Rade Jarak: Žalim sve potrošene godine, bile su čisti fejk

Rade JarakNova knjiga Rade Jarka, Kaja, označava potpuni iskorak iz njegova dosadašnjeg književnog opusa. Jasno je to već na prvi pogled: nekonvencionalnog formata i oblikovanja, prožeta umjetničkim crno-bijelim fotografijama Mia Vesovića, Kaja registrira aristotelijanske faze razvoja jedne velike ljubavi; od početka preko zapleta do tragičnog kraja, od zanesenosti preko povrede koju protagonist više-manje bezuspješno liječi ispadima samosažaljenja, bijesa i tuge.

Kaja otvara izravnu i intenzivnu komunikaciju između teme, protagonista i čitatelja: junak koji progovara o ženi koju voli i koju potom gubi, u ich-formi obraća se čitatelju, efikasno pojačavajući dojam da su i on i Kaja i njihova veza copy-paste proživljene stvarnosti.

Vizualno moćna, izuzetno hrabra i literarno inventivna, knjiga propituje mogućnost ljubavi u surovom, otuđenom svijetu. Ona je i povod razgovoru s Radom Jarkom, nagrađivanim piscem, urednikom, i beskompromisnim kritičarom književne scene.

Tko je Kaja, žena goleme karizme, kojoj je ova knjiga posvećena? Kakav je odnos autobiografije i fikcije u knjizi?

Sve je istina. Naravno, koliko to jezik kao medij dozvoljava. Postoji žena koja se zove Katarina, postojim i ja. Tu su opisani naši životni doživljaji. Pokušaji. Ne možete uvijek uspjeti sve. Ali bar sam se trudio. Želio sam izmisliti ljubav, donkihotski pokušaj, al se ne kajem.

Koliko je bilo emocionalno rizično upustiti se u pisanje knjige u kojoj ste se toliko ogoljeli, razotkrili intimu?

Ta je eksploatacija vlastitog života u literarne svrhe bila izuzetno teška. Čak je i kao formalni, jezični eksperiment bila problematična. Sad je situacija došla na svoje, konačno. Teško je, ali je tako. Starimo, trošimo se i mi pisci. Žalim sve ove godine koje su prošle uzalud, bile su čisti fejk. How many roads must a man walk down.. Fakovci su zapravo po vokaciji bili činovnici, sad se to i vidi, a glumili su neku avangardu. Ti se likovi uopće ne kuže u književnost. Jedino je Miljenko Jergović za nijansu bio bolji od te ekipe. Zasluženi Angelus.

Upravo traje sajam knjiga u Srbiji na kojemu ste redoviti gost. Kako biste, ukratko, usporedili Interliber s tim sajmom i uopće – domaću književnu scenu sa onom u susjednoj državi? Zašto se tamo knjige kupuju a ovdje ne?

Tamo se knjige više kupuju jer su cijene realnije. Ovdje kod nas se napuhavaju cijene. Štreberi kao Seid Serdarević iz Frakture žive od otkupa knjiga. Zbog toga su tako velike cijene. Koga briga za publiku, sve je ionako fejk. Koga briga što knjižare i distributeri propadaju, glavno da se državna lova mlati. U Srbiji još uvijek postoji iskonski osjećaj za knjigu, mi tek sad dolazimo na tu razinu.

Uskoro ćete objaviti knjigu u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna; smiješi Vam se naklada koja je u Hrvatskoj gotovo nedostižna.

Jest, imao sam sreće da je ta vrlo jaka izdavačka kuća prihvatila moj novi roman Jugo puzzle koji sam uspio napisati dok sam ležao u bolnici. Bolnica na neki način vraća koncentraciju, kao i bilo koji drugi životni hendikep koji vas makne od raznih potrošačkih imperativa. Recimo da je to bila jedna ‘prustovska situacija’. Mnogo mi je pomogao Mio Vesović, poznati fotograf koji mi je donosio hranu u bolnicu, iako sam trebao umrijeti, a Katarina je rekla ‘da me neće njegovati’ i čak nije niti prokomentirala knjigu sa mnom, nije se niti javila. Ali to je život. Katule, ojačaj, stvrdni se – stari je citat.

Knjigomat je godinama djelovao kao jedan od rijetkih internetskih portala specijaliziranih za književna pitanja. Što se novo događa s tim projektom?

Knjigomat, kao takav, sam po sebi je dovoljan. Ovo je vrijeme nas fanatika… A zapravo, trebali bismo svi skupa otići na liječenje u Vrapče jer se bavimo poslom koji nikad ne donosi lovu. Svejedno, sve najbolje stvari su besplatne.

U posljednje vrijeme nešto ste tiši u razornom kritiziranju neuralgičnih točaka domaće književnosti i kulture. Znači li to da su se ublažili simptomi kulturne korupcije u Hrvatskoj? Što su danas najveći problemi knjige i književnosti?

Ne znam, nešto se promijenilo. Strukturalno. Uopće me više ne zanima ta tobožnja ‘naša književnost’ koju je furao Jutarnji list. Radi se o skupini ufurguza i jadnika, ružnih i netalentiranih, totalnih intelektualnih nula. Ispod časti mi je da zezam, kritiziram te jadnike. Pa ti svi skupa zajedno ne mogu sastavit suvislu rečenicu, koja se tiče života, bilo čega.

 

M. H.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More