&TD: Dajte mu više juhe i mekši kruh

Kamensko
Csilla Barath-Bastaić, Mia Biondić, Ivana Krizmanić, Romina Vitasović-Lučić i Silvio Vovk na kraju Projekta višegodišnjeg nasada jabuka – suprodukcije koja više nalikuje baskijskoj tvrtki Mondragón, rijetkoga relativno uspješnoga primjera samoupravljanja, ali s nemjerljivo skromnijim umjetničkim budžetom – u nerazgovijetnom koralu izgovaraju imena svih propalih hrvatskih tvrtki koje bi se mogle sažeti jednim davnim naslovom u Zarezu, slobodom protiv kriminala.

Priču o Kamenskom u dokumentarnoj formi predstave na početku iznose glumci. Nije usamljena. Dolazim iz grada čiji se tragovi industrije i velikog poslovanja odaju jedino na nogometnome igralištu. Tamo znakovito još stoji reklama za Razvitak. Ironično, današnja se tvrtka za projektiranje, građenje i razvoj grada zove Metković razvoj d.o.o. Svi ti za neke tužni poslovni narativi sadržavaju sljedeće – prepoznatljivo ime, gubitke, stečajnoga upravitelja, borbu i neizvjestan kraj.

Kamensko

Da se u mojoj snažnoj imaginaciji Projekta višegodišnjeg nasada jabuka dohvatio Rimini Protokoll, statistike propale industrije u svim dijelovima Hrvatske, ali i Kamenskoga, disale bi u studijama slučaja u nevjerojatno živome i različitom dokumentarističkom kazalištu. No, polje je mogućnosti KUFER-a i mlade glumačke snage bez kormilara (redatelja), s dramaturškim predlošcima jednako mladih autora Nine Gojić i Bojana Mucka, znatno suženo i teško se može dosljedno nositi sa složenim bremenom sumorne ekonomske povijesti.

Najsnažniju i možda najstrastveniju interpretaciju u rekonstrukciji slučaja Kamensko uvjerljivo iznosi Ivana Krizmanić. Njezin neprikriveni bunt nakon nekoliko humornih trenutaka predstavi daje potrebnu dozu ozbiljnosti i težine. Problem izvrsne i aktualne ideje planski korumpiranoga sustava izrijekom su potvrdili sami autori tijekom izvođenja. Riječ je o improvizaciji i nedostatku duljeg rada. Nakon izvrsnoga početka, slijedi pad, prazna scena i načimanje ozbiljne teme izjednačavanja rada i umjetnosti.

Kamensko

U današnjem izjednačavanju ekonomije i umjetnosti, sabranome u dovitljivome nazivu kreativnih industrija i sestrinskih europskih ogranaka poput Creative Scotland, zaboravlja se nekadašnje olako izrugivanje s marksističkim viđenjem kulture kao puke društvene nadogradnje.

Velika kazališta spremno uče. Smireno se sabiru na ono važno u društvu. Otvorena su za druge, pa čak i one male kojima nedostaju neophodni uvjeti za postizanje veličine. Postoji doza stanovite nepravde u činjenici da je prostor za učenje o drukčijim i aktualnijima narativima rezerviran za financijski najsiromašniju zagrebačku pozornicu koja bi da diše negdje drugdje bila daleko od prozirnih igrokaza dnevne politike. S tako snažnim malim kazalištem poput &TD-a kultura bi zasigurno bila prava politika, a produkcijski bogatije i ozbiljnije predstave njezina očekivana nadogradnja.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...