Rammstein: Na rubu satire i fetišizacije fašizma

Prvi album njemačkih arena metal zvijezda Rammstein nakon skoro deset godina diskografske pauze dolazi s varljivo jednostavnom naslovnicom – šibica na neutralnoj, bijeloj pozadini. Prigodna je to slika za bend koji već četvrt stoljeća doslovno žari i pali pozornicama diljem svijeta i čiji je slogan ”other bands plays, Rammstein burns”. Naravno, šibica nije samo reklama za njihove pirotehnikom obilježene žive nastupe, nego i za neprekidan niz kontroverzi koje izazivaju preko desetljeća. Baš kao i njihov prekooceanski shock rock pandan Marilyn Manson, s kojim dijele i neugodnu povijest optužbi za neizravno poticanje masakra u Columbineu, Rammstein su s vremenom odlučili objeručke prihvatiti ulogu antagonista i pretvoriti je u karijernu prednost.

Novi album najavio je devetominutni spot za ”Deutschland”, a kadrovi članova benda u židovskim zatvorskim uniformama za vrijeme Holokausta podigli su prašinu i prije izlaska, uz nezaobilazne poruke o nepoštivanju žrtava. Sam spot pak, uz standardno prenatrpani, kičasti simbolizam, tematizira kondenziranu verziju njemačke povijesti. Njemačku, nimalo slučajno, utjelovljuje crna glumica. Naravno, bend nije blesav pa je znao da će spot pun križara, nacista, židova, svećenstva, članova Baader-Meinhofa i standardnih opačina poput kanibalizma i orgijanja izazvati polemike. Međutim, sama pjesma puno je suptilnija, barem za standarde tog benda, te istodobno tematizira i njihovu dugovječnu karijeru, ali i dvojaki ili možda bolje rečeno ambivalentni odnos prema njemačkoj povijesti, s refrenom koji je opisuje kao zemlju koju je teško voljeti.

Slično kao i njihovi očiti prethodnici Laibach, čiji su stil pompoznog, pseudovagnerijanskog i samim tim autoritarno zvučećeg industrial metala usavršili i prilagodili masovnoj konzumaciji, Rammstein neprekidno plešu na granici satire i fetišizacije fašizma. Uniforme i još iznimno učinkovit bas vokalist Till Lindemann očigledno su i više nego dovoljni za takav dojam bez obzira na to što sam bend tvrdi upravo suprotno. To je, između ostalog, ovjekovječeno u ”Links 2 3 4” s “Mutter” na kojoj poprilično izravno izjavljuju kojoj strani političkog spektra pripadaju.

Ostaje pitanje je li bend koji je popularnost stekao krajem devedesetih spreman za vrhunac postinternetskog doba cijepljenog od ironije i sarkazma u kojem se sve vrlo lako tumači doslovno i prema potrebi željenog narativa. S obzirom na to da su Rammstein svojim pjesmama i spotovima utjelovljavali pojmove poput ”trol” ili ”edgelord” prije negoli su oni uopće imali široko prihvaćeno značenje, rekao bih da su njihove nimalo suptilne provokacije zapravo idealne za današnjicu punu gnjevnih ratnika tipkovnice na društvenim mrežama.

Novi album, sasvim očekivano, sadrži niz osjetljivih tema poput vizije teokratske države (”Zeig Dich”) ili pedofilije (”Hallomann”), ali i neočekivano sentimentalni singl ”Radio”, koji govori o odrastanju u Istočnoj Njemačkoj. Pritom radio predstavlja vezu s vanjskim svijetom, a sintesajzerski naklon Kraftwerku samo dodatno pojačava dojam nostalgije. No najbolji trenutak albuma rezerviran je za jednu od najmračnijih, ali narativno najspretnijih pjesama u bendovom katalogu.

”Puppe” je balada iz perspektive djeteta zatvorenog u sobi dok mu starija sestra radi kao prostitutka. Lindemannova vokalna izvedba je šansonijerski prigušena sve do refrena u kojem eksplodira s razvojem narativa. Takva pjesma potvrđuje da su bendove provokativne tendencije najuspješnije kad su uklopljene u čvrstu narativnu strukturu, a ne tek skup jeftinih camp provokacija kojima podjednako često znaju podleći. Osim toga, njihova dugogodišnja opsjednutost seksualnošću i seksualnim devijacijama sa svakim novim albumom djeluje sve otrcanije, pogotovo od kraja nultih naovamo. Usmjereni mahom (premda ne uvijek) na negativne aspekte seksualnosti poput jednostrane dominacije i poniženja, Lindemannovi se tekstovi doimaju začudno anakrono u dobu punom sekspozitivnih eseja i ”Ask a Porn Star” videa.

Glazbeno gledano, novi album pokazuje i kako je bend u pravu kad radi diskografske pauze od po pet ili deset godina između izdanja. Njihov zvuk je toliko stilski specifičan i definiran da su varijacije vjerojatno i nemoguće bez značajnog mijenjanja postojeće formule, pa je tako iznimno lukavo da svoj teutonski zvuk ne serviraju prečesto. Album pokazuje i tendencije ne samo autoreferencijalnosti oduvijek u službi bendovog općenitog narativa, nego i vrlo suženog spektra utjecaja. Tako je ”Sex” valjda četvrta ili peta njihova stvar koja se poziva na nemehanički blues riff iz ”Personal Jesus” Depeche Modea.

S istim članovima od samog početka, koje je sad već duboko u pedesetima, Rammstein su vjerojatno i nesposobni za neki veći umjetnički rizik. S druge strane, činjenice poput one da su jedini bend s platinastom nakladom u SAD-u čiji je album otpjevan isključivo na njemačkom jeziku pokazuje koliko je njihova ograničena formula zapravo bila potentna. Ipak, ”Sehnsucht” iz 1997. sa svojim otvorenim pozivanjem na tada popularne eurodance klišeje i dalje ostaje njihovo najzabavnije, najrazigranije izdanje, nošeno dozom glazbenog humora i apsurda, koju kasnija, dramatičnija izdanja jednostavno nisu imala.

Bez obzira na sve, njihova namjerno teatralna i često prvoloptaška poetika, koliko god naizgled bila prizemno provokativna, i dalje jako dobro pali, pogotovo kad je sparena s kostimima inspiriranim BDSM-om i blagom političkom provokacijom. Vidjelo se to i na primjeru predstavnika Islanda, benda Hatari na ovogodišnjem izboru za pjesmu Eurovizije. Što god rekli, ljudi jednostavno vole biti isprovocirani, pa je stoga možda i najbolje kad je ta namjera iskazano izravno i čisto kao što to čine Rammstein.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...