Neočekivani procvat zagrebačke scene pub kvizova

Šapat odjekuje prostorijom, hladno pivo na stolu moli za tračak pozornosti, plaha svjetlost svjećica obasjava stravu i užas nekoliko praznih polja na papiru na stolu. „Prokleti Aleksandar,“ frustrirani glas pub kviz natjecatelja stiže do mene. „Trebao bih ovo znati. Je li to kod Isa? Ili Gaugamele?“ Očajnički gleda svoje prijatelje, ali sve što mu njihovi izrazi lica govore jest da, bilo da se radi o Isu ili Gaugameli, u ovoj je bitci posve sam. „Vrijeme je isteklo!“ čuje se veseli glas s pozornice, i veliki televizijski ekran prijeđe na pitanje broj 16. Odjednom, Girls Just Wanna Have Fun i glas Cyndi Lauper ispuni prostor, sugerirajući da je vrijeme da se publika iz 330. prije Krista prebaci u osamdesete godine prošlog stoljeća, skok koji su toplo dočekali svi osim ovog natjecatelja opterećenog grčkom poviješću koji svojemu mozgu ne može oprostiti ovakvu izdaju. Pola sata kasnije, čak i na njegovom licu vidim osmijeh – naposljetku, nije mala stvar osvojiti šesto mjesto. Još da su Acu pogodili…

Organizacija pub kvizova moj je hobi posljednjih nekoliko godina, otkad sam sa starim prijateljima Hrvojem Hučićem i Denijem Zgonjaninom pokrenuo KOZu, kviz općeg znanja, i odmah doveo jednog od najboljih domaćih stand-up komičara Gorana Vugrineca Goca da nam vodi šou. Uvijek sam volio pitalice bilo kakve vrste, a kad sam otkrio i strast za pubovima, činilo mi se da sam pronašao savršenu priliku da se opustim i možda zaradim koju kintu za benzin. Mnogim, meni sada poznatim licima koje vidim na svojim kvizovima to je ipak malo više od hobija – to je način života koji prakticiraju otkako su se pub kvizovi prvi put pojavili u Zagrebu još tamo 2005. godine.

Maleni kafić Booksa započeo je ovu priču u Hrvatskoj, prateći stope tradicije koja korijene vuče iz sedamdesetih godina, kad su Sharon Burns i Tom Porter izgradili uspješan biznis organizacijom pub kvizova diljem Ujedinjenog Kraljevstva. Osnovna ideja ovog ambicioznog dvojca bila je privući ljude u pubove na mirnije večeri osmišljavanjem jeftinog oblika javne zabave. Četiri desetljeća kasnije, i dvanaest godina nakon što je Booksa upoznala Hrvatsku s ovim konceptom, gotovo je nemoguće naći jedan jedini kvart u Zagrebu u kojem se svake večeri u tjednu ne održava barem nekoliko kvizova. Što se moje ekipe tiče, kvizove općeg znanja u Zagrebu organiziramo dvaput mjesečno i svaki put interes publike daleko premašuje dosta solidan kapacitet prostora kluba Metropolis u Novom Zagrebu. Jednostavno rečeno, pub kvizovi vrlo su popularni.

Ali što ovaj koncept čini toliko privlačnim i koliko dugo bi ova pabkvizaška euforija mogla potrajati? Tražeći odgovore na ova pitanja, obratio sam se Morani Zibar, jednom od najprepoznatljivijih lica zagrebačke kvizaške scene, koja je nacionalno mainstream priznanje dobila kad je postala lovkinjom u popularnom TV kvizu Potjera.

“Na pub kvizove počela sam ići prije nekih 8 ili 9 godina, kad je postojao samo kultni kviz u Booksi. Čim sam čula, znala sam da je to savršen vid zabave za mene, ali prvo sam samo čeznula sa strane jer mi je dugo trebalo da nagovorim još tri-četiri osobe da mi se priključe u toj avanturi. Sklepavši kakvu-takvu ad hoc ekipu, ugodno sam se iznenadila kad nismo bili ni zadnji ni predzadnji. Mislim das mo bili predpredzadnji, ali nema veze.”

