“Paranoja je stanje uma u kojemu stvari vidiš realno!”

Radost!
Goran i Branko Bogunović, autorski dvojac zagrebačke grupe Radost! govore o albumu “Radost! jede svoju djecu”, domaćoj rock sceni i spoznajnoj snazi paranoje.

Zagrebačka grupa Radost! primjer je skupine koja neke glazbene novinare ostavlja u nevjerici, dok ostale potpuno oduševljava strukturom i autentičnošću izraza. Ovaj nezavisni bend iza sebe ima tri objavljena albuma, tisuće prijeđenih kilometara na gostovanjima u regiji i status koncertne atrakcije na underground sceni. Posljednjim albumom “Radost! jede svoju djecu!” (skinite ga besplatno!) sviraju i pjevaju o svojem viđenju egzistencije i stvarnosti.

Unatoč godinama i iskustvu, Radost! je postala dijelom aktivne i plodonosne hrvatske nezavisne scene okupljene na sve popularnijim kompilacijama “Bistro na rubu šume”.
Glavnu osovinu benda predstavljaju braća Bogunović, Branko (vokal, gitara) i Goran (gitara, vokal) pored njih tu su i Dimitrij Petrović (bubanj) i Dino Kraljeta (bas).

Radost! možete vidjeti i čuti 5. travnja u Klubu, zajedno s Mikijem Solusom, na još jednoj u nizu svirki kojom se promoviraju izvođači s kompilacije “Bistro na rubu šume”.

Radost!

Po objavi albuma “Radost! jede svoju djecu” dogodilo se da ste od strane glazbenih novinara i kritičara dobili posve oprečne kritike – od proglašavanja albuma originalnim i unikatnim, do ocjene kako su vam pjesme banalne i iritantne. Što se događa s domaćom glazbenom kritikom i tko je u pravu?

Branko: Industrija crkava ili je crkla i većina ljudi koji pišu o muzici čine to besplatno. U tom smislu, duboko sam zahvalan svakome tko je naš album recenzirao, bez obzira na to kakva je kritika. To već znači da je poslušao cijeli album, što je danas već dovoljno velika stvar.

Goran: Kada netko ne shvati vic, smije se sa ostalima i pravi da ga zapravo kuži. Međutim, kad prosječan Hrvat dođe u doticaj s recimo performansom Toma Gotovca, autora jednostavno proglasi budalom. Tu je ona definicija moderne umjetnosti – to je nešto što sam i ja mogao. Samo što nisam. Mislim da nestaje respekt prema umjetnicima što je s jedne strane loše, a s druge i nije.

Branko: Kod nas postoji takozvana urbana scena koja je sebe proglasila vrednijom od takozvane ruralne scene. Moramo biti svjesni da bez seljaka i ruralnosti ne bismo mogli jesti rajčicu, krumpir i salatu. S druge strane, baš je urbana scena jako provincijalna jer misli da je uspješna kada sa zakašnjenjem korektno iskopira ono što naprave Englezi i Amerikanci. Kraut rock, jedan od najprogresivnijih pokreta u povijesti rock glazbe, praktično je ponovno izumio njemačku kulturu odmičući se od harmonijskih i ritmičkih osnova bluesa i rocka. Jarboli, jedan od najboljih beogradskih bendova u posljednjih dvadeset godina, kažu za sebe da su istočnoeuropski rokenrol. Ne treba bježati od sebe.

Hoćete reći da je za neko stvaranje produktivnije proučavati povijest nego pratiti što se danas događa?

Branko: Mislim da je velika zabluda misliti da su danas ljudi gluplji nego nekad, kao što je velika zabluda misliti i da su pametniji. Očekivani postotak šuta u nalaženju nečeg zanimljivog svakako je viši kad kopaš po prošlosti jer je ona filtrirana testom vremena, a i tadašnje industrije. Danas je sve rasuto među milijunima autora na bandcampu i soundcloudu pa je taj proces potrage prilično otežan. Slušatelj/ica novog doba treba biti jedna izuzetna renesansna persona. Da nam je što više takvih!

Kako se Radost! uklapa u tu piramidu vrijednosti koja vlada na hrvatskoj i regionalnoj glazbenoj sceni?

Branko: Naša muzika nije previše user friendly, ali mislim da nije ni strašno opskurna. Pokušavamo pomalo probijati vlastite i slušateljske granice jer nam se to radi i tako nam paše, a i stari smo pa više ne očekujemo neku veliku popularnost ili zaradu.

Goran: Vrlo mi se često čini da su te naše pjesme zapravo pop. Mnoge su stvari već istražene, mnogi eksperimenti već su postali opće mjesto. Čini mi se da to što iz nas izlazi ima premalo zapleta, a onda shvatim da je izgleda i to previše. Nešto tu ne valja, vjerojatno sa mnom.

Mnoge ste recenzente zbunili stihom “Netko mi se posrao u gaće” iz pjesme “Čekajući Božu”. Raspletite enigmu!

Goran: Kad sam napisao tekst “Čekajući Božu” vidio sam problem s aluzijom na Becketta i “Čekajući Godota” jer mi se činila previše očitom, ali tekst je ipak prošao radosni konzilij. Ispalo je na kraju da je rijetko tko povezao Božu i Godota. Taj stih s posranim gaćama oslikava heideggerovski osjećaj bačenosti u svijet. To je promatranje života s onu stranu krivnje i zasluge.

Branko: U tom “Netko mi se posrao u gaće” vidim sklonost današnjeg društva bježanju od odgovornosti. Ne znam zašto se tjelesne izlučevine smatraju vulgarnima. Mislim da takva ograničenja u jeziku nemaju smisla.

