U psećem raju

Rekoh ti neki dan da me neki zovu kujom, pa se eto i ja , budući da se ne znam braniti i boriti za sebe, nazivam kujom.

A kako ćeš drugačije?

Kad ti zaborave ime i prekrste te drugim imenom, moraš se na njega odazvati. I vidim, dobro to odazivanje meni ide….

Ne odmahuj glavom, čekaj da ti kažem dalje.

Šetam ja prije ne znam koliko dana svoju, zamisli paradoksa, kujicu Vilmu. Vidim, šetaju i drugi ljudi svoju paščad…I čujem, netko odnekle drekne „kujo!“, a ja se okrenem i kažem „molim“… Čovjek me sasječe pogledom k’o sjekirom i požuri dalje, il’ bolje reć’ pobježe… Ma znam ja, draga moja B., da od ovakvih nereprezentativnih primjeraka kuja bježi svatko. Ni sve kuje nisu iste. Pogledam ja sebe onako od… koliko se svojim očima bez ogledala čovjek može pogledati, i pitam ja svoju kujicu: “Vilma , jesam li ja kuja?“ Ona mahne repićem, lizne me po nosu i vidim, prihvatila ona mene k’o sebi ravnu, štoviše k’o vođu čopora, dakle, sve je kako treba biti. Kuja sam.

Al frišku figu je tako, sad ćeš čut dalje.

Odem ja u azil i reknem volonterima da sam napuštena kuja i da nemam di. I pitam ja njih, jel’ mi mogu dati kakvu kućicu, krparicu da legnem, zdjelicu s vodom i zeru hrane, pa da se odmorim, jer vani je zima stegla i svi me od sebe tjeraju k’o da sam šugava i nitko me udomiti neće…

Gledaju oni mene, gledam ja njih.

Oko nas skaču udomljeni muški psi i ženski psi iliti kuje. Ližu mi od zime ispucane ruke, jer jutros je valjalo obići kante za smeće i pronaći koju plastičnu flašu, pa je zamjeniti za 5o lipa….5o po 5o i eto milijuna…

Nego, da se vratim temi.

Gledaju dakle oni mene i nešto si očima pokazuju. Rekoše mi da sjednem. Ja sjednem, jer kuja mora slušati ako oće jest. Dadoše mi toplu kavu, ponudiše mi cigaru… Htjela sam mahati repom, al nisam znala kako se to radi, pa sam ih polizala po rukama….

Nije prošlo puno vremena, kad, eto ti ljudi u bijelom. Ubodoše me nekakvom igletinom, bit će da je protiv bjesnoće. Meni se zamantalo, al bilo mi dobro, ko nikad  prije. “Konačno sam našla svoje mjesto pod ovom kapom neba!” –  tako nirvanizirana, šapnem si ja.

Probudim se u toplom krevetu. U glavi zuji. Oko mene četiri oka. Dva ženska i dva muška. Pitaju me jel’ mi dobro. Kažem, nikad bolje. Kažu mi da ustanem i sjednem na stolicu. Ustanem i sjednem. Pitaju me kako se zovem. Ja im kažem da ne znam.

“Odazivam se na “kuja”, ćutim se ko kuja, al možda će biti bolje ako vam to lajanjem ispričam.”

I šta ću drugo, počnem lajati najbolje što sam znala. Čini mi se da su me gledali s tugom u očima. Ali, to se nama kujama zna učiniti, pa se umiljavamo, gladne i očerupane, dok nas ne udare nogom, onako junački, i izbace iz svog vidokruga…I ako nećeš odmah podviti rep i uteći, još se i kamenom bace za nama, da što prije zaborave da su nas ikada sreli na svojem puteljku života….

Gledaju oni tako mene i kažu:
„Gospođice, vi niste kuja. Vi ste pametna, žena. Evo vam ogledalce, pogledajte se. Što vidite?”

Njuškala sam to što su rekli da je ogledalo, gledala iza njega, preko njega, al one kuje što je u mene piljila nije bilo nigdje.

“Što vam se dogodilo, gospođice? Kada ste prvi put pomislili da ste kuja? Sjećate li se?”

„Av, av, av…“ – odgovorih im.

Ma znala sam ja da oni to mene tješe. I ja svojoj kujici Vilmi kažem “Ma bravo, pametna moja cura!!”

Okrenuše mi leđa, nešto su šaputali, slijegali ramenima.

Ja sam čekala. Vježbala sam mahanje repom, al od tih injekcija bit će, nisam znala gdje mi je, pa sam legla na pod,  jer mi je na fotelji bilo vruće.

Okrenu se ona četiri oka, dva ženska i dva muška… Mislim da su dva bila plava, a dva smeđa, al to mi se samo čini, jer negdje sam jednom čitala da psi vide u crno-bijeloj tehnici, pa kažem, vjerojatno mi se činilo.

Još su s nekom lampicom gledali mi u oči, mjerili puls, pitali me jesam li možda dobila kakav udarac u glavu i da li se ičega osim svog psećeg života sjećam.

Htjela sam im odgovoriti, časna riječ jesam, al izlazilo mi iz usta samo “Av, av, av….”

I bit će da sam plakala, jer dadoše mi veliku rolu papira da obrišem suze… Poslije me još jedared piknuli…. Dalje se ne sjećam… Al mi se čini da su me eutanazirali…

Jer probudih se u nekom svjetlu, nadasve toplom i lijepom…

I….

Grob mi je na nekom psećem groblju, nije mi upisano pseće ime, tek piše „napuštena kujica“… Eh, to je tako s nama šugavim kujama… Završiš na groblju bez imena….

I samo da ti kažem, draga moja B. Ne palite svijeće, za kuje se to ne čini.

Ma znam, ima finih kuja.

Meškolje se na svilenim jastucima, izležavaju se dok ih češkaju. Odšeću do pune zdjelice s hranom…Ta zato su tu, da uživaju!
Njih će i zakopati kao ljude, i bolje od toga, al’ sad mi je svejedno.
Više me ništa ne boli… jedino malo steže ovo remenje… I zato, lijepa moja B., mislim da sam u raju, psećem raju.

Al nije loše, kažem ti, hrane ima, toplo je…

Nego, nisam znala da se i u raju jede i živi ko kad si živ.

P. S.
Molim te, daj mi, kad drugi put budeš dolazila, donesi one pseće kolačiće, znaš one kao rolice. Iznutra smeđe, okolo bijele, te najviše volim.

Vera Lizatović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More