O, ali itekako ima veze. Naravno da je primarni cilj zabaviti se, naučiti neke nove stvari i provesti vrijeme s prijateljima, ali natjecateljski je duh integralan dio svakog pravog kvizaškog iskustva i velik faktor njegove privlačnosti. Ako mislite da je svejedno je li Lennon pjesmu Imagine snimio 1971. ili 1975., ili vas nije zapravo briga koja je točno vrsta one ptice na logotipu Lufthanse, najbolje je da to zadržite za sebe kad ste okruženi kvizaškom ekipom. Baratanje informacijama poput ovih ono je što šestoplasiranu ekipu razdvaja od kandidata za zlatnu medalju, što znači da se radi o podacima jednako važnim kao i sve što smo naučili u školi.

„Na kvizove idem iz istog razloga zašto netko ide na šah ili igra ping pong ligu. Izazov, uzbuđenje, želja za natjecanjem. Kod pub kviza tu su i element zabave, timskog druženja, pivice“, objašnjava Morana svoju motivaciju, dodajući da je svakodnevne obaveze sprečavaju da pub kvizove igra više od par puta mjesečno. Ranije ovog mjeseca s Domagojem Jakopovićem Ribafishom organizirala je humanitarni kviz u Pivani, na kojem se također tražio stolac više.

U Hrvatskoj, ova je specifična supkultura trenutačno na svojemu vrhuncu. Vlasnici pubova širokih ruku dočekuju organizatore, savršeno svjesni činjenice da im je bolje prodati stotinu piva nego dvanaest, ljubitelji kvizova rado plaćaju simboličan iznos kotizacije u zamjenu za nekoliko sati poticajne zabave, a organizatori vide lijep način da nešto i zarade radeći ono što vole. Mogli bismo to nazvati win-win-win situacijom. Ali dok je prije pet godina u Zagrebu bilo tek četiri ili pet kvizova, sada imamo praktički četiri kviza po večeri. Kvizovi općeg znanja, sportski kvizovi, filmsko-televizijski, glazbeni…Iz prve ruke vidim da uspijevaju čak i verzije potpuno posvećene vrlo uskim temama poput Igre prijestolja, Harryja Pottera, Prijatelja ili čak, vjerovali ili ne, devedesetima. Ipak smo u Hrvatskoj. Morana se slaže da je scena iznenađujuće procvala.

„Definitivno imamo hiperinflaciju kvizova u gradu. Format se dobro primio – kvizovi su oduvijek bili popularni na našim prostorima, a kad ekipa skuži da je pub kviz kao izlazak s društvom na cugu, ali dobiješ i jednu zanimljivu i napetu vrstu zabave uz to, tko se ne bi zakačio. Kad je krenuo boom, mislim da su se i mnogi ugostitelji htjeli ukrcati na taj vlakić, jer pub kviz znači dobru posjećenost i promet na neki bezvezan dan usred tjedna. Vjerojatno sad ima i žita i kukolja među pub kvizovima, ali izbor je tu, pa tko voli, nek’ izvoli.“ Ali taj će se mjehur zasigurno u nekoj budućnosti rasprsnuti: Zagreb je vjerojatno premala scena za takvu nerealnu količinu kvizova.

„Čini mi se da zasad ima dovoljno publike za svu tu masu zagrebačkih pub kvizova, i dobro je ako uspiju privući što više mlađih, novih ljudi. Eventualno će se malo kvaliteta razvodniti. To ti je kao i s boomom zagrebačkih burger barova. Odjednom svaka prčvarnica ima artisan burger. Jedno vrijeme će svi jahati na tom valu, ali na kraju će samo najbolji opstati.“

Kad smo već kod valova, ne bi škodilo da malo ponovim gradivo o Tesli i Marconiju prije kviza ovaj vikend. Prirodne znanosti nikad mi nisu bile forte, a želim li da KOZa možebitni kraj kvizaške euforije dočeka na vrhu, svakog dana u svakom pogledu ekipa i ja moramo napredovati. U Annie Hall, jednom od dražih mi filmova, Woody Allen je rekao da je svaka ljubavna veza poput morskog psa – mora se kretati prema naprijed ili će umrijeti. Iste se ideje pokušavam držati u poslu. Dok god ljudi budu uživali u mozganju o Aleksandru Velikom ili Lufthansi, smatrat ću da imam najbolji posao na svijetu.

Sven Mikulec

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...