Propovjednik: Potraga za bogom satkana od ljudskih slabosti i mitomanskih težnji

God may not make mistakes, but people are bloody famous for it!

Posljednjih se godina Fibra profilirala u najagilnijeg domaćeg izdavača stripa poznatog po egidi ”samo dobri stripovi”. Da nije u pitanju samo prazna reklama potvrđuje i niz kvalitetnih, luksuzno opremljenih izdanja među kojima se ističu klasici američke, europske ili japanske devete umjetnosti poput ”Mausa” Arta Spiegelmana, ”Inkala” Alejandra Jodorowskog i ”Moebiusa” ili ”Buddhe” Osamua Tezuke.

Ta su izdanja zaokupila pažnju ljubitelja stripa i probudila zanimanje medija glavne struje za ovaj smjeli, naizgled suludi izdavački pothvat. Jedna od stvari po kojima je Fibra poznata je i objavljivanje serijala američkoga autorskog stripa. On djeluje paralelno s poznatijom superherojskom industrijom, terenom za kaljenje scenarista i crtača kako bi u nekom trenutku dobili priliku stvoriti vlastite svjetove. Hrvatske su prijevode tako dobili ”Skalpirani” Jasona Aarona i R. M. Guere, ”Saga” Briana K. Vaughana i Fione Staples, ”100 metaka” Briana Azzarella i Eduarda Rissa, a koncem prošle godine i prva dva od tri planirana toma posvećena junaku ovog osvrta, kultnom ”Propovjedniku” Gartha Ennisa i Stevea Dillona.

Izvorno objavljivan između 1995. i 2000. na DC-ovoj etiketi Vertigo specijaliziranoj za stripove namijenjene starijoj publici, ”Propovjednik” je neizostavni dio pop-kulture tog razdoblja. U predgovoru sabranom izdanju Seth Rogen i Evan Goldberg, autori i producenti istoimene serije koja se trenutačno prikazuje na američkoj kabelskoj televiziji AMC, Ennisov strip uspoređuju s ”Paklenim šundom” Quentina Tarantina. Koliko se god ta usporedba činila očekivanom i ziheraškom, toliko je i neizbježna. ”Propovjednik” dijeli mnogo zajedničkih osobina s tarantinovskom poetikom – estetiku pripovijedanja u kojoj linearna naracija prestaje biti svetinja, niz osebujnih likova svjesnih šireg pop-kulturnog konteksta te valove pretjeranog, karikaturalnog nasilja pomiješanog s obilatim dozama crnog humora. Dok se Tarantino u devedesetima klonio društvenog komentara, Ennisov strip funkcionira kao satira naizgled paradoksalne američke opsjednutosti religijom i slavom.

Lik Jesseja Custera, posrnulog teksaškog propovjednika kojeg zaposjedne misteriozna sila nazvana geneza, ujedno produkt zabranjene ljubavi anđela i demona, utjelovljenje je spoja ljudskih slabosti i mitomanskih težnji. Ennis njegov lik definira kao klasično dijete odraslo na pop-kulturi druge polovice dvadesetog stoljeća pa mladi Custer u problematičnom djetinjstvu u kojem je ostao bez oca i majke glavni životni uzor nalazi u, ni manje ni više, Johnu Wayneu. Slično kao i Tarantino, Ennis ne koristi pop-kulturne reference i nostalgiju kako bi čitatelju pružio utješne i poznate narativne obrasce i likove utemeljene na omiljenim arhetipovima kao što to danas, primjerice uspješno radi iznimno popularna serija ”Stranger Things”.

U prvome redu Ennis oslikava emocionalno stanje likova. Središnja tema serijala, potraga naslovnog junaka i njegovo dvoje pratitelja, bivše djevojke Tulip i irskog vampira Cassidyja, za Bogom koji zbog nastanka, a potom i nestanka geneze jednostavno odšeta iz raja, poligon je za osebujni ”strip ceste”, koji je tijekom pet godina izlaženja propitivao brojne velike teme poput vjere, prijateljstva, odanosti, ljubavi, smrti i vječnosti.

U manje vještim rukama Ennisov bi strip vjerojatno ispao nemušta parodija superherojskog stripa, no u njegovoj izvedbi čitatelj dobiva montipajtonovski apsurdistički narativ umotan u mitologiju vesterna te, prije svega, slavljenje ljudskosti izrugujući se njezinim strahovima i obrambenim mehanizmima. Unatoč ”blasfemičnoj” postavci i prikazu Boga kao egoistične rock-zvijezde, Ennis se ne ruga religiji, nego propituje ljudsku sklonost oslanjanju na više sile i potrebu da vlastitu odgovornost prebaci na druge. U tom smislu Jesse Custer savršeno je manjkav antijunak, u svakom trenutku sklon svoje pogrešne odluke pripisati Bogu, genezi, nesretnom djetinjstvu ili svojim suputnicima.

Netipični ljubavni trokut koji pomalo optereti i preuzme kasnije epizode stripa na koncu je ipak dirljiva meditacija o osamljenosti, odanosti, ovisnosti i prijateljstvu, ali se iz perspektive današnjeg čitatelja zbog jakog naslanjanja na karakterne i rodne stereotipe može učiniti pomalo anakronim. S druge strane, Ennis se trudi učiniti svoje junake trodimenzionalnima. Ni jedna njihova odluka nije jednostavna niti je lišena posljedica. Jednako tako nitko od njih troje nije ista osoba na početku i kraju svojeg putovanja. To se može reći i za niz upečatljivih sporednih likova, poput Herr Starra, Arsefacea ili u hrvatskoj inačici Pakšua, Sveca ubojica i dr.

”Propovjednik” nije samo jedan od ključnih američkih stripova devedesetih, nego i djelo koje je afirmiralo Gartha Ennisa kao scenarističkog diva modernog doba stripa uz bok Neilu Gaimanu, Alanu Mooreu ili Franku Milleru. Premda povremeno zaglavi u scenarističkoj slijepoj ulici, koju je itekako lako razumjeti zbog dugotrajnosti serijala, Ennis se iz svega izvlači fenomenalnim dijalozima i jedinstvenim smislom za humor koji ne prestaje prožimati serijal od početka do kraja.

Crtež Stevea Dillona pati od sličnih boljki kao i Ennisovo pisanje pa se s vremenom osjeti zamor materijala, vjerojatno zbog tempa i dugotrajnosti objavljivanja. Unatoč tome, likovi su osmišljeni i nacrtani jednako osebujno i prepoznatljivo kako su i napisani, a relativnu statičnost fizionomija Dillon nadoknađuje uvjerljivim prikazom krajolika koji ionako imaju gotovo jednako važnu ulogu kao i protagonisti. Na koncu, mane ”Propovjednika” kao serijala zapravo reflektiraju mane njegovih protagonista pružajući čitatelju nesavršeno, ali zato istinski ljudsko iskustvo. Može li se uostalom i tražiti više od jedne dugačke i naizgled nepregledne potrage za bogom?

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...