Projekt Florida: Kroz oči djeteta i svijet neimaštine može biti Disney World

Projekt Florida (The Florida Project, 2017., 111min)
Scenarij: Sean Baker, Chris Bergoch
Režija: Sean Baker
Glume: Bria Vinaite, Brooklynn Prince, Willem Dafoe, Valeria Cotto, Christopher Rivera, Caleb Landry Jones

Zanimljiv filmaš Sean Baker 2015. godine dobio je svu silu hvale za svoj peti po redu film Tangerine, sniman isključivo trima iPhoneima. Prošle godine s njegovim najnovijim projektom nazvanim Projekt Florida nisu došle samo lovorike, već i brojne nagrade. Uz Willema Dafoea kao jedino zvučno glumačko ime (nominacija za najbolju sporednu mušku ulogu na ovogodišnjim Oskarima), Baker je za glavnu postavu našao ekipu kojoj je ovo bio prvi rad na filmu. Štoviše, jednu od protagonistica “otkrio” je na Instagramu i ponudio joj ulogu, premda ona s glumom veze nije imala. No, Bria Vinaite očito brzo uči, jer je nakon samo dva tjedna intenzivnog glumačkog treninga uspjela iznijeti ulogu kakvu bi mnogi povjerili samo profesionalcima.

Naime, Vinaite glumi mladu samohranu majku koja sa svojom kćeri Moonee (Brooklynn Prince) živi u motelu u Floridi. No, ono što taj motel čini specifičnim jest njegova neposredna blizina Disney Worldu. I dok dotični tematski park posjećuje profil ljudi koji si to itekako može priuštiti, stanari spomenutog motela, autoironičnog naziva Magic Castle, nalaze se na društvenoj margini. U prijevodu, ime motela najbliže je što će doći diznijevskoj magiji. No, to ne vrijedi za troje djece, predvođene malom Moonee, čiju perspektivu i pratimo tijekom Bakerovog Projekta Florida, inače (opet autoironijski) prvotnog imena Disney Worlda. Naime, oni proživljavaju svoje djetinjstvo kao da je ono samo jedan veliki lunapark, neovisno o tome gdje se nalazili.

Ovako na papiru to zvuči pomalo idealistički i simpatično, no u praksi i s obzirom na dobro staro načelo koje kaže kako su djeca uvijek odraz svojih roditelja, pojam dječjih radosti za njih je ipak ponešto drugačiji. Pa bilo da je riječ o pljuvanju po tuđim autima, prošenju kako bi si kupili sladoled, vrijeđanju svega što hoda ili pak doslovnom igranju s vatrom – granica njihove maštovitosti nema upravo zato što su granice dosade i neimaštine odavno pređene. I dok tako bivamo svjedocima svih kreativnih načina na koje su ta djeca odabrala provesti svoje ljeto, epiteti kojima bismo ih mogli počastiti dolaze nam spontano – jednako spontano kao što njima dolazi stvaranje kaosa kamo god pošli.

No kao što je već naglašeno, ne treba gledati dalje od roditelja da bi se dokučio razlog njihova potpuno nesmotrenog, a opet toliko živog ponašanja. Tako je Moonee po svim parametrima slika i prilika svoje mlade majke Halley (Bria Vinaite) koja izgleda kao istetovirana diznijeva princeza na metamfetaminima, a pravila doživljava kao nešto što postoji samo zato da bi se moglo kršiti. Glasna, bezobzirna, sebična i bez osjećaja za druge, Halley plovi kroz život kako joj se hoće, a nepodopštine svoje kćeri ne samo da opravdava, nego gotovo da joj je žao što u njima nije mogla sudjelovati.

Ta perspektiva unutar koje roditelj čak ni prividno nije figura autoriteta postaje jedna od zanimljivijih postavki Bakerova filma. Odnos Halley i Moonee djeluje više sestrinski, a pravi autoritet i samim time prava prijetnja njihovoj autentičnosti stavljena je “tamo vani” – to su “drugi ljudi”, to je “sustav”, to su društvene norme, to je upravitelj motela (Willem Dafoe) kojemu su, zapravo, obje prirasle srcu. Ta prijetnja mora postojati kako bi se Moonee i Halley imale protiv čega buniti, odnosno, kako bi mogle u odnosu na nešto graditi svoj identitet, a time i učvršćivati međusobni odnos – ipak je njegov temelj taj da su “njih dvije same protiv svijeta”, koji im nije dao ništa pa kojem, posljedično, ni ne duguju ništa.

Projekt Florida, valja naglasiti, nema fiksni narativ, niti na to pretendira. Njegov cilj je gotovo dokumentaristički zabilježiti i “uhvatiti” komadić života kakav je “na drugoj strani”. I u toj namjeri stopostotno uspijeva. Daje nam se uvid u dokone ljetne dane iz perspektive djece koja su primorana sama ni iz čega stvarati čaroliju, dok je djeci iz drugačijih obitelji zabava servirana na pladnju, u Disney Worldu koji je ovim prvima nadomak ruke, ali u koji nikada neće moći kročiti. K tome, taj opozit kao da je utkan u sam vizualni identitet filma – jarke boje koje prevladavaju u Mooneenoj i Halleyjnoj svakodnevici više priliče nedostižnom lunaparku nego atmosferi i životnim okolnostima majke i kćeri koje su nam prezentirane. Ali u tome i jest poanta – dječjim očima gledano, svijet je šareno mjesto, širom otvoreno za igru i istraživanje. Radi li se o Disney Worldu ili ljubičastom motelu, manje je bitno.

Ali bitno je sljedeće: Projekt Florida je film koji se s fascinacijom gleda. Nedostatak čvrstog narativa za koji bismo se mogli uhvatiti gotovo da se ni ne osjeti jer u zamjenu za to dobivamo život – šaren i sočan, pun i nepredvidiv, kaotičan i prolazan. Za malu Moonee sve je jarko i intenzivno, ali trenutačno i nestalno. Taj i takav uvid u dječju svakodnevicu kakvu Bakerov projekt nudi sasvim je dovoljan da nam dodatno osvijesti epizodičnu prirodu života kao takvog – koliki mi značaj pridajemo pojedinim epizodama i kojim ih bojama bojimo produkt je isključivo naših odluka.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...