Prašnjavi sentiment u kojem ljudi barem na kratki kazališni trenutak postaju bolji

Pripovijedanje tvrdoglavo jednostavnim leksikom u središtu je poetike gruzijskoga svestranog umjetnika Reze Gabriadzea, koji se proslavio početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća ponajprije filmskim, a zatim i lutkarskim radom. U novom tisućljeću postaje zvijezda u SAD-u pa mu se štoviše Mihail Barišnjikov samoinicijativno ponudio za igranje glavne uloge u Zabranjenom Božiću ili Liječniku i pacijentu (2004), komadu o čovjeku koji je umislio da je automobil.

Lajtmotiv njegovih lutkarskih predstava staromodni je i nostalgični svijet djetinjstva u gruzijskome Kutaisiju na rubu bivšega SSSR-a. Takav je svijet hrvatska publika zadnji put mogla vidjeti u Bitci za Staljingrad na 2. Festivalu svjetskoga kazališta (2004) te ujedno otvorenju scene Travno, organizacijskoga središta PIF-a. Riječ je o predstavi iznimno humane poruke, o ratu koji podjednako otima onima koji ga vode i onima koji su njegove žrtve. Sveprisutnost životinjskoga u povijesti čovječanstva Gabriadze naglašuje neobičnom metaforom i stravičnom istinom o stradanju desetaka tisuća konja u staljingradskoj bitci. Sjetno upozorava na važnost pacifizma.

U Ramoni se autor odmiče od antiratnoga propovijedanja oblikujući tragičnu ljubavnu bajku između ranžirne lokomotive Ramone i junaka SSSR-a Ermona. Prvih desetak minuta u tami isključivo slušamo zvukove željeznice, gledamo malena svjetla vagonskih prozora i čini se kao da smo usred radiodrame o putovanju. Zatim slijedi tragična ljubavna priča. Ramona služi za rastavljanje i sastavljanje odlazećih vlakova odvajanjem, spajanjem i premještanjem u Rioniju te se ne smije micati s postaje, njezina supruga Ermona pak ponosno šalju uzduž i poprijeko transkavkaske pruge.

Sukob između ljubavi i slobode, čekanja i žaljenja javlja se odlaskom Ermona na obnovu pruge u Sibir. Ramonino iščekivanje dobiva smisao dolaskom sumnjivog cirkusa kojem nesebično pomaže pomičući granice vlastite zadane pozicije. Cijeli svijet funkcionira po pravilima i u parovima, podsjeća nas čitavo vrijeme najveća lutka službenika na željeznici. Središnji dio predstave u kojem Ramona istodobno pomaže cirkuskoj družini i iščekuje Ermona prepun je humora, jednostavnih dijaloga i pokušaja života i ljubavi u svijetu sitnih prevaranata s izvedbenim usponima i padovima. Poetsko realistični kraj neizbježno je tragičan, naglašuju se motivi ljubavi i smrti, ali i metalurgije konačnim stapanjem ljubavnika i prikazivanjem filmskih sekvenci.

Pojedini se dijelovi u predstavi ponavljaju, a pojedini su cirkuski trikovi višak. Dramaturgija je rasuta, jednostavna i sjetna. Glumački su glasovi snimljeni te se stoga čini da animatorski potencijal (Tamar Amirajibi, Niko Gelovani, Irakli Šarašidze, Badri Gvazava, Anna Nijaradze, Nino Sajaia) nije u potpunosti iskorišten. Folklorno oblikovanje lutaka, panoramska platna u pozadini i općenita neiskorištenost scenskoga prostora i prezentacijskih tehnika čine predstavu sentimentalno zarobljenom u nekim prošlim vremenima. No, u tom prašnjavome sentimentu svinja filozofira, čovjeku na trapezu svojevoljno odšetaju noge, zaljubljuju se lokomotive, a ljudi barem na kratki kazališni trenutak postaju bolji.

Anđela Vidović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More