Pušioničarski party T-HT-a u Muzeju suvremene umjetnosti

Sinoć sam se u Muzeju suvremene umjetnosti trebao naći sa Stojkom na partiju povodom T-HT-ove nagrade.
Taman kad sam došao tamo, Stojka mi je javila da ne može doći. Stari joj je na trećem programu HTV-a slučajno vidio snimku nekog filharmonijskog koncerta iz 1988. u Mozartovom rodnom gradu. Spazio je sebe na toj snimci kako gudi violinu i kako je još relativno mlad i gustokos, pun životnih šansi. To ga je bacilo u tešku depru, Stojka se bojala da će se otrovat tabletama i cugom.

 

Unutra u MSU-u prvo sam spazio Vlatku Kolarević sa epruveticom istarske rakije u ruci. Pomislio sam – gdje je sad jebeni slikar Tadić da joj u ovoj opuštenoj atmosferi predloži onaj performans s vunom. Krenuo sam se nalijevat besplatnim, smrdoustnim vinom, a onda se napokon pojavio netko koga znam – blitvarka Franka. Bila je zažarena u faci od cuge. Na sebi je imala uske, narančaste hlače koje su isticale njezine vitke i sigurno pomno izbrijane noge. Nismo se vidjeli još od gramatičkog ispita kod kvorumaškog smora Krešimira Mićanovića koji je mene rušio, a njoj upisao odličan u indeks, hvaleći je kako Dalmatinci, posebno Dalmatinke imaju najboji smisao za hrvatsku gramatiku; maltene je izjavio da oni jotovanje posišu zajedno s majčinim mlijekom.

Franka mi je počela afektirat o video-radu pobjednika T-HT natječaja, Martinisa. Kako je Martinis najveći naš živući umjetnik. On i nekakav Indos ili Indoš.

– Ideš pogledat gore na izložbu njegov rad?

– Boli me kurac za njegov rad. Te izdrkane video-radove mogu i sam snimat na skajp kamericu. Evo na primjer, ti se skineš gola i legneš na stol. Ja po tebi posložim iskorištene telefonske kartice od tehatea. Tehate i želi takve slaboumne umjetnike koji ko zadnji frikovi snimaju sebe i svoje idiotske govore na kamericu. Gledanje takvih monotonih snimki napravi od publike još teže morone koji onda i sami kupuju mobitelne kamerice s kojih snimke i fotke, preko tehate tarife politički subverzivno ljevičarski šalju svojim frendovima koji to sranje izbrišu i prije nego su i pogledali.

– Tipični đakovački seljo.

– Više vrijede pastelama naslikani mišići konja u propnju od tih video sranja – rekao sam. – Danas je subverzivno već to da se nekome dade zajebavati sa mukotrpnim oslikavanjem platna. Za Tehate je to subverzivno. Jer se tim minucioznim babljim preslikavanjem konja i cvijeća bar razvija kakva takva mozgovna disciplina, ljudi počnu bar malo razmišljat… Dok ovaj tupan samo mora stisnut crveno puce na kamerici…

– Ovo je najbjednija oda malograđanštini koju sam ikad čula – prezrivo se iskesila Franka.

– Daj mi natoči jedan dupli Martinis – okrenuo sam se konobaru.

Gledao sam joj, odnosno, perišićevski moderno rečeno, skenirao sam joj te blitvarske, duge, vitke noge i valjda na Jarunu osunčano, preplanulo lice, habsburgovki čvrste, istaknute vilične kosti. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da odemo u onu prostoriju na katu gdje sam od nekog čuo da kustosti i ravnateljica dvaput tjedno uz kazetofon i posebnu trenericu vježbaju aerobik. I onda da se Franka i ja tamo na aerobik strunjačama luđački potorbamo, snimajući se na martinisovsku Tehate kameru.

– Čudi me da je tako malo ekipe došlo na party – zabrinuto će Stojka. – Pa ovo su inače bili najbolji partiji… Znala je dolaziti i murja pred jutro… Pa bi im ravnateljica Pintarić odbrusivala “ote proć, dečki” i naređivala DJ-u da bude još glasniji…

– Šteta sve ove cuge. – Osvrnuo sam se oko sebe. – Trebao sam dovuć sve one novinarske klošare iz “Limba”… Da se pošteno oleše.

– Možda se svi lože preksutra na Picassa u Klovićevima, pa im se nije dalo dolaziti na Tehate – kalkulirala je Stojka.

Piknem ti svog pikasa na strunjači, nabrijano ću u sebi.

Pripišalo mi se od vina. Spustio sam se u decentno uređen muzejski nužnik. Nad klonjom je bučno mokrio performer Labrović. Instinktivno sam skrenuo pogled. A onda sam se pitao čemu to puritansko skretanje pogleda. Pa Labrovića sam sto puta vidio kako piša i pokazuje kitu na svojim performansima. Jednom kad sam bio jebeno gladan na performansu u SC-u, njegova spuštena kita podsjetila me na moje omiljeno jelo: punjene lignje na žaru. Odmah sam, sjećam se, odjurio u menzu u nadi da su na meniju lignje i pomfrit.

 Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...