Provincijski bal na dodjeli nagrade za dramske tekstove u HNK

Čadež je došao po mene u Plitvičku, da idemo u HNK na dodjelu nagrade Marin Držić za dramske tekstove. Dolazi i ministrica Zlatar, znači valjda će bit neke cuge, možda i nekaj za pogablat, kak bi rekli zagrebečki, majdakovski stari dečki.

Zakasnili smo. Kad smo došli, nagrade su već bile podijeljene. Bolio me kurac, bar nisam morao slušat imbecilna imena nagrađenih i obrazloženja zašto su nagrađeni.

Čim smo zakoračili u foaje, odmah mi je u ajz upala jedna pomalo šokantna scena. Grle se i rukuju Duško Ljuština i Velimir Visković. Koji je ovo kurac, pitao sam se. Jel to Visković nešto radi i dogovora iza leđa svojoj ekipi, Banovićki, Vitomiri Lončar i Mani Gotovac!? Koji se kurac rukuje i smješka Ljuštini kojeg treba svrgnuti s trona da bi Visković postao intendant HNK? I gdje je više u svemu tome ministrica Andrea Zlatar? Za koga ona sad igra, s kim je u ekipi, tko je protiv nje? Jel se ona to sad pak ušemila sa sadašnjom intendanticom HNK, Anom Lederer?

Kakav kaos… Ko tu koga više jebe? A, gle, eno i alternativca Marija Kovača, uzgojio je škembu, postao rock, metal, punk harlekin vladajućih struktura, otkačenjak koji glumi zlog Elvisa čak i na benignim tulumima Festivala kratke priče. A, eno i starog dobrog Fabrija… Za koga taj igra? U zadnje vrijeme raznježio se čak i na Jergovića koji mu je nekad na smrt popljuvavao romane, a sad se Nedjeljko u nekom debilnom intevjuu u subotnjem Jutarnjem raskravio od ganuća jer mu je Jergović u kolumni napisao da on odlično sastavlja tekstove o klasičnoj glazbi i da bi možda njegove romane ipak trebalo nanovo pročitati, umjesto da ga je stjero u tri pizde materine, ali onda mu taj intervju doduše ne bi ni izašao u Jergovićevoj posljednjoj utvrdi zvanoj Jutarnji list.

Čadež i ja pouzimali smo čaše šampanjca u obje ruke i stali uz novinarku Novog lista, Maju Hrgović. Odmah nam se pohvalila da je dobila treću nagradu za dramski tekst.

Koliko je to love? – pitao je Čadež.
Valjda 20 000 kuna… Ali tu nagradu dijelim s još dvoje, pa ne znam…
Onda će te svi troje dobit po 20 tisuća – znalački će Čadež. – Tako je bilo svih prošlih godina…
– O, super…
– O čemu ti je drama? – pitao sam.
– Nešto kao Orvelova Životinjska farma – nadobudno će Hrgovićka. – Samo u mojoj drami na farmi je sve sama perad… Zatočena u totalno nehumanim, diktatorskim kavezima… Dvije ćurke gaje jedna prema drugoj istospolnu ljubav…
– I sigurno s te farme žele kamionom pobjeći u neku humaniju peradarsku farmu u nekoj od razvijenijih zemalja Europske Unije. Gdje se dvije ćurke mogu slobodno drapat bez da nesu ropska jaja…
– Kako si pogodio? – zažareno me pogedala Hrgovićka.
– Sigurno imaš i pijetla koji je u tučnjavi s pijetlovima s neke peradarne farme iz Gornjeg Milanovca zaradio težak pitiespi?
– Točno! Kako si sad to pogodio!?
– Tako što takve izdrkotine u drami i prozi proizvodite već deset godina zaredom! – popizdio je Čadež. – Dramatičarka Sajko odnedavno je u sav taj pohabani šrot unijela i EU spiku u igru. Zato jer su europski fondovi spremni iskeširat solidnu lovuđu ako im se titraju jaja, pogotovo u takozvanoj kazališnoj umjetnosti. Isti kurac ko i nekad u Jugi… Kazalištarci su uvijek bili spremni prvi popušit… Tito je uostalom i svojom rukom osnovao Narodno pozorište u Beogradu, starao se o njemu i dijelio lovu.
– Vi ste obojica jadne frustrirane bijede, ljubomorne na svakog tko išta imalo postigne – nadurila se Hrgovićka i maknula se od nas.

Vidio sam je kako se otišla slikat s ministricom Zlatar koja je na mobitel nešto žučno raspravljala; očito je davala upute uredniku Zareza, Borisu Postnikovu, koje da joj točno sir i vrhnje kupi na Dolcu.

Pored mene je u tom trenutku prošao na nulericu obrijani dramatičar Zajec. Mirisao je ljepše o Fabrija, na mješavinu kaprija i kamilice. Sad mi je postalo jasno zašto je opori Perišić mrzio tog Zajeca skoro više nego Fabrija. Zato što je Zajec isto uglađeni, boljestojeći zagrebečki dečko bez bankovnih kredita, dok je on, Perišić, u Globusu godinama u kozerski kritikama morao opanjkavati ili prešućivati kolege za u znoju zarađenu mjesečnu plaću. Ha, ha, ha, sjećam se kako je u jednoj od tih pamfletističkih kritika podjebavao Romana Simića da je s onom svojom lahorastom, podužom kosicom kao neki Bek strit bojs suvremene hrvatske književnosti. Jebena fora. Ali onda je pak njemu još duhovitiji Jergović odvratio da je on Fashion guru hrvatske, književne kritike. I to je bila još jebenija fora. Zna i taj Jergović podjebat. Kao ovo što je u zadnjem Jutanjem nekadašnjeg ministra Vujića nazvao pijanim enciklopedistom koji pobrka sve enciklopedijske natuknice nakon što se nadrma vatrene vode.

Popio sam još tri čaše šampanjca i otišao u menzu na Strojarskom na ubitačnu kombinaciju uljavog pomfrija i barutnog graha. Čadež se ostao upucavat glumici Kseniji Pajić. Neloše popodne. Šampanjac krijepi dušu, imao je pravo pisac i novinar istraživač, Truman Kepot. Provincijski bal s pjesmom na kraju, rasturala se noć, tko je hvalio kraljevo ruho, patuljci sa naslovnih strana…

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More