Rade Jarak: Mornar koji je iznevjerio more

Love is not love
Which alters when it alteration finds,
Or bends with the remover to remove:
(Shakespeare, Soneti 116:2)

 

Osjetio sam bol, ali i olakšanje, kad je metalna elisa zaparala vodu oceana. U životu postoji samo jedna ljubav, ne postoje dvije ljubavi. Shoubra, njezina je majka bila iz tog kairskog kvarta. Kosa joj se kovrčala čim je u zraku bilo malo vlage. Triput smo se u životu upoznali. Prvi put je bilo pravo, normalno upoznavanje, ne sjećam se točno riječi, ali se sjećam njezinog lica i pogleda kao da je bilo prije pet minuta. Drugi put smo se upoznali iz šale, u nekom kafiću tek tako da zbunimo nekog drugara, odmah je shvatila igru i pravila se da me ne poznaje, tip se nemalo iznenadio kad ju je sljedeće sekunde vidio u mom zagrljaju, a treći put… Odahnuo sam kad je elisa zasjekla tamnu vodu Biskaja. Dvije ljubavi? Možda je to netko mogao, možda je nekome polazilo za rukom. Ali ja nisam mogao. Pišem ovo bez ikakve patetike, sretni su oni kojima je to uspjelo. Meni nije. U lukama kasnije, ponekad, gasio sam žeđ i žudnju.

Plovio sam brodovima u žargonu zvanim Kuba-Kina-Koreja. Batio sam ocean. Batiti znači mlatiti, vrtiti, tući u rječniku mornara iz mog rodnog kraja. U životu ne postoje dvije ljubavi. Blago onima koji su to okusili, koji su upoznali dvije, tri i više ljubavi…  koji su se mogli šaltati. Blago im se, ja nisam mogao. To su alternativni tipovi, srećkovići. Ja sam morao trpiti svoju ljubav, podnositi sve njezine loše strane. Dobre i loše aspekte, dobre i loše vibre, na neki način patiti. I naravno biti sam.

Morao sam trpiti njezine bljeskove, proplamsaje, oluje i fuge. Fuge koje su trajale godinama. Fuge su trajale godinama. Čemu? Nađi drugu djevojku, tako mi je rekao policijski inspektor „nađi drugu djevojku, ima još žena“ nakon što sam jednom prilikom malo pretjerao. Čemu naći drugu djevojku možda čak i ljepšu, kad me ona samo podsjeća na nju. Na primjer, skuha čaj i donese na stol, a mene opsjedne nagla misao, sasvim me obuzme, kako bi ona donijela čaj, i vidim nju ispred sebe. Buljim u zid. „O čemu razmišljaš?“  pita me ta nova ljepša djevojka. A ja buljim u zid. Ne mogu doći sebi. O ničemu.

U životu postoji samo jedna ljubav. Tako je bilo u mom slučaju. Ne bih nikome preporučio. Nikom savjetovao da živi tako. Ja sam pas. Čekat ću sto godina. Čekat ću tisuću godina.

S vremenom sam uvidio da ona nije takva, da ne voli pse, da joj to smeta, ograničava slobodu. Da sam joj težak, čak naporan, opasan. Ali što može pas. On vidi samo jedno. Zato sam osjetio olakšanje kad sam se prvi put u četrdeset i petoj godini ukrcao na brod i kad je elisa zasjekla tamne vode Biskaja. Uspješno sam prikrio svoj invaliditet (trebam li reći da sam zbog nje invalid?). Što sam mogao? Ništa. Psa morate odvesti daleko, na nepoznato mjesto da se izgubi. Da prođu godine dok se vrati kući. U međuvremenu sve je bilo more. Ne želim da znam što je ona radila i nije me briga. Bolje da ne znam. Ne želim znati. Nikada ne želim da saznam, nemojte mi pričati. To me ne zanima.

More. „Kud ćeš name, ja te volim“, riječi su neke zabavne pjesme. „Pa me tučeš valovima…“ kako ide dalje, ne sjećam se.

Nikad joj neću moći oprostiti, ali to ne znači da je ne volim. Eto, to je suština patnje. Ne možemo živjeti sretnu ljubav, u slozi do kraja života, to postoji samo u bajkama. Moji drugari, Đula Boroska, Saša Kurbelašvili, Kolpani Filipinac, Miša Otrov, odavno su nestali, otišli, mrtvi. Njima sam u čast na podlaktici s unutrašnje strane utetovirao sidro, u nekom ćumezu u Liverpoolu. Njezina je majka rođena u četvrti Shoubra u Kairu. Otac joj je bio naš, neki gradski činovnik. Otuda tamna sjena u njezinim očima i kosa koja se kovrča pri najmanjem postotku vlage u zraku. Kopti.

U pat poziciji koju sam sebi u životu složio postojalo je samo more, jedino rješenje. Circumterestijalna zategnutost pučine. Blijede zore, valovi, elise. Karibi, Dominicana i najljepše mulatkinje, Yokohama i prostitutke. Zbog svega ovoga prati me jedna tamna sjena.. Uvijek i posvuda, kuda god idem. Žene me vole i ne vole. Mornari me vole i ne vole. A ja ne volim nikoga.

Singapore, ej vapore! Čekat ću tisuću godina, ali evo trebao sam čekati samo devetnaest. I sada sam drvenim brodom, „Skala“, riječnim, širokim, tromim, otišao na Lokrum da se prošetam, uživam u svojoj tuzi i pojedem juhu od povrća kao nekad u djetinjstvu kad me na ručak vodio dundo. Sjeo sam na terasu drvenog paviljona u kineskom stilu, tu je još uvijek restoran. Da pojedem juhu i da proklinjem svoju sudbinu i razgovaram sa svojom sjenom, ona je bila tamo. Oslanjajući se na štap, polako sam se popeo na drvenu verandu.

U životu ne postoje dvije ljubavi, postoji samo jedna. Znam da sam griješio i da sam bio đubre. Ali ni ona nije ostajala dužna. „Ispričavam se, da li je slobodno?“ upitah. Opet se našla ispred mene, oči u oči. Nije bilo juhe od povrća, uopće nisu znali što je to. Naručio sam nešto drugo. Sjedili smo jedno nasuprot drugome, oči u oči. Razgovarali smo, ne mogu ponoviti ni jednu riječ. Ne sjećam se. Poželio sam da odem. Nisam dočekao konobara. Nije mi to bilo prvi put. Gledali smo se oči u oči. Malo stariji. Ali sve je bilo isto. Uvijek isto. Poželio sam da se vratim na more. Ne želim da se uvlačim pod nečiji krevet.

Poželio sam da se vratim na more. Da me tuče valovima, da me šiba vjetrovima. Stani more, kud ćeš na me, ja te volim.

 Rade Jarak

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...