Kako pišete pjesme? Kako funkcionira sinergija između braće Bogunović?

Goran: Pjesme obično počnu rifovima koje sami ispadnu iz gitare, a ostalo se stvara prilično kolektivno. Hrvatski je nezgodan jezik za pisanje rocka. Na ovom albumu naglašavanje riječi često je u skladu s jezikom, a u neskladu s rockom pa vokal naizmjence bježi iz gruva i vraća se. Tu sam za vrijeme snimanja dosta maltretirao Branka. Što ćete…

Branko: Na počecima smo kretali od tekstova prema muzici i donosili gotovo završene pjesme na probe. Sada pjesme stvaramo zajedno, organski. Probe su sada puno ljepše, više se igramo i pjesme se stvaraju same od sebe.

Goran: Moram dodati da smo zadovoljni produkcijom Hrvoja Nikšića koja nije poslužila da zasladi muziku nego donosi sve te zvukove kako su i odsvirani i zapravo vrlo precizno prenosi informaciju. Mislim da je pretjerano produciranje svega velik svjetski problem, od fotošopiranih slika nadalje.

Na koncertima grupe Radost! posebno mjesto zauzima pjesma “Ne lažem li kada kažem kako nije istina ono što možda nisam ni rekao“, ili skraćeno “Paranoje” koju uvijek ostavljate za kraj, na radost i ushićenje publike. Odakle vam viđenje paranoje kao stanja uma koje stvari vidi u pravim obličjima?

Goran: To je rekao još Nietzsche, a priče o zavjerama koje slušamo i gledamo po medijima po meni samo skreću pogled s onoga zbog čega stvarno trebamo biti paranoični. O veseloj paranoji dosta je pisao Zoran Roško. Paranoji se ponekad treba prepustiti, a to što smo paranoični ne znači da nas netko ne prati.

Branko: …ali je to u biti nastalo u autu tijekom povratka s jedne vikend zabave u Beogradu i kasnije urodilo raspravom tko je to u stvari prvi rekao, a što se Goranu i meni vrlo često događa.

Može se reći da oskudijevate intimističkim i osobnim pjesmama. Što je tome razlog?

Goran: Prvi album imao je neke takve pjesme koje su se čak i rimovale, s drugim je krenulo to igranje, najviše vidljivo u Brankovoj pjesmi “Raslinje” u kojoj on govori o svojoj ljubavi prema stablima i prirodi. Na trećem albumu tekstovi najčešće smisao nalaze u nekakvoj svađi s muzikom.

U druženju s vama primijetila sam da iznimno cijenite Ivana Tobića, beogradskog alternativnog glazbenika i performera koji u regiji u nekim supkulturnim krugovima posjeduje kultni status. Što vas veže s Tobićem?

Branko: Pa on je svojevrstan kum benda. Sjedili smo 2006. na Gortanovoj plaži u Puli i svirali. Tu nam je Tobić rekao da bismo trebali napraviti bend. I tako smo napravili bend.

Goran: On je jedan od najboljih performera i frontmana koje sam ikada vidio. Objavio je nekoliko knjiga, a trenutno je aktivan u umjetničkoj trupi Debeli biciklisti. Njegov me put podsjeća na Hesseovog Siddhartu, nakon svih užitaka u drogi, alkoholu i ženama, vjerojatno će se sad povući u osamu i razgovarati sa pticama. On je jedan sveti čovjek!

Prije nekoliko godina uspostavili ste jake veze sa srpskom alternativnom scenom, s nekoliko pjesama bili ste prisutni i na zapaženoj nezavisnoj kompilaciji “Što treba maloj deci”, a sada ste dio uspješne kompilacije “Bistro na rubu šume“. Čini se da je umrežavanje i nastupanje zajedno ostao kao gotovo jedini način da bendovi nametnu široj publici.

Branko: Razvili smo odnose s ekipom sa srpske nezavisne scene najviše zato što tada u Zagrebu takve scene nije bilo. Pri tom najviše mislimo na Ilegalne poslastičare, ekipu okupljenu oko kompilacije “Šta treba maloj deci“, a tu su uz Tobića bili bendovi kao što su Krš i Činč, zbor Horkestar i grupa Škart s kojom rado surađujemo. Danas je situacija gotovo obrnuta. Bendovi i autori oko Bistroa su konačno stvorili prepoznatljivu jezgru. Svemu je kumovala situacija na diskografskoj sceni, ljudi su shvatili da je najpametnije samoorganizirati se.

Goran: Cijelu priču oko kompilacija Bistroa na rubu šume organizacijski je iznijela Zvonka Obajdin iz benda Svemir. Naš delegat za tu priču bio je bubnjar Mišo. Nina Romić napravila je lijepu stvar jer je svojim imenom povukla i ostale. Mišo svira bas u regionalno zapaženom bendu Vlasta Popić, čija je frakcija Seine također na kompilaciji. U studiju Radost! koji pokreću Dino i Mišo snimljen je novi EP Seine, a ovih dana sprema se početak snimanja novog albuma Svemira. Ja sviram i s grupom U pol’ 9 kod Sabe koja je također na kompilaciji. Ne smijem je hvaliti jer sviram u njoj, ali doista je vrlo osvježavajuća. Od ostalih, posebno nas je fascinirao Miki Solus, dečko sposoban za fenomenalnu verbalnu logoreju. Mislim da bi se mogao zanimljivo razvijati u budućnosti.

Antonela Marušić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More