Kazalište kao mjesto otpora političkoj stvarnosti – tom bi se mišlju mogla sažeti jednosatna premijera predstave #radninaslov antigona u preradbi argentinskih dramaturga Jazmíne Sequiere (1981.) i Luciana Delprata (1978.) i režiji Argentinke sa zagrebačkom adresom Renate Caroline Gatice (1978.) u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Osuvremenjeni klasik granice političke moći smješta u granice medijske manipulacije te se obraća ponajprije generaciji Y (rođenoj između 1982. i 2004.), potrošačima koji će promijeniti sve, sudeći prema članku Jamieja Gailewicza i Jona Nearyja objavljenome na blogu tvrtke za marketinško savjetovanje Bailey.
Anđela Ramljak kao Antigona razumije mehanizme medijske manipulacije i pribjegava radikalnim te beskompromisnim rješenjima u maniri antijunaka poput Juliana Assangea ili Edwarda Snowdena. Suprotstavljajući se Kreontu (Sreten Mokrović) njezina borba za pravednost postaje javna stvar koju će podržati ipsilonovci na društvenim mrežama naglašavajući dramski sukob u bitci između dostupnosti znanja i informacija. Konkretizirajući pojam javnoga dobra u javne resurse, točnije naftu, dramaturzi su pokazali iznimnu vještinu obraćanja ipsilonovskoj publici mičući središte s izlizane teme tranzicije u borbu sasvim suprotnih pogleda na svijet prožetih ironijom i humorističnim dosjetkama.
Zvjezdice, lajkovi i komentari na društvenim mrežama dali su pojedincu moć da jednim klikom izražava sud – podržavanja ili nepodržavanja. Nijedan užitak ili događaj ne prolazi bez dijeljenja. Svijet smo, parafrazirajući Izmenu (Petar Levantić), pretvorili u pauze između pornografije i mačketina na Fejsu. No, kazališni svijet argentinskoga tima ne nudi isprazne ili pretenciozne floskule o mijenjaju ili rezignaciji. Nudi samo naoko potrošeni kazališni svijet u kojem je masakrirano pile tijelo, a lutka satirična projekcija političara.
Nemal se broj redatelja dosada okliznuo na skliskome terenu pomodnoga prikazivanja dehumanizirane i pesimistične stvarnosti time lagano stvarajući jaz između kazališta i publike. #radninaslov antigona zasigurno nije jedna od budućih hitova i antologijskih predstava, no imaginacija, originalnost i lepršavost u tragičnosti izvornika i preradbe daju nadu da će se mlađa publika početi vraćati u kazalište.
Anđela Vidović