Bilo je pomalo neobično vidjeti goleme šamane apokalipse, čovjekolike sove, vukove i druge dobroćudne dvonožne hibride koji su nam poznati sa zagrebačkih gradskih fasada , iscrtane na zidu galerije Bačva u Džamiji.
Prvakinja zagrebačkog street arta, poznata pod imenom OKO, u Džamiji je na Salonu mladih izložila svoje Šamane (“The keepers of the Gaia”) – između ostaloga, i kao podsjetnik na ono što smo skloni smetnuti s uma: da smo maleni ispod zvijezda, sićušni pred Prirodom, Zemljom i Svemirom. Radom je osvojila prvu nagradu Salona. Dijeli je s Igorom Rufom, a oboje će u Leipzigu provesti mjesec dana na umjetničkoj stipendiji, u programu One-sided story.
Ta je nagrada povod ovome razgovoru s umjetnicom koja od 2005. godine transformira Zagreb u dinamičnu, uzbudljivu, intimnu galeriju na otvorenom.
Odakle ta poveznica između carollovske gospode i gavrana Edgara Allana Poea u tvojim likovima? Kako je nastao tipičan OKO lik u viktorijanskoj opravi i sa životinjskom glavom?
Hranim se gomilom informacija s interneta i obično, zapravo, gledam dokumentarce svih vrsta bez nekog zadanog kriterija. Što više buke si stvorim u glavi, to mi je lakše izabrati šta mi paše od svega toga. Što se tiče tipičnog lika, oduvijek sam voljela ta neka stara, bajkovita vremena – u isto vrijeme su mi i zastrašujuća i predivna. Ima mi, na primjer, nešto dostojanstveno u starim misliocima (Rousseau recimo), i ponekad se do te mjere prepoznam u nekim njihovim tekstovima da imam osjećaj da čitam pisma prijatelja, vjerojatno otud polako i dolazi to da dosta inspiracije vučem iz tog vremena.
Po kojem principu biraš fasade na koje ćeš „zakeljiti“ svoje čovjekolike životinje? Jesu li to najprometnija mjesta koja ti garantiraju publiku ili ti je „uljepšavanje“ glavni kriterij?
Fasade, pa uglavnom je uvijek centar, jer se tu najčešće krećem. Iako to nije kriterij. Ovo s uljepšavanjem mi nekako loše zvuči, ovo s najprometnijim mjetima još i više. Jer koliko god ne izgledalo tako, ipak je to u prvom redu nešto što radim zbog sebe, a tek onda zbog drugih. Ponekad mi je teško pričati s ljudima, i ponekad je teško reći sve ono što obično bude konverzacija u pet ujutro i dogodi se potpuno spontano… Pa onda zalijepim tu svoju “konverzaciju” negdje sebi blizu. Pa se ne osjećam toliko luda.
Smeta li te kad vidiš da je neki tvoj rad na ulici pofarban, iskidan ili da je netko preko njega, kao u Branimirovoj, tagirao svoje ime?
Prije me je smetalo kad bi mi netko uništio rad, al mislim da sam to nadrasla… Svjesna sma da je rad na ulici otvoren svačijem mišljenju i da mu je sudbina dosta neizvjesna, ali naučila sam ih „pustiti“ istog trenutka kad nastanu pa me manje i smeta kad ih netko odluči “popraviti”. Postoje li neka nepisana pravila između uličnih umjetnika oko toga što se smije, a što ne smije – hm, pa ponekad mi se čini da postoje. Ali zapravo… mislim da treba odati poštovanje tuđem trudu, pa ako ništa drugo barem ne uništavati tuđe radove, jer je i njih netko trebao izvesti.
Jednom za svagda, molim te razriješi nam misterij: kada ulično ‘šaranje’ prestaje biti vandalizam i postaje umjetnost?
Prije sam imala oštar stav o šaranju po fasadama i nisu mi se sviđale sve stvari koje vidim oko sebe, ali sam nakon nekog vremena shvatila da mi je sve to ustvari predivno -ne toliko iz estetskih razloga koliko mi je ta sloboda predivna. Malo mi je žalostan tipični scenarij, onaj da se rodiš, da si pojedinac s nekim svojim životom i onda zapravo imaš strogo regulirano sve oko sebe. Mislim da grad koji nema grafita, i koji nema šarotina po sebi, nije živi grad.
Prilikom postavljanja radova na zidove mora da te ‘pere’ neka vrsta adrenalina. Koje je ‘najopasnije’ iskustvo koje si imala prilikom uličnog ‘objavljivanja’ radova?
Svašta se može dogoditi, naravno, od policije, ljudi do pijanaca… ali Zagreb je sve u svemu dosta siguran grad, a i ako si odrastao u doticaju s ulicom, nekako si već naučio nositi se sa situacijama i ljudima na njoj, pa je lakše.
Air Maniax is the best venue to celebrate kids birthday party in Dubai. It’s pressed with snapshots of happiness enthusiastically encouraged by your marvelous Party have.
Svojedobno si na Facebooku oglasila da prodaješ svoje radove. Kako je do toga došlo? Zaradiš li svojom umjetnosti barem prosječnu hrvatsku plaću, da li se od toga živjeti?
Prodajem svoje radove jer je to ono što želim raditi u životu. Dugo mi je trebalo da se smjestim negdje, da otkrijem šta je to moje zanimanje, svatko ima neko svoje zanimanje i neko svoje radno vrijeme (to nešto što te definira na neki način), i nakon nekog vremena sam shvatila da ionako već radim ono što volim, da u biti mogu od toga preživjeti i da bi čistom logikom to onda navodno trebalo biti moje zanimanje. Iako mi je bilo teško shvatiti na početku da je to zapravo moguće, da radiš ono što voliš i da od toga živiš. Ali je… Žao mi je što više ljudi to ne uspijeva, djeluje teško na početku, zahtijeva određene žrtve i dosta tvrdoglavu i nepopustljivu narav, ali to je to… Na kraju niti nemaš izbora, moraš raditi ono za sto si rođen, valjda.
Katarina Hrgović