slika neprestano ruši, oživljuje, ubija te ponovno rađa. U tom ogoljivanju i istovremenom zavođenju bojom umjetnica se postavlja kao kanal, tunel koji prihvaća ulogu prijenosa i prevođenja emocija, doživljaja, unutrašnjeg stanja pojedinca koji se odupire stabilnosti, ravnoteži predstavljajući ih kao prividne i lažne.

“Uvijek prvo postoji misao o boji. Zatim kreće izazivanje i provociranje kompozicije, izvlačeći se iz svog uobičajnog kaosa svakodnevnice. To je vrijeme kada zakoračim u drugi prostor, drugu stvarnost. I to je vrijeme kada slike počinju diktirati moj život – na jedan neočekivani način ga i oduzimati”, opisala nam je slikarica kreativni proces iza novih radova izloženih u Dubrovniku.

“Rascjepi stvarnosti je osobna priča o pojednicu, priča građena na psihološkoj podlozi. Kada razmišljam o svom slikarstvu i kada pokušavam shvatiti kako započinjem sliku, svoje sjećanje vraćam na taj dan, na situaciju i na emociju. Vraćam sjećanje na ljude koje sam taj dan srela i na boju mora koja je taj dan bila. Međutim, kada bih unaprijed znala što želim od slike, to za mene ne bi imalo puno smisla. To bi mi izgledalo kao neka vježba, neki ponavljajući i uzastopni proces. Ono što me gura naprijed je taj nepoznati smjer i postupak koji me uvijek vodi na drugo mjesto. Ta mjesta su za mene šanse, a šansa je sve ono na čemu mogu dalje raditi i nadograđivati se”, rekla nam je Ivona Šimunović.

Foto: Miho Skvrce

“Radim istodobno na više slika. Zna se dogoditi da se i nakon godinu dana vratim jednoj slici vidjevši da tu još ima prostora za djelovanje. I upravo je to što me najviše zanima kod slikarstva – specifični proces građenja i rušenja slike. Prvenstveno tu mislim na rad, na rješavanje problema na plohi i možda me upravo zato ti veliki formati izazivaju na više načina. Daju mi više slobode u procesu, a još izazovnije je pokušati ili uspjeti dominirati na toj veličini. Za mene to je težak i teži put i naravno da se često izgubim u tom procesu, ali to mi omogućuje jednu drukčiju percepciju sebe u tim prostorima u kojima ne postoje neke linearne priče. One se preklaplaju u formama i slojevima boje, svaka traži svoje mjesto i kao takve tvore rascjepe koji za mene znače slobodu koja evocira promjenjivost i nepostojanost svega što nas okružuje”, zaključuje slikarica.

Foto: Miho Skvrce

U katalogu izložbe kustosica Jelena Tamindžija napominje kako u prividnom kaosu radova gdje se oblici otvaraju i rastvaraju, a akrilne boje ne odolijevaju gravitacijskoj sili te klize poput paranja oblaka, umjetnica rastvara stvarnost u kojoj živimo te vlastiti iskonstruirani svijet koji prihvaćamo kao stvarnost. Dok neprestano stvaranim naslagama pojedinac pokušava sakriti vlastitu ranjivost, bolno iskustvo i sumnju u sebe koja se u društvu pokazuje kao znak slabosti, istovremeno se u njemu javlja rascjep između kaosa misli i uobličenog govora koji ih autocenzurira. Strah od rascjepa stvarnosti i promatranja vanjskog prostora kroz otvor alegorijske Platonove špilje pojedinca paralizira od prihvaćanja polivalentnosti čovjekove prirode i vlastitih rascjepa. Zatomljivanje misli, govora i osjećaja rezultira ponovnim stvaranjem nekontroliranog kaosa i težnjom za povezivanjem fragmenata.

Š̌imunović svjesno prihvaća ovaj prividni kaos kao inherentan čovjekovoj prirodi i kao pokretač za struju misli koja će utjeloviti ovaj misaoni proces velikim platnima. Radovi koji prkose prihvaćanju jedne odrednice postavljaju se na otvor špilje pokazujući na više svjetova i njihovih čitanja. Ulogu prijevoda preuzimaju apstraktni oblici koji kao Roschachova mrlja upravo propituju status quo stvarnosti, parajući je buntovno i nepredvidljivo poput naleta bure, stvarajući rascjepe unutar kojih pronalazimo sebe, nikad do kraja definirane i nikad do kraja shvaćene. Prostor rascjepa predstavlja se kao prostor slobode unutar naizgled definirane stvarnosti gdje pojedini izvučeni fragmenti iznose priču, dublju od naizgled kompaktne cjeline čovjekove psihe. Cjeline koja svoju fragilnost pronalazi upravo u našim vlastitim rascjepima.

Izložba Ivone Šimunović “Rascjepi stvarnosti” otvorena je 13. kolovoza te će ostati otvorena do 30. rujna u Galeriji Dulčić Masle Pulitika u Dubrovniku.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More