Ukočen, jednostavan i nezanimljiv Kafkin svijet

Kad je čovjek sam, uvijek je u lošem društvu.

Kazalište ne treba nužno biti imanentno politično da bi posjedovalo povezanost s poviješću i društvom, koje se onda mogu racionalno i emocionalno uklopiti u etički i egzistencijalni registar estetskoga promišljanja. Pitanje koje u osnovi postavlja dobra drama, te ako smo sretni i dobra predstava, duboko je ljudsko i ne zahtijeva nužno vulgarnost politike ili njezino agresivno djelovanje. Ako još pak kao društvo uopće gajimo nekakvu idealiziranu projekciju građanina, onda bi naša kazališta trebala putovati povijesno-dramskim prostorima istodobno kao žrtve i suci prikazujući sva ta tragična herojstva u postupcima lica. No, ona to u ustaljenom uspavanom ritmu rijetko čine.

Orson Welles, također punokrvni kazališni čovjek koji je uznemiravao građanstvo provokativnim postavama Shakespearea, ali i suvremenih dramskih pisaca, tu metafizičku borbu krajnje politizira u filmskoj inačici Procesa (1962), snimanoj djelomice u Hrvatskoj. Snažno i ekstravagantno vizualizira Kafkine pripovjedačke nagle rezove u kojima se prožimaju motivi totalitarizma, seksualnih frustracija i roditeljske kontrole. Jozefa K. svi počinju izbjegavati, optužnica postaje poput zarazne bolesti koju prati neobjašnjiva krivnja. Tako film dobiva i autoreferencijalne elemente.

U recentnim Kafkinim ”izletima” na pozornicu, očita su različita čitanja. Holla u Kafka Project: frontiere, granice, meje, grens, borders… na sasvim promašenim registrima fizičkoga kazališta interpretira odabrane fragmente, Kica se u Americi usredotočuje na prikaz atmosfere, a Medvešek u Procesu (Gavella) gotovo potpuno zanemaruje važnost vizualnosti, hrabrije dramatizacije i glumačke energije.

Zaputivši se na rutinsku kontrolu, predajući poreznu prijavu ili skupljajući natječajnu dokumentaciju za željeno radno mjesto – prosječni Hrvat svakodnevno gubi sate i sate u sustavu kojeg nikad do kraja ne može razumjeti. S druge pak strane, potresna svjedočanstva o životu u bivšim totalitarnim režimima pružaju dovoljno materijala za razmišljanje o užasima borbe za pravdu na temelju naoko bezazlenih interpretacija ideje. Rene Medvešek umjesto aktualnosti, odabire faktografiju. Čitav je Proces krajnje doslovan – kostimi Marite Ćopo su crno-bijeli te identični, kostimografija Tanje Lacko isključivo vidljiva u nagomilanim plavim registrima, a gluma posve skromna bez uočljivih individualnosti. Zar je Kafkin svijet toliko ukočen, jednostavan i nezanimljiv?

Jozef K. čovjek je koji život shvaća doslovno. U osnovi je čestit, vjerojatno i bezazlen, no hvata se u mrežu naoko banalnih okolnosti i postaje žrtvom visokoga suda do kojega nikad nije dopro. Nikola Baće u toj ulozi izgovara jednolične dijaloge bez unutrašnjih tenzija, s ponekim povišenim tonom i malo pokreta. Usmjerivši se na izvanjsku čestitost i blagu zbunjenost, ne uspijeva biti sugestivan te nositi izvedbu. Ostatak se ansambla pridružuje toj neuvjerljivosti. Stoga preostaje pitanje je li se redatelj možda već unaprijed odrekao ambicije u slojevitijem građenju tih lica. Ne izvode se nikakve modulacije u području glume te tako izvedba već nakon prvih petnaestak minuta zapada u monotoniju.

Teško je dokučivo što se to točno zbiva s Gavellom i njezinim repertoarom u posljednje vrijeme. Ni pouzdani lektirni naslovi, ni angažmani istinskih kazališnih mislilaca, ne pomažu u stvaranju kvalitetnijih predstava i građenju suvislijeg repertoara. Medvešek i Lacko izgradili su dosad mnoge dojmljive dječje i odrasle svjetove, stoga ostaje nada kako je ta kriza mašte samo dio slučajnoga, prolaznog stvaralačkog procesa.

                                                                                                                                   Anđela Vidović

Foto: Jasenko Rasol

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...