Rađa li se to novi FAK?

Vidio sam na internetu poziv u “Tvornicu” – čitat će mladi pisci. Uhvatio me neki možda i debilni entuzijazam izazvan samoćom nakon svađe sa Stojkom na Bundeku. Pomislio sam, to se možda kroz mlade obnavlja FAK!

“Tvornica”, klub u centru grada inače rezerviran za žestoke rokere poput Jure Stublića! A sad će tamo nastupiti pisci! O čemu se radi? Nešto se događa…

Pa to je kao kad su mladi FAK-ovci prvi put nastupili kod nas u Slavoniji u osječkom alternativnom bircu “Voodoo”. Sjećam se kako sam se pomno uređivao pred odlazak na taj događaj. Od starog sam uzeo usku, smeđu jaknu sa ruskom kragnom i petardno razbarušio svoju bujnu, kovrčavu kosu kako bih što više sličio na mladog Danila Kiša. Bio sam siguran da će se za fakovcima iz Zagreba dovući grupi djevojke s Filozofskog fakulteta i da ću jednu od njih imati i ja te noći, ukoliko ih pohotni Jergović i tada neoženjeni Simić sve ne odvuku u svoje raskošne sobe hotela “Lav”.

A na kraju je završilo tako da sam nakon ponoći u klonji “Vodooa” dlanom pridržavao uznojeno čelo Zorana Ferića dok je ovaj jelenje rikao iznad zahodske školjke napinjući se da izriga nekakve bacile za koje je bio uvjeren da ih je unio u organizam zabunom ispijajući pivo iz krigle već tada starog i stalno prehlađenog Ive Brešana koji se odrodio od svojih vršnjaka Fabrija i Aralica eda bi se, kao vampir Lestrade, napajao svježom krvlju fakovaca.

Nagelirao sam kosu u kokoticu i pohitao u utorak u osam u “Tvornicu”. Očekivao sam da ću pisce naći na pozornici u glavnoj dvorani, a brojnu publiku na onim tribinama sa kojih su vrištali pomahnitali tinejdžeri u vrijeme kad se birao hrvatski Supertalent. Kurac, ta dvorana zjapila je sablasno prazna. Čitanje pisaca bilo je zgurano u neku prostoriju pored, nalik ostavi. Jedva sam je našao.

Bilo mi je malo neugodno kad sam ušao unutra, kao da sam zakoračio u aero-moto klub od kojeg nemam člansku iskaznicu. Okupilo se tridesetak ljudi i svi su se međusobno poznavali. Gledao sam ima li dobrih ženski s kojima bih mogao ući u neku spiku o suvremenoj književnosti. Jedva sam našao jednu. Dugonoga plavuša ošišana na feminističku bob frizuru. Stajala mi je okrenuta leđima. Kad sam joj prišao, shvatio sam da je to pjesnik Aleksandar Hut Kono. Koji užas. Nešto sam mu uzjapureno propetljao, pitao ga za Sandića i pobjegao u drugu prostorijicu u kojoj je za stolom u polumraku potpuno sam sjedio pisac Damir Karakaš.

Onda je počelo čitanje. Prvi je nastupio onaj lik što je nekada svirao gitaru u Urbanovim “Lauferima”, Ava, Vava ili kako se već tada umjetnički zvao. Kakav poraz za njega, pomislio sam. Nekad gitarist koji je svirao pred tisućama ljudi na “Fiju Briju”, a sad pred tridesetak ljudi pijukavim glasom čita nekakvu kratku priču ili odlomak iz veće cjeline… Tako je propao alter rokenrol u Hrvatskoj. A to što je čitao… ne znam kako to uopće opisati. Jergović bi to nazvao šibanjem mrtvog konja urbane, šank proze. Uz to, Vava se iz vratnih žila upinjao da to što čita ispadne duhovito, a u publici se nitko nije smijao. Poznam taj mučni osjećaj… Tako i ja kad se napijem pokušavam pričat viceve u stilu „vozili se Škoro, Mate Bulić i Thompson u Čazmatransovom autobusu…“, a svi me blijedo gledaju.

Pisce koji su dalje nastupali nisam mogao slušati jer sam se s Karakašem zapleo u glasni razgovor.

– Nema više skoro nikakve love od pisanja lijepe književnosti, skoro nitko osim samih pisaca to više ne puši, izgubila se energija. Pisci su postali jebeno nervozni, jedni druge mrze, kao da očerupane purane zatvoriš u skučeni kokošinjac i na kapaljku im daješ vodu i kukuruz tek toliko da skroz ne uginu. Iz tog ništa dobro ne može izaći – rekao je Karakaš.

– Možda ovi mlađi nešto uspiju popravit. Književnost je energija koju ne možeš samo tako uništit. Ona se razvija sama sama od sebe, buja. Ovi mladi mogu izbiti na površinu kao Vava, odnosno lava iz Vulkana – srao sam.

– A tko će njih čitati? Pa njihova generacija koja bi njih trebala čitati oznoji se već nakon što na kompjuterskoj tipkovnici proslovka: Num Lk, Pause Break, Prt Sc, Del Sys Rq.

Karakaš je naglo ustao i krenuo doma pisati. Rekao je da ga to ispunjava i da čovjek u životu, usprkos svemu, treba raditi samo ono što u njemu budi pozitivan naboj.

Ostao sam sjediti i razmišljati što bi meni napokon u životu donijelo malo tog pozitivnog naboja? Vjerojatno to da si napokon nađem žensku. To mi, shvatio sam, večeras ovdje u “Tvornici” neće poći za rukom jer ih sve skupa, ne računajući šankericu, ima pet. A i tih pet su najvjerojatnije ženske ili mame od tih likova koji nastupaju.

Pokupio sam se i ja doma. Sva sreća da se upad nije naplaćivao. Skoro pa ništa nisam izgubio, osim onih petnaest kuna što sam za šankom dao za točeno pivo u onim odvratnim, plastičnim čašama.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...